EPH d.o.o.
Zagreb, Koranska 2
Jutarnji list
Glavni urednik Mladen Pleše
Poštovani gospodine Pleše,
Pozivam Vas da, u skladu s odredbama Zakona o medijima (članci 40. do 55.) objavite ispravak članka Denisa Kuljiša pod naslovom Ratni zločini u Sisku idu na njegovu dušu koji je u Jutarnjem listu objavljen 16. srpnja 2011.
Denis Kuljiš u članku pod naslovom Ratni zločini u Sisku idu na njegovu dušu niz svojih napisanih laži počinje tvrdnjom da je Đuro Brodarac bio …gospodar života i smrti u hrvatsko-srpskoj krajini iz koje je u deset godina između dva popisa na početku i na kraju devedesetih godina protjerano oko sedamdeset tisuća ljudi. Pri tom je lažnim i izmišljenim pojmom hrvatsko-srpska krajina imenovao teritorij Republike Hrvatske koji je u vrijeme Domovinskog rata bio okupiran. Naime, taj teritorij nikako ne može biti hrvatsko-srpski jer je on, kao i svaki drugi teritorij u okviru Republike Hrvatske, hrvatski. I tijekom rata on je bio hrvatski, što su potvrdili svi mjerodavni hrvatski i međunarodni dokumenti, ali je bio pod okupacijom Srba koji su tvrdili da je njihov, srpski, što im, međutim, nijedna država nije priznala.
Laž je, nadalje, da je s tog područja protjerano oko sedamdeset tisuća ljudi, pri čemu Kuljiš misli isključivo na Srbe, što je vidljivo iz rečenica koje slijede. Istina je, međutim, da danas na tom području, osim izbjeglih Srba, nema ni više tisuća ubijenih Hrvata.
Sljedeća je njegova laž tvrdnja da je navodno protjerivanje sedamdeset tisuća Srba iz Hrvatske rekord u suvremenim balkanskim genocidnim ratovima…Broj izbjeglih Srba iz Hrvatske tek na je četvrtom mjestu u ratovima koje su Srbi sami pokrenuli devedesetih, iza Bošnjaka-muslimana, Albanaca i Hrvata. Sve žalosne "rekorde" u protjerivanjima civilnog stanovništva drže Srbi. I nisu to bili neki opći genocidni ratovi svih zaraćenih strana. U svim tim ratovima jedini koji su vodili genocidnu politiku bili su Srbi, ostali su se branili i toj politici suprotstavljali, u skladu s mogućnostima. Nadalje, u Hrvatsku se već vratilo više desetaka tisuća Srba povratnika, ali zato u Republici Srpskoj - u kojoj Kuljiš radi za Miroslava Dodika - nema povratka ni Hrvatima ni Bošnjacima-muslimanima.
No, ono što Kuljišev članak čini posebnim, njegova je tvrdnja o Sisku kao hrvatskoj mini-Srebrenici. Tom tvrdnjom Kuljiš je dostigao vrhunac svoje mržnje prema Hrvatima i udvorništva velikosrbima.
Pogledajmo, prije svega, činjenice o slučaju u Sisku. Osumnjičeni za zločine pritvoreni su, jedan od njih umro je, ali postupak protiv ostale dvojice nastavlja se. I završit će. Njihovim oslobađanjem ili osuđivanjem. Kada postupak završi, svi ćemo ga moći komentirati, pa tako i Kuljiš, na temelju utvrđenih činjenica. Nije to Kuljišu zabranjeno ni sada, ali kako on to radi?
Između ostaloga, u tekstu navodi da je tada u Sisku ubijeno 611 osoba, a od toga 595 Srba. Tu je brojku preuzeo iz kaznene prijave koju je uime Zajednice Srba u Hrvatskoj 25. travnja 2007. protiv gotovo cijele hrvatske Vlade demokratskog jedinstva iz 1991. podnio Milovan Škorić. Sud je prijavu odbacio, za što je sigurno imao razloge. No, da bi se vidjelo kakve je vrste i kvalitete ta prijava bila, dovoljno je iz nje navesti nekoliko redaka: …dok je ostalo prestrašeno stanovništvo-civili protjerano iz navedenih sela, a poslije toga kada su započeli neviđenu akciju u Brđanima, i u tom selu ubili civila Stevana Simića, kako bi nastavili etničko čišćenje u srpskim selima na području Novske jedan Srbin je u Brđanima, pošto je čuo vikanje i zapomaganje civila Srba, te pucnjavu iz mitraljeza i gorenje kuća, ispalio je iz puškomitraljeza u pripadnike specijalne jedinice Gromovi i ubio 5 gardista. Prijava je nesuvisla i nerazumljiva pa bi je teško prihvatio bilo koji sud. No i takva kakva je otkriva da je u selima bilo Srba koji su bili naoružani čak i puškomitraljezima - naravno, uz ogradu da je podnositelj i tu priču mogao izmisliti. U svakom slučaju Srbin koji bi ubio pet hrvatskih vojnika nije mogao biti običan civil. Tko je, međutim, stvarno poginuo, tko su od poginulih bili civili a tko naoružani Srbi, otkrit će istraga koja je u tijeku.
Što god, međutim, istraga otkrila o događajima u Sisku i okolnim selima, usporedba sa Srebrenicom neodrživa je. Prije svega, Sisak kojeg su hrvatski vojnici tada branili nalazi se u Hrvatskoj, a u vrijeme na koje se odnosi navedena kaznena prijava, kolovoz 1991., rat je već bjesnio diljem Hrvatske, vojarne JNA bile su pune srpskih rezervista pristiglih iz Srbije, a mnogi krajevi pod nadzorom srpskih snaga. Ratni okršaji između dviju zaraćenih strana, hrvatskih branitelja i okupatora, vođeni su svakodnevno, pa tako i na sisačkom području. Žrtve su padale s obje strane. Što se Siska tiče, novinari zasada navode brojku od tridesetak stradalih Srba. Pravu istinu utvrdit će sud.
Srebrenički se pak genocid u srpnju 1995. dogodio na teritoriju Bosne i Hercegovine nad civilnim stanovništvom i zarobljenim, razoružanim vojnicima Armije BiH. Zajednički su ga na području Zaštićene UN-zone počinile srpske vojne postrojbe iz BiH i Srbije. Naime, mjerodavni dokumenti spominju "Škorpione", postrojbu MUP-a Srbije – dakle stranu okupatorsku vojnu silu. Nadalje, Međunarodni sud pravde u Haagu nedvojbeno je srebrenički pokolj proglasio genocidom a Srbiju odgovornom jer ga nije spriječila, a mogla je. Čak i srpska strana priznaje da su njihove vojne postrojbe tada, u samo nekoliko dana, ubile oko 8000 osoba. Također, svjetska opća i stručna javnost davno je taj pokolj definirala genocidom, a u svjetskim enciklopedijama genocid u Srebrenici smješten je u neslavno društvo najvećih svjetskih genocida. Osim toga, pojam i sadržaj genocida čvrsto je određen i prihvaćen pa je njegova primjena na ratna događanja koja nemaju takav karakter, kao što to Kuljiš čini sa slučajem Siska, ujedno i umanjivanje težine i tragedije stvarnih genocida. Zna se, pak, kome takva nakazna logika ide u prilog; upravo počiniteljima genocida.
Odlučnost srpske strane u provođenju srebreničkoga genocida dobro oslikava i njihovo postupanje prema međunarodnim snagama na dan početka završnih operacija oko Srebrenice, 11. srpnja 1995. Naime, zrakoplovi NATO-a bombardirali su dva srpska vozila koja su se približavala Srebrenici, a Srbi su na to, prema svjedočenju tadašnjeg glavnog tajnika UN reagirali ovako: Neposredno nakon toga Vojska Republike Srpske je poslala radio poruku Nizozemskom bataljunu. Prijetili su da će granatirati grad i bazu u kojoj su se skupljale tisuće stanovnika te da će ubiti nizozemske vojnike koje drže kao taoce ako NATO nastavi korištenje zračnih snaga. Posebni izaslanik Glavnog tajnika dobio je poziv nizozemskog ministra obrane koji je zatražio da se prekine bliska podrška iz zraka jer su srpski vojnici na terenu bili preblizu nizozemskim trupama pa njihova sigurnost može biti ugrožena. Posebni izaslanik je smatrao da nema izbora nego postupiti po ovom zahtjevu.
Da bi se Kuljišu trajno oduzelo moralno pravo na pisanje o genocidu, dobro je navesti još i nekoliko konkretnih podataka o presudama srpskim vojnim zapovjednicima osuđenim za srebrenički genocid. Tako je, primjerice, prvi Europljanin osuđen za genocid poslije Nürnberškog procesa Radislav Krstić kažnjen na 35 godina zatvora; dvije (zasada jedine) doživotne kazne dobili su Vujadin Popović i Ljubiša Beara za genocid, istrebljenje, progon i ubojstva; Drago Nikolić za sudjelovanje i pomaganje u genocidu 35 godina, Vidoje Blagojević 15, Ljubomir Borovčanin 17, Vinko Pandurević 13 i Radivoje Miletić 19 godina; Milorad Trbić optužen je da je odgovoran za pogubljenje oko tisuću ljudi, a predmet je prepušten Sudu BiH gdje je osuđen na 30 godina. U tijeku su, pak, suđenja Radovanu Karadžiću, Zdravku Tolimiru i Ratku Mladiću. Ukupno je za genocid u Srebrenici optužena 21 osoba. U obrazloženjima tih presuda stoji i sljedeće: Opseg i priroda ubilačke operacije, stravičan broj ubojstava, jasna namjera – vidljiva iz dokaza – da se eliminira svaki bosanski musliman koji je uhićen ili koji se predao pokazuje izvan razumne sumnje da je riječ o genocidu.
U presudi Radislavu Krstiću nalazimo i ovakvu, dramatično iskrenu konstataciju: Zbog nasilnog karaktera događaja, zbog gotovo nepodnošljivih prizora koji su mu pokazani, zbog boli koju su izrazili svjedoci-žrtve, Vijeće je moralo uložiti veliki trud da zadrži nužnu distancu kako bi zadatak vršenja pravde obavilo nepristrano i što objektivnije. Jedan od završnih zaključaka u toj presudi pak glasi: Naime, ne radi se samo o tome da se počine ubojstva iz političkih, rasnih ili vjerskih razloga, koji već sami po sebi tvore zločin progona. Ne radi se ni samo o istrebljenju vojno sposobnih muškaraca bosanskih Muslimana. Radi se o smišljenoj odluci da se ti muškarci ubiju, koja je donijeta uz punu svijest o tome kakve posljedice će ta ubojstva neizbježno imati po tu grupu u cjelini. Odlukom da se ubiju vojno sposobni muškarci u Srebrenici, odlučeno je da se onemogući opstanak bosansko-muslimanskog stanovništva Srebrenice. Drugim riječima, s etničkog čišćenja prešlo se na genocid.
Može li, na temelju iznesenoga i drugih općepoznatih činjenica, itko osim Kuljiša pronaći ijednu sličnost između srebreničkog genocida i događanja u Sisku? Je li moguće da Kuljiš vidi nešto što nitko drugi na svijetu ne vidi?
Na kraju, Kuljiševi bi poslodavci u Jutarnjem morali ozbiljno razmisliti o problemima u koje ih on svojim lažima može dovesti, kao što je, primjerice, Rebeka Brooks dovela Ruperta Murdocha. Laži koje on iznosi nisu ništa lakši grijeh od onoga što se događalo u ugašenome listu News of the World.
14. kolovoza 2011. Zorislav Lukić, Zagreb, Podvršje 29a
Jutarnji list odbio objaviti
Nema komentara:
Objavi komentar