utorak, 6. rujna 2011.

Mini-Srebrenica Denisa Kuljiša


EPH d.o.o.
Zagreb, Koranska 2

Jutarnji list
Glavni urednik Mladen Pleše



Poštovani gospodine Pleše,

Pozivam Vas da, u skladu s odredbama Zakona o medijima (članci 40. do 55.) objavite ispravak članka Denisa Kuljiša pod naslovom Ratni zločini u Sisku idu na njegovu dušu koji je u Jutarnjem listu objavljen 16. srpnja 2011.

Denis Kuljiš u članku pod naslovom Ratni zločini u Sisku idu na njegovu dušu niz svojih napisanih laži počinje tvrdnjom da je Đuro Brodarac bio …gospodar života i smrti u hrvatsko-srpskoj krajini iz koje je u deset godina između dva popisa na početku i na kraju devedesetih godina protjerano oko sedamdeset tisuća ljudi.  Pri tom je lažnim i izmišljenim pojmom hrvatsko-srpska krajina  imenovao teritorij Republike Hrvatske koji je u vrijeme Domovinskog rata bio okupiran. Naime, taj teritorij nikako ne može biti hrvatsko-srpski jer je on, kao i svaki drugi teritorij u okviru Republike Hrvatske, hrvatski. I tijekom rata on je bio hrvatski, što su potvrdili svi mjerodavni hrvatski i međunarodni dokumenti, ali je bio pod okupacijom Srba koji su tvrdili da je njihov, srpski, što im, međutim, nijedna država nije priznala.
Laž je, nadalje, da je s tog područja protjerano oko sedamdeset tisuća ljudi, pri čemu Kuljiš misli isključivo na Srbe, što je vidljivo iz rečenica koje slijede. Istina je, međutim, da danas na tom području, osim izbjeglih Srba, nema ni više tisuća ubijenih Hrvata.
Sljedeća je njegova laž  tvrdnja da je navodno protjerivanje sedamdeset tisuća Srba iz Hrvatske rekord u suvremenim balkanskim genocidnim ratovima…Broj izbjeglih Srba iz Hrvatske tek na je četvrtom mjestu u  ratovima koje su Srbi sami pokrenuli devedesetih, iza Bošnjaka-muslimana, Albanaca i Hrvata. Sve žalosne "rekorde" u protjerivanjima civilnog stanovništva drže Srbi. I nisu to bili neki opći genocidni ratovi  svih zaraćenih strana. U svim tim ratovima jedini koji su vodili genocidnu politiku bili su Srbi, ostali su se branili i toj politici suprotstavljali, u skladu s mogućnostima. Nadalje, u Hrvatsku se već vratilo više desetaka tisuća Srba povratnika, ali zato u Republici Srpskoj - u kojoj Kuljiš radi za Miroslava Dodika - nema povratka ni Hrvatima ni Bošnjacima-muslimanima.
No, ono što Kuljišev članak čini posebnim, njegova je tvrdnja o Sisku kao hrvatskoj mini-Srebrenici. Tom tvrdnjom  Kuljiš je dostigao vrhunac svoje mržnje prema Hrvatima i udvorništva velikosrbima.
Pogledajmo, prije svega, činjenice o slučaju u Sisku. Osumnjičeni za zločine pritvoreni su, jedan od njih umro je, ali postupak protiv ostale dvojice nastavlja se. I završit će. Njihovim oslobađanjem ili osuđivanjem. Kada postupak završi, svi ćemo ga moći komentirati, pa tako i Kuljiš, na temelju utvrđenih činjenica. Nije to Kuljišu zabranjeno ni sada, ali kako on to radi?
Između ostaloga, u tekstu navodi da je tada u Sisku ubijeno 611 osoba, a od toga 595 Srba. Tu je brojku preuzeo iz kaznene prijave koju je uime Zajednice Srba u Hrvatskoj 25. travnja 2007. protiv gotovo cijele hrvatske Vlade demokratskog jedinstva iz 1991. podnio Milovan Škorić. Sud je prijavu odbacio, za što je sigurno imao razloge. No, da bi se vidjelo kakve je vrste i kvalitete ta prijava bila, dovoljno je iz nje navesti nekoliko redaka: …dok je ostalo prestrašeno stanovništvo-civili protjerano iz navedenih sela, a poslije toga kada su započeli neviđenu akciju u Brđanima, i u tom selu ubili civila Stevana Simića, kako bi nastavili etničko čišćenje u srpskim selima na području Novske jedan Srbin je u Brđanima, pošto je čuo vikanje i zapomaganje civila Srba, te pucnjavu iz mitraljeza i gorenje kuća, ispalio je iz puškomitraljeza u pripadnike specijalne jedinice Gromovi i ubio 5 gardista. Prijava je  nesuvisla i nerazumljiva pa bi je teško prihvatio bilo koji sud. No i takva kakva je otkriva da je u selima bilo Srba koji su bili naoružani čak i puškomitraljezima - naravno, uz ogradu da je podnositelj i tu priču mogao izmisliti. U svakom slučaju Srbin koji bi ubio pet hrvatskih vojnika nije mogao biti običan civil. Tko je, međutim, stvarno poginuo, tko su od poginulih bili civili a tko naoružani Srbi, otkrit će istraga koja je u tijeku.
Što god, međutim, istraga otkrila o događajima u Sisku i okolnim selima, usporedba sa Srebrenicom neodrživa je. Prije svega, Sisak kojeg su hrvatski vojnici tada branili nalazi se u Hrvatskoj, a u vrijeme na koje se odnosi navedena kaznena prijava, kolovoz 1991., rat je već bjesnio diljem Hrvatske, vojarne JNA bile su pune srpskih rezervista pristiglih iz Srbije, a mnogi krajevi pod nadzorom srpskih snaga. Ratni okršaji između dviju zaraćenih strana, hrvatskih branitelja i okupatora, vođeni su svakodnevno, pa tako i na sisačkom području. Žrtve su padale s obje strane. Što se Siska tiče, novinari zasada navode brojku od tridesetak stradalih Srba. Pravu istinu utvrdit će sud.
Srebrenički se pak genocid u srpnju 1995. dogodio na teritoriju Bosne i Hercegovine nad civilnim stanovništvom i zarobljenim, razoružanim vojnicima Armije BiH. Zajednički su ga na području Zaštićene UN-zone počinile srpske vojne postrojbe iz BiH i Srbije. Naime, mjerodavni dokumenti spominju "Škorpione", postrojbu MUP-a Srbije – dakle stranu okupatorsku vojnu silu. Nadalje, Međunarodni sud pravde u Haagu nedvojbeno je srebrenički pokolj proglasio genocidom a Srbiju odgovornom jer ga nije spriječila, a mogla je. Čak i srpska strana priznaje da su njihove vojne postrojbe tada, u samo nekoliko dana, ubile oko 8000 osoba. Također, svjetska opća i stručna javnost davno je taj pokolj definirala genocidom, a u svjetskim enciklopedijama genocid u Srebrenici smješten je u neslavno društvo najvećih svjetskih genocida. Osim toga, pojam i sadržaj genocida čvrsto je određen i prihvaćen pa je njegova primjena na ratna događanja koja nemaju takav karakter, kao što to Kuljiš čini sa slučajem Siska, ujedno i umanjivanje težine i tragedije stvarnih genocida. Zna se, pak, kome takva nakazna logika ide u prilog; upravo počiniteljima genocida.
Odlučnost srpske strane u provođenju srebreničkoga genocida dobro oslikava i njihovo postupanje prema međunarodnim snagama na dan početka završnih operacija oko Srebrenice, 11. srpnja 1995. Naime, zrakoplovi NATO-a bombardirali su dva srpska vozila koja su se približavala Srebrenici, a Srbi su na to, prema svjedočenju tadašnjeg glavnog tajnika UN reagirali ovako: Neposredno nakon toga Vojska Republike Srpske je poslala radio poruku Nizozemskom bataljunu. Prijetili su da će granatirati grad i bazu u kojoj su se skupljale tisuće stanovnika te da će ubiti nizozemske vojnike koje drže kao taoce ako NATO nastavi korištenje zračnih snaga. Posebni izaslanik Glavnog tajnika dobio je poziv nizozemskog ministra obrane koji je zatražio da se prekine bliska podrška iz zraka jer su srpski vojnici na terenu bili preblizu nizozemskim trupama pa njihova sigurnost može biti ugrožena. Posebni izaslanik je smatrao da nema izbora nego postupiti po ovom zahtjevu.
Da bi se Kuljišu trajno oduzelo moralno pravo na pisanje o genocidu, dobro je navesti još i nekoliko konkretnih podataka o presudama srpskim vojnim zapovjednicima osuđenim za srebrenički genocid. Tako je, primjerice, prvi Europljanin osuđen za genocid poslije Nürnberškog procesa  Radislav Krstić kažnjen na 35 godina zatvora; dvije (zasada jedine) doživotne kazne dobili su Vujadin Popović i Ljubiša Beara za genocid, istrebljenje, progon i ubojstva; Drago Nikolić za sudjelovanje i pomaganje u genocidu 35 godina, Vidoje Blagojević 15, Ljubomir Borovčanin 17, Vinko Pandurević 13 i Radivoje Miletić 19 godina; Milorad Trbić optužen je da je odgovoran za pogubljenje oko tisuću ljudi, a predmet je prepušten Sudu BiH gdje je osuđen na 30 godina. U tijeku su, pak, suđenja Radovanu Karadžiću, Zdravku Tolimiru i Ratku Mladiću. Ukupno je za genocid u Srebrenici optužena 21 osoba. U obrazloženjima tih presuda stoji i sljedeće: Opseg i priroda ubilačke operacije, stravičan broj ubojstava, jasna namjera – vidljiva iz dokaza – da se eliminira svaki bosanski musliman koji je uhićen ili koji se predao pokazuje izvan razumne sumnje da je riječ o genocidu.
U presudi Radislavu Krstiću nalazimo i ovakvu, dramatično iskrenu konstataciju: Zbog nasilnog karaktera događaja, zbog gotovo nepodnošljivih prizora koji su mu pokazani, zbog boli koju su izrazili svjedoci-žrtve, Vijeće je moralo uložiti veliki trud da zadrži nužnu distancu kako bi zadatak vršenja pravde obavilo nepristrano i što objektivnije. Jedan od završnih zaključaka u toj presudi pak glasi: Naime, ne radi se samo o tome da se počine ubojstva iz političkih, rasnih ili vjerskih razloga, koji već sami po sebi tvore zločin progona. Ne radi se ni samo o istrebljenju vojno sposobnih muškaraca bosanskih Muslimana. Radi se o smišljenoj odluci da se ti muškarci ubiju, koja je donijeta uz punu svijest o tome kakve posljedice će ta ubojstva neizbježno imati po tu grupu u cjelini. Odlukom da se ubiju vojno sposobni muškarci u Srebrenici, odlučeno je da se onemogući opstanak bosansko-muslimanskog stanovništva Srebrenice. Drugim riječima, s etničkog čišćenja prešlo se na genocid.
Može li, na temelju iznesenoga i drugih općepoznatih činjenica, itko osim Kuljiša pronaći ijednu sličnost između srebreničkog genocida i događanja u Sisku? Je li moguće da Kuljiš vidi nešto što nitko drugi na svijetu ne vidi?
Na kraju,  Kuljiševi bi poslodavci u Jutarnjem morali ozbiljno razmisliti o problemima u koje ih on svojim lažima može dovesti, kao što je, primjerice, Rebeka Brooks dovela Ruperta Murdocha. Laži koje on iznosi nisu ništa lakši grijeh od onoga što se događalo u ugašenome listu  News of the World.



14. kolovoza 2011.                                                            Zorislav Lukić, Zagreb, Podvršje 29a


 Jutarnji list odbio objaviti



   

petak, 2. rujna 2011.

Glavni tajnik Matice hrvatske predlaže Milanu Bandiću

Zorislav Lukić: Cijelu Teslinu treba pretvoriti u ulicu knjižara

Glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić predlaže zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću da Teslina ulica postane ulica knjižara. Knjižare bi uselile u prazne poslovne prostore

Povećaj Zorislav Lukić: Cijelu Teslinu treba pretvoriti u ulicu knjižara
Foto: arhiv vl

Ponukan napisima u Večernjem listu o zatvaranju i propasti knjižarske mreže u samom središtu Zagreba, glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić ima spasonosno rješenje: cijelu Teslinu ulicu treba pretvoriti u ulicu knjižara.
– U svijetu nije ništa neobično da se pojedine ulice u gradskim središtima prepuste knjižarama. I specijaliziraju za prodaju knjiga! Zagrebačka Teslina ulica za takvo što upravo je idealna. Već sada u toj ulici postoje tri knjižare, ona zagrebačkog AGM-a, splitskog Verbuma i naklade Vuković i Runjić. Kako su knjižare nestale s obližnjeg Cvjetnog trga i iz dobrog dijela Ilice, Teslina bi mogla dobiti još nekoliko knjižara i onda bi zagrebačka ponuda knjiga za građane Zagreba, ali i njihove goste bila puno bogatija i na neki način kompletirana – siguran je Lukić.
I predlaže, i to vrlo konkretno, da se gradski, sada već četiri ili pet godina prazan prostor u Teslinoj 6 prepusti zagrebačkim i hrvatskim kulturnim i znanstvenim institucijama, i to za znanstvenu i knjižaru vrijedne knjige koja Zagrebu i te kako nedostaje.
– U Teslinoj 6, koja je vrlo atraktivan prostor u najužem središtu grada, mogle bi knjižaru imati najvažnije institucije i udruge kao što su Matica hrvatska, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagrebačko sveučilište, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko društvo pisaca... Tu je riječ o neprofitnim udrugama i institucijama koje u sadašnjim uvjetima nemaju gdje prodavati knjige, a imaju bogatu izdavačku ponudu. Knjižara u Teslinoj velika je potreba Matice hrvatske i pomogla bi nam da naše vrijedne i nagrađivane knjige lakše nađu svoje kupce, kojih i u ovo recesijsko vrijeme u Hrvatskoj ima – uvjeren je Lukić.
Osim prostora u Teslinoj 6, koji je svojedobno funkcionirao kao raskošna parfumerija, slobodan je i podjednako atraktivan prostor u Teslinoj 10. Riječ je prostoru u prizemlju koji je sada također izvan svrhe, a ima 180 četvornih metara. Navodno je tu riječ o prostoru u državnom vlasništvu kojim raspolaže Središnji državni ured za upravljanje imovinom i u tijeku je natječaj za prodaju tog prostora, a šuška se da je cijena čak jedanaest milijuna kuna. No, zar ne bi za Zagreb i njegovu kulturnu ponudu bilo svrsishodnije da se i taj prostor iznajmi kulturnjačkim udrugama koje bi onda mogle građanima pružiti na ogled svoj izdavački program.
– Nije tragično samo to da su iz središta Zagreba nestale brojne knjižare nego i činjenica da institucije poput Matice hrvatske nemaju gdje prodavati svoje knjige. Ili da naše knjige koje prodajemo pomoću tuđih knjižara u tim istim knjižarama nisu prezentirane na vidljivom mjestu. Velika je iznimka knjižara Naklade Ljevak na samom Trgu bana Jelačića, jer voditelji te posjećene knjižare u izlog dućana stavljaju i knjige drugih izdavača, pa tako i Matice hrvatske. Matica u tom dućanu proda više naslova nego u drugih dvadeset knjižara koje su u vlasništvu pojedinih nakladnika i koje u izlozima forsiraju samo vlastiti izdavački program. I inače je veliki problem hrvatskog tržišta knjiga što veliki nakladnici u svojim rukama drže i velike knjižare i tako stvaraju monopol – kaže Lukić.
Smeta ga i što na već spomenutom Trgu bana Jelačića već mjesecima zjapi zatvorena knjižara Tamaris, koja je također u gradskom prostoru. A manji ili srednji izdavači nemaju gdje prodavati knjige.

Zašto politika ignorira institucije?

13.03.2011 - Glas koncila

Zašto politika ignorira institucije? Glavni tajnik MH Zorislav Lukić o izboru članova programskoga vijeća HRT-a
            Izvor: Glas koncila, 13.3.2011, str. 15.

Tko je kriv za početak Domovinskog rata?


Jesu li (i) Hrvatska i Tuđman krivi za početak Domovinskog rata?
Zorislav Lukić

U hrvatskoj se javnosti od završetka Domovinskog rata često pojavljuju teze koje na hrvatsku stranu stavljaju odgovornost za njegov početak. Posebno razočaranje izaziva to da su takve teze iznosili i iznose čak i dvojica nasljednika dr. Franje Tuđmana na mjestu predsjednika Republike Hrvatske, bivši predsjednik Stjepan Mesić i sadašnji dr. Ivo Josipović. U posljednjoj u tome nizu Ivo Josipović kaže da »za ratove na području bivše Jugoslavije nije kriva jedna država ili jedan narod već je to uzrokovao konglomerat različitih politika«. Dakle, za rat ne može biti kriva samo Srbija i srpski narod već i drugi, a iako to nije izrekao, jasno je da je mislio i na Hrvatsku i Hrvate.
Teze koje ću iznijeti u velikoj mjeri nalaze se u knjizi Ozrena Žuneca Goli život, pa mu u ovoj prigodi zahvaljujem što mi je dopustio da se njima koristim, kao i izvorima koje je u tome kapitalnom djelu skupio.
Tezu da ni Hrvatska ni Tuđman nemaju ni najmanju odgovornost za ovaj rat pokušat ću dokazati, u najvećoj mjeri, izvorima – izvatcima dokumenata, izjavama političara itd. – nastalima na srpskoj strani u godinama prije rata. Prvi, a svakako i jedan od najvažnijih, jest Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. godine, koji je prihvaćen sa samo dva glasa protiv. Budući da ga je poslije Akademije prihvatila gotovo cjelokupna srpska javnost, taj dokument – iako nikad objavljen u nekoj završnoj varijanti – dobio je sve oznake nacionalnoga programa.
Početne dokaze da je za rat i agresiju na Hrvatsku odgovorna isključivo Srbija, te da je rat isplaniran najmanje pet godina prije njegova izbijanja nalazimo na više mjesta u Memorandumu SANU:
»Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su danas. Rešenje njihovog nacionalnog položaja nameće se kao prvorazredno političko pitanje. Ukoliko se rešenja ne pronađu, posledice mogu biti višestruko štetne, ne samo za odnose u Hrvatskoj već i za čitavu Jugoslaviju.
(...) konstituiranje zasebnog hrvatskog jezika što se izgrađuje u suprotnosti prema svakoj ideji o zajedničkom jeziku Hrvata i Srba ne ostavlja dugoročno mnogo izgleda srpskom narodu u Hrvatskoj da očuva svoj nacionalni identitet.
Bitnu težinu pitanja položaja srpskog naroda daje okolnost da izvan Srbije, a pogotovo izvan Uže Srbije, živi veoma veliki broj Srba... 40% ukupnog njihovog broja.
Uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog integriteta srpskog naroda, neovisno od toga u kojoj se republici ili pokrajini nalazio, njegovo je povijesno i demokratsko pravo.«
Tu već imamo sasvim jasan politički program koji rješenje srpskog pitanja vidi u tome da okupi sve Srbe iz tadašnje Jugoslavije u novoj državnoj zajednici, jer je već i tadašnji sastav SANU pretpostavio da će se Jugoslavija najvjerojatnije raspasti. To je zapravo srpski politički program koji je već ranije dobio naziv Svi Srbi u jednoj državi i kojim su se kao parolom koristili mnogi srpski političari, a kojega su morali biti svjesni i svi drugi narodi, znači i Hrvati, koji su se morali pripremati na srpske pretenzije. Dakle, ako Jugoslavija u kojoj Srbi žive nestane, mora biti stvorena nova država u kojoj će ti isti Srbi i nadalje živjeti zajedno, tj. trebat će granice s Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom pomaknuti prema zapadu (crta: Virovitica, Karlovac, Zadar) i povećati Srbiju.
Nakon što je još i Slobodan Milošević 1989. izgovorio i svoju poznatu prijetnju o tome da oružane bitke nisu isključene – nijedan hrvatski (ozbiljan) političar nije mogao ni smio reagirati drukčije nego kreiranjem političkoga programa zasnovanog na očuvanju hrvatskih granica. Da je Tuđman potkraj 80-ih godina postavio neki drugi cilj osim osnivanja samostalne države i obrane hrvatskih granica, da Hrvatska nije bila pripremljena za rat koji je uslijedio, on bi snosio punu odgovornost za najvjerojatniji nestanak hrvatskoga pučanstva s ovih prostora.
Bilo je reakcija i drukčijih od Tuđmanove, primjerice u Bosni i Hercegovini, gdje je vodstvo Bošnjaka-muslimana mislilo i postupilo drukčije. Vjerovali su da ih Srbi neće napasti. A kako je muslimanski narod prošao u ratu? Ubijeno ih je najmanje stotinu tisuća, a broj žrtava bio bi i višestruko veći da Hrvatska vojska nije intervenirala u BiH. Dakle, ni Tuđman ni Hrvatska nisu mogli ni smjeli postupiti drukčije nego što su postupili u zadanim političkim i povijesnim okolnostima.
Nadalje, Smilja Abramov zapisala je 1997. izjavu Slobodana Miloševića sa sjednice Predsjedništva SFRJ od 10. listopada 1990. godine, kada je Milošević kazao da ne može biti riječi o tome da bi srpski narod živio podijeljen u više država. U Beogradu je 10. siječnja 1991. upozorio da će Srbija, ukoliko Jugoslavija postane konfederacija neovisnih država, od susjednih republika zatražiti dijelove njihova teritorija kako bi svih osam i pol milijuna Srba živjelo u jednoj državi. »Srpski narod ima legitimno pravo i interes da živi u jednoj državi. To je početak i kraj«. Također, važan je i citat Slobodana Miloševića iz 1991. godine: »O sudbini Jugoslavije mogu odlučivati samo narodi Jugoslavije, jer su oni stvarali Jugoslaviju, nisu je stvarale republike. Prema jugoslavenskom Ustavu, suverenitet imaju narodi, a ne republike«. Evo, još jedan pokušaj dokazivanja kako je zapravo legitimno promijeniti granice i povećati Republiku Srbiju.
Relevantni su i vrlo važni izvori i izjave srpskih političara iz Hrvatske. Tako je Milan Babić 1992. godine izjavio: »Pred izbore u Srbiji 1990. godine Milošević je izašao sa programskim stavom ‘svi Srbi u jednoj državi’. To je odgovaralo svim Srbima na prostoru bivše Jugoslavije. Pogotovo je to odgovaralo nama koji smo se nalazili na rubu srpskog prostora i koji smo prvi bili izloženi udaru«. Drugi srpski političar iz Hrvatske, Mile Paspalj, 1992. pak ističe: »Svima je cilj isti. Ostvariti jednu zajedničku državu svih Srba iz sada već umiruće Jugoslavije«.
Spomenuti treba još i tvrdnju koja je tih godina bila u svakodnevnoj uporabi, a to je stalno ponavljanje srpskih političara kako su granice republika bivše Jugoslavije administrativne, a ne političke. Zašto su to tvrdili? Vrlo je važno zašto, iz aspekta teza koje ovdje iznosimo. Naime, državne granice ne mogu se lako mijenjati. Kad bi bile »samo« administrativne – što zapravo u stručnom smislu ne znači ništa – bilo bi ih, po mišljenju srpske politike, lakše mijenjati, a sve sa svrhom onoga prvoga, da Srbi žive u jednoj novoj državi s novim granicama. Dobrica Čosić o tome pitanju kaže: »(...) administrativne granice nisu legitimne ni u državno-pravnom smislu, te su granice određene političkim ciljevima i kriterijima Komunističke partije Jugoslavije pa samim rušenjem komunističkog režima one gube povijesnu zasnovanost, a nemaju nikakvu međunarodno-pravnu regularnost«.
Važno je, što je također uočio Ozren Žunec, da je takav srpski politički program imao potporu velikog dijela srpskog pučanstva. Koncem 80-ih godina, tijekom tzv. antibirokratske revolucije, na mitinzima potpore Miloševiću i njegovoj politici sudjelovalo je ukupno barem pet milijuna ljudi.
I kako su hrvatski narod i hrvatska politika na to mogli odgovoriti drukčije nego kreiranjem programa otpora toj politici? Dakle, hrvatska politika nikako ne može biti za to kriva, jer je postupila samo onako kako je mogla i trebala. Jer, da nije tako postupila, jedina alternativa bila bi da prihvati srpske zahtjeve, a oni bi značili odricanje trećine nacionalnog teritorija. I, naravno, etničko čišćenje od Hrvata i svih drugih ne-Srba s tog teritorija.
Ovim političkim aspektima treba dodati nekoliko vojnih. Samo nekoliko dana prije preuzimanja vlasti od strane HDZ-a u Hrvatskoj tzv. JNA je oduzela sve oružje Teritorijalnoj obrani Hrvatske. Također, povećala je brojno stanje svojih postrojba, a u garnizonima u Hrvatskoj povećan je i broj različitih oklopnih vozila. Nadalje, Veljko Kadijević 8. lipnja 1990. Borislavu Joviću kaže da je donesena odluka o formiranju posebnih motoriziranih korpusa na području Zagreba, Knina, Banje Luke i Hercegovine koji će biti sposobni funkcionirati kao na Kosovu. A tijekom ljeta 1990. godine JNA, odnosno njezino zapovjedništvo Pete vojne oblasti, na ovom prostoru razradilo je i planove djelovanja protiv nove hrvatske vlasti.
Na osnovi svega iznesenog, mislim da je svakomu tko želi biti imalo objektivan jasno da hrvatska politika i dr. Franjo Tuđman na njezinu čelu nije imala alternative nego voditi politiku kakvu je vodila, ne bi li hrvatskom narodu omogućila očuvanje integriteta i teritorija.

Kolo,  3-4, 2010.

Financial Times o Hrvatskoj


Hrvatski put i težnja prema članstvu u Europskoj Uniji dug je već više od dvadeset godina. Sve su, naime, važne hrvatske demokratske stranke u svoje programe taj cilj uvrstile već 1989. godine, kada su uglavnom i započele djelovati. Gotovo isto toliko, međutim, traju i nastojanja da se Hrvatskoj kao samostalnoj državi ta nastojanja onemoguće ili barem otežaju.
Naime, u vezi sa zatvaranjem dodatna tri poglavlja u pregovorima Hrvatske s EU i nedavnim uhićenjem Ive Sanadera  Financial Times poziva da Hrvatska ne bude primljena u EU sve dok "Zagreb uvjerljivo ne dokaže da je čvrsto odlučio razriješiti problem raširene kulture korupcije i nekažnjavanja". Kažu, nadalje, kako je probleme korupcije "najbolje riješiti prije negoli se postane članom Europske Unije". Osim toga, "najveća opasnost od preranog prijema Hrvatske je moguće okretanje EU protiv politike daljnjeg proširenja, što bi bila sramota za EU." Europska demokratska "načela treba proširiti po cijelom Balkanu. Ovaj širi cilj ne bi smio biti ugrožen požurivanjem članstva Hrvatske."  
Evo nam i opet jasno formulirane politike odlaganja ulaska Hrvatske u EU do nekog krajnje neodređenog trenutka u bogzna kako dalekoj budućnosti. Naravno, i ovaj put radi se o izmišljenoj zapreci koju je vrlo lako raskrinkati, ali puno teže preskočiti.
Zašto s toliko sigurnosti mogu tvrditi da se ponovno radi o neutemeljenim argumentima?
Prije svega, ako je osumnjičenje i/ili uhićenje bivšeg premijera dokaz  o krajnjoj korupciji nekoga društva, što ćemo s primjerima iz nekih drugih članica EU? Nije mi ni nakraj pameti zbog dokazane korupcije nekadašnjih premijera predložiti izbacivanje, primjerice, Italije ili Francuske iz EU. Bilo bi pošteno i od Financial Timesa  kada ne bi osuđivali cijelo hrvatsko društvo zbog grijeha jednog ili nekoliko političara.
Drugo, ako u Hrvatskoj vlada korupcija većih razmjera, kako s tom nevoljom stoje neke sadašnje članice EU, i kakve posljedice snose zbog toga? Uzmimo za primjer Veliku Britaniju u kojoj Financial Times izlazi. Nakon ne tako opsežne pretrage po internetskim izdanjima nekih britanskih novina zabilježio sam zanimljive naslove.
The Guardian (6. rujna 2006) donosi članak Britain is 'as corrupt as worst African states' u kojem Duncan Campbell predstavlja analizu po kojoj bi Britanija – uz SAD i Švicarsku – zbog odnosa prema poreznim oazama trebala biti uvrštena među najkorumpiranije svjetske države. Isti list 24. rujna 2008. donosi članak Scandals worsen Britain's image in corruption league table u kojem Rob Evans pad Britanije na svjetskoj ljestvici indeksa korupcije obrazlaže, između ostaloga, propuštanjem progona menadžera koji su podmićivali strane političare te aferom "cash for honours" u kojoj ste za novac mogli kupiti titulu lorda.  
U svjetskim razmjerima poznata je i afera u kojoj je skoro dvije stotine zastupnika Britanskog parlamenta – pa i članovi Vlade, uključujući i bivšeg premijera – naplaćivalo novac za vlastite privatne troškove. The Telegraph koji je aferu otkrio objavio je desetke članaka u kojima je detaljno prikazao kako su britanski zastupnici novcem poreznih obveznika plaćali troškove održavanja vlastitih kuća, prijavljivali svoje nepostojeće  druge domove i uzimali novac za lažne stanarine i njihovo uređivanje, financirali uređivanje tuđih nekretnina, kupovali stvari za osobnu upotrebu, plaćali honorare vlastitoj djeci i radili najrazličitije porezne prijevare.
Vjerojatno najveća otkrivena korupcijska afera dosad ona je u kojoj je britanski proizvođač oružja BAE Systems podmitio kupce vojne opreme u Tanzaniji te zbog toga bio prisiljen platiti 30 milijuna funti odštete. BAE  je također  optužen za podmićivanja u Češkoj, Rumunjskoj i Južnoafričkoj Republici, a ovih mu je dana naloženo da plati i 750 000 funti za troškove postupka istrage!
Kada bismo, poslije svega, mjerilo Financial Timesa  za hrvatski  slučaj primijenili na Veliku Britaniju, ona bi zbog korupcijskih grijeha trebala bi biti prognana iz EU na stotinu godina. To, međutim, ne bi bilo pravedno prema Britancima, koji se, kao i Hrvati s korupcijom kao velikim zlom ipak bore, s više ili manje uspjeha. Hrvatskoj bi znatno bolje od prijekora i zapreka u tome došla pomoć.
S druge strane, oštri pravni postupci koje hrvatske vlasti  poduzimaju prema, u prvom redu, članovima vladajuće stranke, primjer su zrelosti Hrvatske i dokaz pripadanja europskom krugu nacija. Uvođenje reda u Hrvatskoj trebalo bi biti razlog za ubrzanje, a ne za zaustavljanje pregovora s EU.


   prosinac 2010. - Financial Times odbio objaviti                                                                           Zorislav Lukić, glavni tajnik Matice hrvatske



Zbogom Srbiji

POGLED IZ MATICE – KOMENTAR GLAVNOG TAJNIKA MH
Zbogom Srbiji

Danas se čine posljednji očajnički pokušaji ne bi li se spriječio završetak pregovora Hrvatske s Europskom Unijom. No moj prigovor ne ide svima koji su protiv naše eurointegracije nego onima koji su se skupili u falangu čiji je cilj hrvatskim građanima uskratiti mogućnost da se o tome pitanju izjasne na referendumu. Njih je, kada su shvatili da smo ispunili 99,9 posto uvjeta i da bismo u lipnju (ili rujnu) mogli zaključiti pregovore, uhvatila panika. Hrvati, naime, nakon toga sami odlučuju žele li u EU, a upravo to falangisti žele spriječiti. Tko sve pripada družini koja misli da pregovore ne bismo smjeli zatvoriti u lipnju i što su sve u posljednjim mjesecima pokušali ne bi li ispunili svoj cilj?
U prosincu 2010, tako, udruge Srba iseljenih iz Hrvatske pokrenule su potpisivanje peticije protiv zatvaranja poznatog 23. poglavlja (pravosuđe) pristupnih pregovora dok im Hrvatska ne vrati pokretnine i nekretnine, stanarska prava, zaostale mirovine kao i naknade za to što nisu sudjelovali u privatizaciji. Propustili su zatražiti i odštetu za tenkove i avione koje smo uništili, ali to će valjda tražiti Srbija.
U veljači 2011. zajedničko mišljenje o spremnosti Hrvatske za zatvaranje 23. poglavlja objavile su ove udruge: B.a.B.e. – Budi aktivna. Budi emancipirana; ZINH – Zbor istraživačkih novinara Hrvatske; Centar za mir; Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek; Centar edukacije, savjetovanje i istraživanje; Centar za mirovne studije; Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću; Građanski odbor za ljudska prava; GONG; Zelena akcija; Pravo na grad; Centar za LGTB ravnopravnost; Kuća ljudskih prava; Srpski demokratski forum; Transparency International Hrvatska. Oni tvrde da bi „zatvaranje Poglavlja 23. predmnijevalo da su pozitivne promjene u vladavini prava nepovratne, što još uvijek nije slučaj; da nedostaju dokazi postojanja iskrene političke volje da reformske inicijative rezultiraju opipljivim poboljšanjima svakodnevnih života hrvatskih građana i građanki; da i dalje postoje značajni izazovi u nekim normativnim rješenjima, te još bitnije, izostaju dostatna jamstva održivih provedbenih kapaciteta.“ Pa kako bi netko tako nejasne i nekonkretne zahtjeve uopće mogao ispuniti? Zato i jesu tako formulirani.
Tvrde falangisti da naša Vlada sve njihove zahtjeve, izložene na dvadeset stranica, može riješiti do lipnja. To je nemoguće, jer ima ih toliko da ni tri Vlade i Sabora to do lipnja ne bi mogli obaviti. Između ostaloga, prije nego što zatvorimo 23. poglavlje oni, primjerice, traže da se poništi imenovanje 57 sudaca iz siječnja 2011. Zahtijevaju i hitno stavljanje izvan snage Zakona o igralištima za golf jer je postao „simbol zarobljenosti države od strane interesnih skupina“; traže i poništenje Zakona o sprječavanju sukoba interesa te donošenje novoga nakon temeljite rasprave. Donijeti bi trebalo još i Zakon o lobiranju te Zakon o zaštiti zviždača te revidirati predmete u kojima su sudovi primijenili Zakon o oprostu. Europska Unija trebala bi pratiti neovisnost pravosuđa barem tijekom prve tri godine nakon pristupanja. A što tek reći na njihovu konstataciju da su „istrage o zapovjednoj odgovornosti pojedinaca na najvišoj političkoj ili vojnoj razini još uvijek (su) neadekvatne (Šeks, Vekić, Domazet, Brodarac, Laušić, Merčep)“?
Tko je falangiste ovlastio da uzurpiraju ulogu koju propisana procedura daje Vladi Republike Hrvatske i Europskoj komisiji, a od Hrvatske zahtijevaju nešto što EU ne traži niti propisuje? Njima je jedini cilj spriječiti zaključivanje pregovora, jer kad se to dogodi različiti sponzori za njihove usluge više neće biti zainteresirani pa gdje će se onda zaposliti svi ti silni profesionalci iz tih udruga? (Samo jedna od njih ima zaposlenih ljudi koliko i Matica hrvatska.) 
U falangu kočničara Hrvatske početkom ožujka pristupila je ovim priopćenjem i jedna neparlamentarna stranka: „Zelena stranka moli sve zastupnike u Europskom parlamentu koji pripadaju grupacijama zelenih da se svojim utjecajem u Europskom parlamentu usprotive ulasku Hrvatske u EU na čelu sa sadašnjom vladom Jadranke Kosor, te da inzistiraju na tome da Hrvatska ne može pristupiti EU dok se ne održe parlamentarni izbori.“ Najblaže rečeno to je programsko stajalište za neku zelenu stranku netipično. Identično je stajalištima krajnje desnih stranaka, kao što je nizozemska krajnje desničarska Slobodarska stranka Geerta Wildersa. Tomu se neobičnome društvu kao posljednja karika pridružila Hrvatska stranka prava, prva i jedina parlamentarna hrvatska stranka koja se nedavno, prvi put javno, izjasnila protiv ulaska Hrvatske u EU.
Svi oni, svjesno ili nesvjesno, rade na onemogućavanju povijesne hrvatske prilike da ulaskom u EU dođe u poziciju bitnoga srednje-jugoistočnoeuropskog političkog čimbenika koji ima mogućnost autonomnog utjecaja na ulazak drugih država-kandidatkinja u članstvo EU. Ne mislim time da bi Hrvatska tada trebala iskoristiti svoju ulogu članice EU za osvetu, ucjenjivanje ili nepravedne pritiske, nego za čuvanje standarda koji su primijenjeni prema nama: ispunjavanje propisanih uvjeta za ulazak u EU do zadnje točke, ni više ni manje. A budući da neke od njih, primjerice Srbija, europske društvene standarde ne može postići – najvjerojatnije nikada, a u desetogodišnjem roku samo uz pomoć čuda – eto nam odgovora zašto Hrvatska ne smije u EU: srpski saveznici boje se da ćemo iskoristiti svoje pravo i blokirati ulazak Srbije u EU i tako joj zauvijek reći zbogom.
Zorislav Lukić, Vijenac, 24. ožujka 2011.

Hrvatska - neželjena ili nespremna

ZAPREKE HRVATSKOM ČLANSTVU U EUROPSKOJ UNIJI
Hrvatska – neželjena ili nespremna?

Hrvatski put i težnja prema članstvu u Europskoj Uniji dug je više od dvadeset godina. Sve su važne hrvatske demokratske stranke u svoje programe taj cilj uvrstile već 1989. Gotovo isto toliko pak traju i pokušaji da se Hrvatskoj, kao samostalnoj državi, ta nastojanja onemoguće ili otežaju. U vrijeme prije međunarodnoga priznanja to se ogledalo u žestokim suprotstavljanjima težnji za samostalnošću, koja su slomljena tek hrvatskim zaustavljanjem srpskog okupatorskog pohoda potkraj 1991. te krajnjim i nepopustljivim naporima međunarodnih saveznika. Teza o navodnom preranom priznanju Hrvatske kao uzroku krvavoga rata nije još nestala iz međunarodnoga rječnika, iako je priznanje uslijedilo dva mjeseca nakon pada Vukovara, najkrvavijeg od mnogih teških srpskih ratnih zločina.
Zanimljivo je da je Hrvatska s više od četvrtine okupiranog teritorija do sredine 1995. napravila nezanemariv napredak u pregovorima s EU pa je Sporazum o suradnji i trgovini između Hrvatske i EU – u to vrijeme jedan od najvažnijih koraka prema članstvu u EU – bio već pripremljen za potpisivanje. No već prvoga dana akcije Oluja Sporazum je suspendiran. Prije nego što su države-inicijatori suspenzije mogle znati hoće li i koliko u akciji biti žrtava. Mala Hrvatska u EU može, cjelovita ne.
Što, pak, poslije Oluje sve Hrvatskoj kao uvjet nije postavljeno?
Godinama nas se ucjenjivalo obvezom da uhitimo Antu Gotovinu, a on je uhićen u Španjolskoj. Zašto Španjolska i sama EU na čijem je teritoriju boravio optuženi Gotovina nisu odgovarale zbog toga što ga nisu uhitile? Nije valjda hrvatska obavještajna služba toliko sposobnija od europskih da ga je sama našla na Kanarskim otocima, neskrivena i nemaskirana, u društvu s prijateljem? Gdje su, uostalom, dokazi o njegovoj i krivici drugih optuženih hrvatskih generala?
Zatim slijedi pitanje ZERP-a – koji drugi imaju – pa granice sa Slovenijom – iako u EU ima dvadesetak sličnih neriješenih sporova – i na kraju famoznih Topničkih dnevnika, premda se zna da je u Kninu poginuo samo jedan civil, a na snimkama je vidljivo da nije srušena nijedna kuća!?
Ima li kraja tomu mučenju?
Sudeći po članku Corruption keeps Croatia in baulk (Financial Times, 22. prosinca 2010) kraj možda i postoji, ali Hrvatska će se, da bi doživjela ulazak u EU, morati još mnogo truditi.
Financial Times u vezi sa zatvaranjem dodatna tri poglavlja u pregovorima Hrvatske s EU i nedavnim uhićenjem Ive Sanadera poziva da Hrvatska ne bude primljena u EU sve dok „Zagreb uvjerljivo ne dokaže da je čvrsto odlučio razriješiti problem raširene kulture korupcije i nekažnjavanja“. Kažu, nadalje, kako je probleme korupcije „najbolje riješiti prije negoli se postane članom EU“. Osim toga, „najveća opasnost od preranog prijema Hrvatske je moguće okretanje EU protiv politike daljnjeg proširenja, što bi bila sramota za EU.“ Europska demokratska načela „treba proširiti po cijelom Balkanu. Taj širi cilj ne bi smio biti ugrožen požurivanjem članstva Hrvatske.“
Evo nam i opet jasno formulirane politike odgađanja ulaska Hrvatske u EU do nekog neodređenog trenutka u bogznakako dalekoj budućnosti. Naravno, i ovaj put riječ je o izmišljenoj zapreci koju je lako raskrinkati, ali mnogo teže preskočiti. Ponovno se radi o neutemeljenim argumentima.
Ako je osumnjičenje i/ili uhićenje bivšega premijera dokaz o krajnjoj korupciji nekoga društva, što ćemo s primjerima iz nekih drugih članica EU? Nikomu nije na kraj pameti zbog dokazane korupcije nekadašnjih premijera predložiti izbacivanje, primjerice, Italije ili Francuske iz EU. Bilo bi pošteno i od Financial Timesa kada ne bi osuđivali cijelo hrvatsko društvo zbog grijeha nekolicine političara.
Drugo, ako u Hrvatskoj vlada korupcija većih razmjera, kako s tom nevoljom stoje neke sadašnje članice EU, i kakve posljedice snose zbog toga? Uzmimo za primjer Veliku Britaniju, u kojoj Financial Times izlazi.
The Guardian (6. rujna 2006) donosi članak Britain is ‘as corrupt as worst African states’ u kojem Duncan Campbell predstavlja analizu po kojoj bi Britanija – uz SAD i Švicarsku – zbog odnosa prema poreznim oazama trebala biti uvrštena među najkorumpiranije svjetske države. Isti list 24. rujna 2008. donosi članak Scandals worsen Britain’s image in corruption league table u kojem Rob Evans pad Britanije na svjetskoj ljestvici indeksa korupcije obrazlaže, između ostaloga, propuštanjem progona menadžera koji su podmićivali strane političare te aferom cash for honours u kojoj ste za novac mogli kupiti titulu lorda.
U svjetskim razmjerima poznata je i afera u kojoj je gotovo dvije stotine zastupnika Britanskog parlamenta – pa i članovi Vlade, uključujući i bivšeg premijera – naplaćivalo novac za privatne troškove. The Telegraph, koji je aferu otkrio, objavio je desetke članaka u kojima je detaljno prikazao kako su britanski zastupnici novcem poreznih obveznika plaćali troškove održavanja vlastitih kuća i radili najrazličitije porezne prijevare.
Vjerojatno najveća otkrivena korupcijska afera dosad ona je u kojoj je britanski proizvođač oružja BAE Systems podmitio kupce vojne opreme u Tanzaniji te zbog toga bio prisiljen platiti 30 milijuna funti odštete. BAE je također optužen za podmićivanja u Češkoj, Rumunjskoj i Južnoafričkoj Republici, a ovih mu je dana naloženo da plati i 750.000 funti za troškove postupka istrage!
Kada bismo, poslije svega, mjerilo Financial Timesa  primijenili na Veliku Britaniju, ona bi zbog korupcijskih grijeha trebala bi biti prognana iz EU na stotinu godina. To ipak ne bi bilo pravedno prema Britancima, koji se, kao i Hrvati, s korupcijom kao velikim zlom ipak bore, s više ili manje uspjeha. Hrvatskoj bi znatno bolje od prijekora i zapreka u tome došla pomoć.
S druge strane, oštri pravni postupci koje hrvatske vlasti poduzimaju prema, u prvom redu, članovima vladajuće stranke, primjer su zrelosti Hrvatske i dokaz pripadanja europskom krugu nacija. Uvođenje reda u Hrvatskoj trebalo bi biti razlog za ubrzanje, a ne za zaustavljanje pregovora s EU.
Politički interesi iskazani u komentaru britanskih kreatora javnoga mnijenja legitimni su, ali krajnje licemjerni. Jasno je da svaki elitni klub, pa i EU, ima svoja pravila kojih se moraju držati svi koji u klub žele ući, ali njihovi prigovori Hrvatskoj ne pripadaju u uobičajenu i propisanu proceduru u pregovorima već su tipičan primjer političkoga pritiska na EU i hrvatske pregovarače. Ako bi se nastavili i pregovore pretvorili u dugotrajniji proces – utješimo se, barem ne traje četrdeset godina i ne lutamo pustinjom – Hrvatska će se s pravom upitati nije li joj bolje odustati od mukotrpnih pregovora, prihvatiti realnost nepoželjnosti u EU te se okrenuti vlastitome samostalnom razvoju uz pomoć saveznika. Ako tako mora biti, treba reći da Hrvatska ne bi svojim građanima bila jedina poželjna i mila europska država izvan EU. No bez obzira na sve, vrijedi pokušati izboriti pravo hrvatskim građanima da sami, na referendumu, odluče žele li u EU. Zaslužili su to.
Zorislav Lukić, Vijenac, 13. siječnja 2011.

Miljenko i sedam jugopatuljaka


POGLED IZ MATICE
Miljenko i sedam jugopatuljaka

Već dva desetljeća Jugoslavija ne postoji. Nekima, međutim, ni dvadeset godina nije dovoljno da bi prihvatili tu činjenicu pa pokušavaju mrtvaca oživiti na bilo kakav način. Među njima su i dva hrvatska pisca, Miljenko Jergović i Ante Tomić. Nedvojbeno je da su, barem zasad, to hrvatski pisci jer prije svega pišu hrvatskim jezikom, a osim toga žive i rade u Hrvatskoj, zarađuju u njoj i tako dalje. Dokazivati neumrlost njima tako drage pokojnice uputili su se čak u Beograd, na tribinu Rođeni u YU. Pa kaže tamo Jergović: „Jugoslavija je nestala kao državnopolitička činjenica, kao što je ukinuta i služba društvenoga knjigovodstva u većem dijelu zemlje, pa sad umjesto osobnih iskaznica neko vrijeme moraju uza se nositi putovnice… Međutim, ono na čemu je Jugoslavija bila stvorena, a to je prostor nekog kulturnog identiteta i sličnih povijesnih i pretpovijesnih iskustava, to je ostalo isto i to zapravo sve više i opet funkcionira. SFRJ se u kulturnom smislu ne samo da nije raspala nego se i ne može raspasti čak ni uz pomoć najgoreg nacionalizma.“ (Deutsche Welle).
Dakle, tim se citatom Jergović konačno u cijelosti opredijelio o svome kulturnom identitetu. Njegov je kulturni identitet jugoslavenski i sasvim je korektno s njegove strane što to otvoreno i jasno tvrdi i zastupa. No kada pokušavamo raščlanjivati utemeljenost realnog postojanja jugoslavenskog identiteta, pojavljuje se niz otvorenih pitanja. Veći dio teoretičara slaže s time da se nacionalni identitet neke ljudske skupine sastoji od nekoliko temeljnih elemenata: zajednička povijest nacionalne skupine, zajedničko pismo, zajednički jezik, zajednički teritorij.
Postoji li, dakle, zajednička povijest neke skupine ljudi koji bi se mogli nazivati Jugoslavenima, pa makar samo u kulturnom smislu kako to kaže Jergović?
Do 1918. zajedničke povijesti Hrvata, Srba, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca i Albanaca nema, a dvije Jugoslavije u kojoj su živjeli zajedno trajale su sedamdesetak godina ispunjenih, između ostaloga, teškim sukobima različitih vrsta, uključujući i više krvavih ratova. Ima li ijedan ozbiljan čovjek na svijetu koji bi tvrdio da je sedamdeset godina (takva) zajedničkog života više naroda u jednoj zajednici dovoljno da bi nastao neki novi, zajednički kulturni identitet?
S pitanjem pisma stvari su još jednostavnije. Slovenci i Hrvati već dugo u općoj uporabi imaju samo latinicu, Srbi se koriste pretežno ćirilicom, a Crnogorci uz ćirilicu sve više i latinicom.
Što se jezika tiče, uza sve napore onih koji su se trudili i trude dokazati da postoji nekakav zajednički jezik (srpsko-hrvatski) koji razumiju svi koji žive na područjima bivše Jugoslavije, svakomu je razumnome jasno da su hrvatski i srpski imali i imaju vlastiti razvoj, dokazan nedavno i službenim dokumentima Europske Unije, prema kojima će hrvatski biti službeni jezik EU. A da ne tvrdimo samo mi Hrvati kako ne postoji srpsko-hrvatski, dokazat će izvadak iz teksta Dragoljuba Zbiljića Odstrel srpskog jezika iz beogradskog Nina od 4. studenoga 2010: „Srbima i njihovim lingvistima, koji se stvarno bave izučavanjem izvorno srpskog jezika, a ne mrtvom naukom ‘serbokroatistikom’ ostaje da se usaglase u jednome s hrvatskim lingvistima koji Snježanu Kordić nazivaju ‘intelektualno subverzivnim dinamitom’. Ona uistinu ruši izvornu srbistiku i izvorni naziv srpskog jezika jer ga, u skladu s jugoslovenskom idejom i starom politikom o ‘bratstvu i jedinstvu’, ponovo ustoličava u ‘srpskohrvatski jezik’“.
Dakle, ideje Snježane Kordić o zajedničkom jeziku ni u samoj Srbiji nisu dobrodošle.
A koja je tek bezočna laž da taj navodni zajednički jezik razumiju svi stanovnici nekadašnje jugotvorevine. Istina je da samo to da su Slovenci, Albanci, Makedonci – a i mi Hrvati – bez iskazane želje i volje morali u školama učiti nešto od srpskoga jezika, a u vojsci lomiti jezike različitim egzotičnim srpskim terminima. (Dopustite mi da ih ne nabrajam.)
Nadalje, teritorij kao sastavnica identiteta važan je za razmatranje jer nam uvjerljivo govori da je, uz rijetke iznimke – primjerice Roma koji su ga ostvarili iako žive razasuti širom svijeta, i Židova – nužna pretpostavka izgradnje identiteta. Čak i oni narodi koji nemaju vlastite države kao što su Kurdi, Baski i Škoti žive okupljeni naseljavajući, većinski, neki određeni teritorij, imaju svoje gradove, različite kulturne institucije, športske klubove. Hrvati svojim današnjim teritorijem i društvom gospodare suvereno. (Nesporna je činjenica, također, da vodimo i teške sukcesijske pregovore o granicama, ali to nikako ne utječe na činjenicu da imamo vlastiti državni teritorij.) A gdje je teritorij Jugoslavena?
Treba li posebno govoriti o vjerskim razlikama?
A da i nema svih tih silnih razlika, što je s osjećajem pojedinca o pripadnosti određenoj zajednici? Koji to autoritet ima pravo pojedincu koji se osjeća Hrvatom reći: Ti nisi Hrvat!, nego nešto drugo?
No, da Jergović i Tomić (on pak kaže: „Zapravo, kad pomislim unatrag, mislim da je tih pedeset godina te zemlje bilo jedno herojsko razdoblje“) ne ostanu bez ikakve nade uputit ću ih na istomišljenike, udrugu Naša Jugoslavija, koja je imala skupštinu s koje prenosim dio zapisnika: „Sjednicu je otvorio predsjednik Udruge Zlatko Stojković. Konstatirao je da su od trojice osnivača dvojica prisutni, dok je, zbog bolesti, treći član osnivačke skupštine morao otkazati, i zaželio mu je brzo ozdravljenje.“ Očito je da ta udruga ima veliku perspektivu, a kad bi im se još pridružili Kordićka, Jergović i Tomić, gdje bi im bio kraj? Možda Miljenko čak i skupi sedam jugopatuljaka.
Zorislav Lukić, 18. studenoga 2011, Vijenac

Rade, vrati novac


POGLED IZ MATICE
Rade, vrati novac

U posljednjih nekoliko dana Rade Dragojević doživljava vrhunac medijske slave. (Zaprijetio čovjeku otkaz na poslu pa se dosjetio jednostavna i provjerena recepta za očuvanje svoje udobne fotelje: napadni neki hrvatski simbol, oni će ti uzvratiti, dobit ćeš čak i policijsku zaštitu – pa tko će te se tada, kao Srbina, usuditi otpustiti.)
A slava lupa u glavu. U njegovu je tako lupila da se više ne može kontrolirati u ponašanju ni prema svojim kolegama novinarima. „Što mi snimaš auto, ubit ću te“, kaže on snimatelju koji je uperio kameru u njegov auto. Uplašio se Dragojević da će mu netko prepoznati auto i zapaliti ga. Ili možda ima BMW-a pa se boji da će ga stići antikorupcijska ruka. U svakom slučaju ovaj je događaj pokazao da je Dragojević zadovoljan rezultatom svoje provokacije. Postao je medijska osoba mjeseca pa s vrha novinarske piramide vrijeđa, psuje, prijeti smrću i tako dalje. Također, kolegama dijeli lekcije o njihovim dužnostima: „Povrijeđeni osjećaji vrsta su emotivnih ucjena na koje slobodni novinari ne bi smjeli pristajati, jer slijedi pojačana autocenzura, pa veća podložnost pritiscima i gdje smo onda?“ pita se naš trenutni novinarski faraon. Dakle, prilično je siguran u to da novinar mora kopati po ljudskim (valjda i nacionalnim) osjećajima. No, pitam ja Dragojevića, zašto samo hrvatske osjećaje i simbole treba ismijavati? Zašto ne ode u, primjerice, Francusku ili SAD i tamo ispljuje neki nacionalni simbol? I, usput, za to još prvoga u mjesecu primi plaću od Vlade.
Da, Novosti, čiji je Dragojević glavni urednik, financira Hrvatska vlada s oko četiri milijuna kuna godišnje. Nikomu nije zabranjeno pisati i kritizirati, a Vlada financira i druge projekte koji tu istu Vladu ne slave pretjerano, ali… Novosti ove milijune dobivaju od Savjeta za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske isključivo za poticanje informativne djelatnosti srpske nacionalne manjine. U ovome teškome incidentu nigdje ne vidim kako je to i čime Dragojević osnažio informativnu djelatnost Srba u Hrvatskoj. Izrugivanje nacionalnim simbolima druge nacije nikako nije zadaća, a kamoli sreća i bogatstvo za bilo koju nacionalnu manjinu, ni u Hrvatskoj ni bilo gdje drugdje. Naprotiv, u dokumentima Savjeta za nacionalne manjine stoji i ova odredba: „Podupirati programe koji doprinose unapređenju tolerancije i uspostavljaju multietničkog povjerenja“ pa bi Srpsko narodno vijeće kao izdavač i Rade Dragojević kao glavni urednik Hrvatskoj vladi morali vratiti novac koji su potrošili za vrijeđanje druge nacije umjesto poticanja tolerancije, na što su se obvezali.
Kolumnisti Novosti (bivši novinari Feral Tribunea, propalog nakon odlaska Sorosa iz Hrvatske) brane svoga glavnog urednika Dragojevića vapajem „Pa što Srbi u Hrvatskoj uopće mogu kad ne smiju ironizirati jedan običan ratni događaj?“ Kao da žive u nekoj državi u kojoj su Srbi sklonjeni u geto, a ne u Hrvatskoj u kojoj je najjača srpska politička stranka članica Vladine koalicije i time participira u vlasti. Što bi feralovci više od toga htjeli? Na njihovu žalost, Domovinski je rat završio kako je završio, Jugoslavije više nema, Jugoslavena više nema, jugoslavenskog identiteta više nema, Hrvatska i Hrvati (što se nacionalne svijesti tiče) jedno su, a Srbija i Srbi (pa i oni u Hrvatskoj) drugo. Zlouporaba novca namijenjena srpskoj manjini za druge svrhe neće ih utješiti u žalosti za pokojnicom.
Zorislav Lukić, Vijenac, 21. listopada 2010.

Tuđman je uvijek kriv


POGLED IZ MATICE
Tuđman je uvijek kriv

Među onima koji često javno kritički pišu o političkom djelovanju prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana jest i hrvatski književnik Miljenko Jergović. U nedavnome, međutim, slučaju kada je u tekstu Bjelorusija: Pomen jeziku mrtvih (www.jergovic.com/subotnja-matineja/bjelorusija-pomen-jeziku-mrtvih/ 5. 9. 2010.) Jer­gović Franju Tuđmana nazvao krivoustom mirogojskom lješinom, prešao je granicu civiliziranoga ljudskog komuniciranja. Takve riječi nisu samo nečasne i uvredljive za Tuđmanove prijatelje, suradnike i poštovatelje, nego su i posebno bolne, u prvom redu za obitelj Tuđman. Jergović i svi drugi koji se s politikom Franje Tuđmana ne slažu imaju neupitno pravo kritički pisati o svim političkim pitanjima vezanim uz njegovu djelatnost. Bilo bi, međutim, dobro da to bude i argumentirano, ali to nije baš tako lako jer se prigovori na Tuđmanovu politiku oslanjaju na izmišljotine kao što je salveta Paddyja Ashdowna s navodnom Tuđmanovom crtom podjele Bosne i Hercegovine, priča o navodnoj prodaji bosanske Posavine, fantazija o „200 bogatih obitelji“ (koju nije uspjelo dokazati ni Saborsko istražno povjerenstvo u vrijeme Vlade Ivice Račana), navodni dogovor Tuđman – Milošević o strateškim pitanjima Domovinskog rata (iako je Miloševićeva raketa Tuđmana gađala u oko), i tako dalje.
S Tuđmanovim kritičarima raspravljao bih s velikim zadovoljstvom – argumentirano i civilizirano – pa ću ih pokušati isprovocirati s nekoliko svojih teza:
1. Franjo Tuđman bio je – barem od šezdesetih godina 20. stoljeća – demokratski orijentiran političar. To je dokazao kada je bilo najpotrebnije, u vrijeme najtežih vojnih napada na Hrvatsku 1991, kada je formirao Vladu demokratskog jedinstva sastavljenu od predstavnika parlamentarnih stranaka, iako je HDZ imao apsolutnu većinu u Hrvatskom saboru. Autokrati, suprotno njemu, takve prilike iskorištavaju za totalno preuzimanje vlasti.
2. Dio velikih hrvatskih tvrtki – primjerice Zagrebačka banka i Tvornica duhana Rovinj – privatizirane su prije Tuđmanova dolaska na vlast. Prema tome, zasluge i greške u hrvatskoj privatizaciji ne možemo pripisivati samo njemu, nego i onima koji su to radili prije, a i poslije njega.
3. Franjo Tuđman jedan je od rijetkih svjetskih političkih vođa koji je konkretno djelovao na očuvanju cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Pod njegovim zapovjedništvom, a u suradnji s Alijom Izetbegovićem, srpska vojska u BiH bila je potučena. Bila bi, isto tako, i istjerana iz BiH da nalet Hrvatske vojske viši centri svjetske politike nisu zaustavili pred Banja Lukom. Da Tuđman tada nije zaustavljen, Bosna i Hercegovina danas bi bila cjelovita i samostalna država u kojoj ne bi bilo srpskih vojnih postrojba. A što je ona danas?
Tko bi, pak, odgovarao za ponavljanje Srebrenice u Bihaću i drugim mjestima BiH da nije bilo Tuđmanove intervencije?
4. Tuđmana je nemoguće optuživati i za agresiju na BiH i za gubitak bosanske Posavine. Kako je mogao sačuvati bosansku Posavinu a da ne bude optužen za agresiju? Ili, zašto je optužen za agresiju u jednom dijelu, a za neinterveniranje u drugom dijelu BiH? Očigledno je nekima nužno da se Tuđman optuži i unaprijed osudi pod svaku cijenu, bez obzira na dokaze, argumente i logiku.
5. Tuđmana su proglasili nemoralnim kada je otkriveno da, osim obiteljske kuće, ima i 200.000 njemačkih maraka ušteđevine. Ta imovina za čovjeka koji je radio više od pedeset godina – deset kao državni predsjednik – nikako nije nemoralno visoka.
Nitko pametan neće reći da je Tuđman bio nepogrešiv, ali prešutjeti njegove brojne zasluge, a istovremeno ga uporno blatiti, posve je nepravedno i neobjektivno. Poštena rasprava o ovim pitanjima zahtijevala bi i stručnost povjesnika, a neizostavan dio morala bi biti i usporedba s rezultatima vladavina drugih svjetskih političara u sličnim okolnostima u kojima je živio i radio Tuđman. Ne vjerujem da bismo našli mnogo njih s puno više pozitivnih, a manje negativnih ocjena od njega.
Zorislav Lukić, Vijenac, 23. rujna 2010.

Matica hrvatska pomaže društvu da bude uspješnjije


ZORISLAV LUKIĆ, GLAVNI TAJNIK MATICE HRVATSKE
Matica hrvatska pomaže društvu da bude uspješnije

Razgovarao Luka Šeput, Vijenac, 22 travnja 2010.

U lipnju ove godine u Čitluku se održava Glavna skupština Matice hrvatske, na kojoj se bira cjelokupno Matičino rukovodstvo. To je bio povod za razgovor sa Zorislavom Lukićem, glavnim tajnikom Matice hrvatske, o onome što je napravljeno u protekle četiri godine, kao i o planovima za budućnost.


Misija Matice u hrvatskom društvu označena je time da ne ide ni krajnje lijevo ni krajnje desno. Zbog toga su mnoge odluke koje su se donosile u posljednje vrijeme naišle na kritike u najvećoj mjeri ili na toj lijevoj ili na desnoj strani. Radikalnoj ljevici MH je odveć nacionalno programski opredijeljena, a radikalna nas desnica optužuje da nismo dovoljno nacionalno osviješteni. Zato treba reći: Matičini programi nemaju dodira ni s jednom radikalnom opcijom, bilo lijevom, bilo desnom, zato što su oni kreirani kao programi od središnjega nacionalnog interesa


Kako biste uoči Glavne skupštine u lipnju ocijenili djelovanje i rezultate Matice hrvatske u protekle četiri godine?
Izdvojio bih nekoliko projekata s kojima su se Glavni odbor i Predsjedništvo Matice hrvatske nosili u protekle četiri godine: završetak rada na Hrvatskom pravopisu Matice hrvatske 2007. te njegova distribucija na kioscima; novi prijevod – iz ruku hrvatske prevoditeljske institucije Mate Marasa – cjelovita književnog opusa Williama Shakespearea; uređenje pitanja Nakladnog zavoda MH, čiji je stečajni postupak završio proteklih dana; formiranje vlastite službe prodaje knjiga kao i tehničke pripreme, što nam je donijelo milijunske uštede, a i dobar prihod; rješavanje pitanja s poslovanjem i uređivačkim problemima Kola, Vijenca, edicije Stoljeća hrvatske književnosti; razvoj novih medija; humanitarna akcija Ruka dobrote; ciklus simpozija Hrvatska u XX. stoljeću; Salon MH. Ogranci sa stotinama vrlo važnih izdavačkih projekata i nebrojenim kulturnim manifestacijama posebna su Matičina snaga i ponos. Samo s njima Matica je u punom smislu nacionalna hrvatska institucija.
Oko većine Matičinih projekata koje ste izdvojili kao uspješne u medijima se podigla prašina: oko promjene uredništva Kola, oko uređivanja Vijenca, oko edicije Stoljeća hrvatske književnosti, a posljednji je primjer brisanje iz članstva Vlaha Bogišića i Dubravka Jelčića. Kako to komentirate?
Što se tiče određene medijske prašine zbog nekih kadrovskih promjena u MH, valja reći da nismo iznenađeni. Treba međutim reći da je u slučaju Vlaha Bogišića ta prašina ograničena na tekstove dvojice autora, Slobodana Prosperova Novaka i Branimira Pofuka, jedan novinski intervju sama Bogišića i jedan televizijski prilog. Kako inače mediji nastoje stvoriti senzaciju od svega, očito su ovaj put procijenili da se teško može napraviti sočna senzacionalna priča o nekom ozbiljnom skandalu u Matici.
Zbog čega su izbrisani Jelčić i Bogišić?
I Dubravko Jelčić i Vlaho Bogišić zapravo su sami izišli iz Matice hrvatske. Jelčić je u svome intervjuu izrijekom i napisao da nije član toga društva i da će obnoviti, aktivirati svoje članstvo kad Maticu bude vodilo neko drugo predsjedništvo. Prema tome, mi smo samo tehnički registrirali da on više nije član Matice hrvatske. A kolega Bogišić je u svojem nedavnom intervjuu u Novom listu potvrdio riječi koje je izrekao prije nego što smo donijeli odluku o njegovu brisanju iz članstva. Rekavši da je Matica hrvatska za njega prošlost, i sam je to potvrdio, prema tome, ne mogu nego konstatirati da je Bogišić kao i Jelčić svojevoljno napustio Maticu, a da smo mi to naravno morali percipirati, registrirati i omogućiti im da ih članstvo u Matici ne opterećuje u njihovoj djelatnosti, čime smo im možda i napravili uslugu omogućivši im da o Matici govore slobodno, bez opterećenja članstvom. Sve prigovore koje na Maticu hrvatsku imaju, naravno, slobodni su sada iznositi.  


Položaj hrvatskoga naroda u BiH u ovome je trenutku vrlo ozbiljan. Pomoć MH u prvom redu može se odnositi na onaj aspekt u kojemu postoje veliki problemi, kao što je položaj hrvatskoga jezika u medijima BiH. Ondje vlada apsurdna situacija iz koje proizlazi da Hrvati kao ustavni narod BiH ne bi smjeli gledati program Hrvatske radiotelevizije, zbog tobožnjega presezanja hrvatske politike nad Hrvatima u BiH


Neki bivši suradnici iznijeli su teške optužbe na račun Matice hrvatske, tvrdeći da ona nije demokratski ustrojena ustanova. Posebno se vas apostrofiralo u tom kontekstu tvrdeći da upravljate Maticom iz sjene. Kako to komentirate?
Rado ću prihvatiti svaki prijedlog kojim će poslovanje MH biti unaprijeđeno, pa ako je to potrebno i u pogledu demokratičnosti u njezinu vođenju. Ne prihvaćam to, međutim, od onih koji su aktivno sudjelovali u politici nedemokratskoga komunističkog sustava. Oni bi demokratskim normama mogli podučavati jedino režim u Sjevernoj Koreji. Osim toga, upravna tijela MH, u prvom redu Glavni odbor i Predsjedništvo, djeluju po svim poznatim demokratskim principima. Njihovi su članovi izabrani tajnim glasovanjem na Glavnoj skupštini, održan je i veći broj sjednica nego što to Pravila zahtijevaju, svi prijedlozi stavljaju se upravnim tijelima na raspravu koje su redovito temeljite, a nakon donošenja odluke se provode. Svi su redom od dvadeset i pet uglednih članova Glavnog odbora, počevši od predsjednika Igora Zidića, istaknuti javni djelatnici s velikim iskustvom, deset od njih predstavnici su ogranaka, pa se pitam kako bi bilo koji pojedinac kraj njih sam mogao upravljati Maticom. Prema tome, sve je u skladu s demokratskim normama kao i propisanom procedurom. Ja, pak, osobno nisam mogao naučiti poslovati nedemokratično jer nikad nisam pripadao nedemokratskim komunističkim organizacijama.
Četiri su godine prošle od izdavanja Pravopisa, koji je jedan od najuspješnijih Matičinih projekata, i koji se uspio nametnuti svojim „pomirljivim pristupom“.
Matičin je Pravopis utjecajem u hrvatskom društvu koji je u ove četiri godine ostvario pokazao da se između dvije zaraćene očekivala treća, neutralna struja. Dokaza je tomu mnogo, između ostalog, ni u jednom stručnom ili kakvom drugom časopisu nije objavljen nijedan članak koji bi govorio negativno o sadržaju našeg Pravopisa. Drugo, naš je pravopis prodan u 13.000 primjeraka, što govori da je općeprihvaćen. Dakle, dokazalo se da smo bili potpuno u pravu što smo taj projekt vodili onako kako je bio vođen. Na pragu smo rasprodaje i drugoga izdanja i uskoro ćemo početi razgovore s našim autorskim trojcem, Ladom Badurina, Ivanom Markovićem i Krešimirom Mićanovićem, o trećem izdanju.
Jedan od ciljeva najavljenih za ovoga mandata bio je i otvaranje Matičinih vrata mlađim naraštajima. Čini se da je to u velikoj mjeri zaživjelo. Jeste li zadovoljni?
Prije svega moram reći da je to je politika koju je zacrtao predsjednik Igor Zidić na početku svojega mandata 2002. i koju smo nakon toga počeli provoditi. Prvi ozbiljniji rezultati zapaženi su pak početkom mandata od 2006, kad smo osmislili i niz projekata. Ključan među njima projekt je Salona Matice hrvatske kroz koji je dosad prošlo gotovo dvije stotine mladih znanstvenika i djelatnika hrvatske kulture i umjetnosti, bilo ljudi na asistentskim funkcijama i poslovima, bilo umjetnika na početku karijere, znanstvenika koji su u različitim institucijama započeli karijere, dakle elitni sloj hrvatskoga društva koji je u Matici dobio mogućnost da ostvari svoje interese i izvan radnog mjesta ili svoje uobičajene djelatnosti. Veći broj mladih upravo je putem Salona ušao i u druge Matičine programe, i u Vijenac i u Kolo i u ostale projekte. Nastojimo, koliko je god moguće, da se politika Salona prelije u i ogranke, mnogi od predavača Salona gostovali su i u ograncima širom Hrvatske i imamo samo dobre odjeke. Trudit ćemo se da sve više mladih bude u MH, ne samo zbog naše politike nego zbog toga što mladi ljudi u Matici neke projekte rade bolje nego mi iz starijih generacija. Nastojat ćemo da se taj proces nastavi, i da mladi stručnjaci i umjetnici uđu u što većem broju i u upravna tijela Središnjice, a dat ćemo potporu takvim procesima i u ograncima.
Tijekom povijesti Matica je imala prepoznatljivu ulogu u hrvatskoj kulturi, a tijekom sedamdesetih godina prošloga proljeća njezino je djelovanje zadobilo i političku dimenziju. Kako u tom smislu, između kulture i politike, vidite funkciju MH u suvremenom hrvatskom društvu?
Granicu između kulture i politike u cijeloj je ljudskoj povijesti bilo, a i danas jest, teško pouzdano utvrditi. Izgradnja arena, hramova, dvoraca, muzeja i mnogih drugih svakovrsnih kulturnih sadržaja imala je, često, i političku poruku. Posljedica je to shvaćanja političara da kulturna snaga naroda predstavlja i opću društvenu, političku, i to prema vlastitom narodu, a posebno prema drugima, s kojima se uvijek moralo natjecati. Tako je i danas te bi iluzija bilo očekivati od bilo koga tko se bavi javnim poslom da to obavlja pod staklenim zvonom. Ipak, treba nastojati javni posao odvajati od uskih stranačkih interesa koliko je god to moguće.
Kako biste procijenili danas ulogu Matice u hrvatskom društvu? Je li njezina pozicija „medijalna“?
Ako uvjetno pristanemo da je hrvatsko društvo podijeljeno na lijevu i desnu svjetonazorsku i političku opciju i ako imamo na umu da je teško govoriti o strogoj granici između ta dva svjetonazora ili politička gledanja, moglo bi se reći da je misija Matice označena time da ne ide ni krajnje lijevo ni krajnje desno. Kako se to očituje u poslovanju Matice: mnoge odluke koje se donose i koje su se donosile u posljednje vrijeme naišle su na kritike u najvećoj mjeri ili na toj lijevoj ili na desnoj strani. Radikalnoj ljevici MH je odveć nacionalno programski opredijeljena i ona bi rado da Matica bude više kozmopolitska ili da provodi programe s manje naglašenim nacionalnim nabojem. Radikalna nas pak desnica optužuje da nismo dovoljno nacionalno osviješteni, neki su išli i – konkretno na slučaju našega pravopisa – u ocjenjivanje Matice kao neke jugoslavenski orijentirane opcije koja obnavlja Novosadski pravopis. Dakle, možda se u tome najbolje očituje ono što je najprimjerenija Matičina programska strategija: njezini programi nemaju dodira ni s jednom radikalnom opcijom, bilo lijevom, bilo desnom, zato što su oni kreirani kao programi od središnjega nacionalnog interesnog sadržaja ili usmjerenja. Zanimljivo je dodati da su mnogi današnji radikalni desničari koji nas s tih pozicija napadaju u komunističkom sustavu bili vrlo radikalni ljevičari. Tu se može jasno odčitati da su te dvije radikalne pozicije zapravo jedna drugoj jako bliske. Oni to neće prihvatiti sa zadovoljstvom, takva bi moja tvrdnja od njihove strane bila odbijena, ali u krajnjoj konzekvenciji, kada gledamo koliko je korisno ili štetno neko političko djelovanje, sasvim je svejedno je li neki pokret kao radikalno desni orijentiran protiv prednosti eurointegracija ili kao lijevi žestoko usmjeren protiv nacionalnih vrijednosti. I lijevi i desni radikalni program ruše središnju nacionalnu poziciju.
Nedavno provedeno istraživanje o slici Matice u hrvatskome društvu pokazalo je da gotovo trećina ispitanika (30,9 posto) smatra da Matica nije dovoljno odlučna u promidžbi hrvatskih nacionalnih interesa. Je li uzrok takvoj percepciji povijesna uloga Matice u obrani hrvatskih nacionalnih vrednota u Jugoslaviji?
Da, mislim da je to posljedica činjenice da je Matica hrvatska u komunističkom sustavu do zabrane 1972. bila jedina, ili rijetka, oporbena društvena i politička snaga koja je nosila oporbene protukomunističke nacionalne ideje i kao takva ostala je u sjećanju hrvatskoga društva: najsnažnija oporbena struktura hrvatskoga društva u tim vremenima.
Danas, u slobodno demokratsko vrijeme, postoje političke stranke koje obavljaju političke zadaće koje je tada Matica obavljala, postoje slobodni sindikati, Crkva radi bez tadašnjih ograda i zabrana, a broj udruga u Hrvatskoj u ovome je trenutku oko 30.000. Dakle, u ono doba slojevite Matičine zadaće sada obavlja niz ustanova i pojedinaca. Zbog toga možda netko može imati osjećaj da je Matica manje važna nego što je bila. To je, naravno, zbog rečenih razloga, točno, ali Matica danas obavlja poslove koje je prepoznala kao one koji su hrvatskom društvu potrebni, a ne obavljaju ih druge, političke, znanstvene ili kulturne ustanove.
U istom istraživanju 90 posto ispitanika jasno je prepoznalo koji su to poslovi: izdavanje knjiga i organiziranje kulturnih događaja.
To je potvrda temeljnoga Matičina programa da knjigom, a danas i drugim medijima, pronosi hrvatske vrijednosti i hrvatskome društvu omogućuje da bude čvršće, stabilnije, obrazovanije i uspješnije u svakom pogledu.
Ove se godine prvi put Glavna skupština održava izvan granica Hrvatske, u Čitluku. Zbog čega ste se odlučili na taj potez?
Godine 2004. započela je, kao novost, serija Matičinih glavnih skupština izvan Zagreba; Split, Varaždin, Poreč, a pred nama je – u lipnju ove godine – Skupština u Čitluku. Više nas je razloga potaknulo da se upustimo u to. Prije svega to je afirmacija hrvatskih krajeva i gradova te Matičinih ogranaka koji tada dolaze u polje interesa šire, nacionalne javnosti. Nije pravedno što se većina nacionalnih projekata odvija u Zagreba. Nadalje, trodnevni skupštinski programi Matici su donijeli mnogobrojne efekte u njezinu unutarnjem povezivanju. Naime, mnogi su se ogranci upoznali i povezali na našim skupštinama te sada samostalno razmjenjuju programe, čime Hrvatska postaje povezanija.
Čitluk je kandidaturu najavio s toliko ozbiljnosti da ju je Glavni odbor prihvatio s punim uvjerenjem u uspjeh. To što se ona odvija prvi put izvan Hrvatske nikako ne može biti problem, već samo izazov. Gotovo je cijela Europa danas povezana, pa tko onda može postavljati pitanje smije li Matica hrvatska djelovati u Bosni i Hercegovini, koja je država i hrvatskog naroda? Osobno očekujem velike pozitivne odjeke ovog našeg koraka.
Ima li on, s obzirom na nezahvalan položaj Hrvata u BiH, i političko značenje?
Usuđujem se reći da ima i određeno političko značenje jer je BiH kao država Ustavom određena i kao država hrvatskoga naroda. Prema tome, on jednoznačno određuje da se interesi hrvatskoga naroda moraju, smiju i trebaju ostvarivati u punom smislu. Ne vidim nijedan opravdani razlog koji bi dovodio u pitanje djelatnost Matice hrvatske u BiH.
Kako Matica može pomoći Hrvatima u Bosni i Hercegovini?
Položaj je hrvatskoga naroda u BiH u ovome trenutku vrlo ozbiljan. Pomoć MH u prvom redu može se odnositi na onaj aspekt u kojemu postoje veliki problemi, kao što je položaj hrvatskoga jezika u bosanskohercegovačkim medijima. Ondje vlada apsurdna situacija u kojoj Hrvati kao ustavni narod BiH ne bi smjeli gledati program Hrvatske radiotelevizije, zbog tobožnjega presezanja hrvatske politike nad Hrvatima u BiH. Istovremeno smo svjedoci toga da cijeli svijet gleda neograničeni broj TV-kanala na svim jezicima, a samo se Hrvatima u BiH brani da gledaju programe HRT-a, televizije koja govori njihovim jezikom.
Hoćete li se na Skupštini ponovno kandidirati za funkciju Glavnoga tajnika?
Ako moju kandidaturu podupru Predsjedništvo i Glavni odbor, učinit ću to s velikom motivacijom i željom za nastavkom svih pokrenutih projekata.
Jedan od najvećih problema MH jest njezino financiranje. Kako bi se, po vama, trebalo riješiti to neizvjesno pitanje? Zbog čega je ono uopće neizvjesno?
Matica hrvatska recesijsko je razdoblje dosad preživjela usprkos smanjenju dotacija iz Državnoga proračuna u prvom redu zahvaljujući dotjerivanju svoga poslovanja i mjerama štednje koje provodimo već više godina. Sve smo programe (planirani broj knjiga, časopisa, manifestacija) u 2009. ostvarili i s tridesetak posto manjim prihodom. No za novi željeni razvoj bit će potreban potpuno nov odnos između Vlade RH i Matice, o kojem ćemo uskoro i započeti razgovore. Predložit ćemo potpisivanje posebnoga ugovora između Vlade i MH u kojem će biti pobrojene Matičine programske obveze i iznosi Vladinih donacija za njih.
Pozvat ćemo se na rješenja koja su na snazi u Njemačkoj i Velikoj Britaniji. Njihove, naime, vlade takve ugovore imaju s Goetheovim institutom i British Councilom. Jasno, nemoguće je očekivati da preko noći Matica hrvatska postane institucija s programom koji ostvaruje po cijelom svijetu, ali razvoj u tome smjeru bio bi poželjan. Također je nemoguće očekivati da bi naša Vlada takav program mogla odmah financirati s 211.000 milijuna eura, kao što je Njemačka iz Državnog proračuna izdvojila samo u 2009, ali to nam treba biti zajednički dugoročni plan. Velike nacije znaju dobro da im se novac uložen u promidžbu vlastite kulture i jezika višestruko vraća. Hrvatska je u mnogočemu bitno manja od Njemačke, ali ipak ne 230 puta, a toliko puta manje novca nego Goetheov institut iz proračuna dobiva Matica hrvatska. U svakom slučaju spremni smo uz nastavak naših programa u Hrvatskoj planirati i predstavljanje hrvatskih vrijednosti i u inozemstvu.
Kako komentirate slab odnos potencijalnih sponzora i ulagača prema kulturi? Zbog čega se u nas za kulturu izdvajaju znatno manji iznosi no što je slučaj u zapadnoeuropskim zemljama?
Sponzori su oprezniji s ulaganjem u kulturu zbog toga što na televizijama i u drugim medijima kultura ima jako malo prostora, bitno manje nego, primjerice, šport. Prema tome, ako već gospodarstvenik odluči uložiti nešto u opće dobro, radije će to učiniti u korist nekog športaša koji će na dresu nositi logo njegove tvrtke da ga vide milijuni gledatelja, nego u korist nekoga mladog umjetnika o kojem javnost ne može saznati gotovo ništa. 
Jeste li zadovoljni medijskim praćenjem Matičina rada?
S obzirom na to da mi ne produciramo programe koji danas imaju povlašten položaj u medijima kao što su skandali, kriminal, rastave brakova, sapunice, reality-show i drugi, prije nekog bitnog zaokreta u programima hrvatskih medija Matica ne može očekivati bolji tretman u medijima. Tu, jasno, ne možemo staviti znak jednakosti između privatnih i javnih medija, kojih obveze nisu iste. Javni mediji, primjerice Hrvatska radiotelevizija, dužni su i zakonski poštovati javni interes, dakle opći interes svih građana. A kako ga HRT poštuje? Znanost, kultura, umjetnost, obrazovanje, hrvatske vrijednosti iz programa HRT-a nestaju u nemilosrdnoj bitci za gledanost HRT-a s privatnim televizijama. Mora li tako biti i komu je zapravo u interesu nestanak vrijednih sadržaja s programa? Susjedna Slovenija neki je dan, primjerice, u jednoj večeri između 20 i 24 sata, mogla pogledati serije Braća Karamazovi i Berlin-Alexanderplatz te glazbenu emisiju o Chopinu. Kada je HRT zadnji put tako nešto priuštila hrvatskim gledateljima? I dokle će to trajati? Teško je vjerovati da će se išta promijeniti dok u Programskom vijeću HRT-a ne sjede stvarni predstavnici hrvatske javnosti iz Crkve, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i drugih nacionalnih ustanova umjesto sadašnjih koji u Vijeću predstavljaju udruge kao što su GONG, Transparency International, Potrošač i slične koje u hrvatskoj javnosti nemaju autoriteta da bi predstavljale ikoga. Za razliku od nacionalnih institucija za koje se zna i tko ih je i kada i zašto osnovao, njima se ne zna ni podrijetlo ni cilj, a prema tome ni koga predstavljaju. Sudeći po nazivima neke su osnovane izvan Hrvatske, a odlučuju o izboru Glavnoga ravnatelja HRT-a. Pa zar je zamislivo da bi netko iz Hrvatske mogao utjecati na izbor ravnatelja BBC-a? To bi Vijeće trebalo smjesta raspustiti i izabrati novo, a u novi Zakon o HRT-u vratiti pravo nacionalnim institucijama da same kandidiraju predstavnike za Vijeće.
Zbog čega je, po vama, uopće došlo do promjene staroga Zakona o HRT-u?
Godine 2003. tadašnji zakon o Hrvatskoj radioteleviziji koji je određivao da institucije samostalno predlažu svoje kandidate za vijeće HRT-a promijenjen je u ovome smjeru, dakle u njemu od tada mjesta ne zauzimaju predstavnici velikih nacionalnih institucija, nego manjih udruga tzv. civilnoga društva, od kojih su mnoge zapravo široj javnosti potpuna nepoznanica. Zašto je do toga došlo? Mogu samo pretpostavljati, ali čini mi se da se tu pokazala stara hrvatska nesavršenost, a to je da se ispunjava nešto što od nas uopće nije traženo. Pod krinkom toga da se u svijetu i Europi takve pozicije prepuštaju civilnome društvu, naše su institucije maknute, a pokazalo se poslije da nijedna pametna država nema praksu da bi udruga koja ima tri člana i postoji dvije godine mogla ući u tijelo koje bira glavnog ravnatelja javne nacionalne televizije. U tom smislu i sada u vrijeme rasprave o novom zakonu o HRT-u vrlo smo odlučni u tome da podupiremo i izražavamo zahtjeve da se stara praksa vrati i da važne nacionalne ustanove same biraju kandidate za Programsko vijeće HRT-a. 
Spomenuli ste primjer slovenske televizije, ali čini se da su njihovi tiskani mediji također ozbiljniji od naših. Kako je u hrvatskoj novinarstvo tijekom jednoga desetljeća postalo toliko neozbiljno?
Nisu pamet, iskustvo i znanje preko noći isparili iz glava naših urednika i novinara. No vlasnici medija ne postavljaju zahtjeve da sadržaji budu ozbiljni i kvalitetni jer vjeruju da im ovakva uređivačka politika donosi dobar profit. Jednostavno ne žele riskirati, a uzore kvalitetnih novina iz drugih zemalja ne prihvaćaju. S druge strane, medijski djelatnici prihvatili su ovakvu situaciju i ne pokreću nikakvu inicijativu za promjene, čak ni oni koji su izrazito nezadovoljni razinom kvalitete naših medija do mjere da im se vlastiti posao gadi. Do pozitivnih promjena doći će tek s dolaskom nekih novih vlasnika medija ili stasanja nove generacije novinara koji će vlasnike pokušati uvjeriti da je dobit moguće ostvariti i kvalitetnim sadržajima medija.
Nedavno je završena Treća komunikološka škola MH, jedan od važnijih projekata MH koje ste pokrenuli. Kako ste zadovoljni njime?
Kada sam se prije nešto više od dvije godine priklonio prijedlogu pročelnika Odjela za medije MH Branka Lovrića da je pokrenemo, nisam očekivao da će dobiti ovakav zamah. Iako smo još takoreći na početku, uvjeren sam da smo na putu koji smo zacrtali; otvaranje mogućnosti novim ljudima u hrvatskim medijima, koji će voditi računa i o društvenim vrijednostima, a ne kao sada kada je većina medija zaražena virusom teškog žutila. Studenti Komunikološke škole razumiju naše vapaje za etičnim novinarstvom i spremni su uključiti se u naše pokušaje za ispravljanjem mnogobrojnih negativnosti u medijima. Trebali ste ih, primjerice, čuti kako rešetaju urednike nacionalnih televizija zbog žutila u njihovim dnevnicima. Mladi su osjetljivi na rušenje etičkih načela i na nepravdu zbog prednosti koju u medijima imaju skandali i kriminal pred vrijednostima.


Zorislav Lukić
Diplomirao povijest i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1984; arhivist i knjižničar.
Od 1997. zaposlen u Matici hrvatskoj – do 1999. na mjestu tajnika za članstvo, od 1999. do 2002. kao poslovni tajnik, a u lipnju 2002. te ponovno 2006. izabran za glavnoga tajnika. Od važnijih projekata Matice hrvatske u čijem je pokretanju i organizaciji sudjelovao, ističu se:

Hrvatski pravopis MH (u okviru Pravopisnog povjerenstva MH na čelu s predsjednikom Igorom Zidićem kao tajnik projekta),

ciklus od šest znanstvenih skupova Hrvatska u XX. stoljeću (Hrvatska politika s Ljubomirom Antićem; Hrvatski jezik s Ivom Pranjkovićem i Markom Samardžijom; Hrvatska filozofija s Damirom Barbarićem i Franjom Zenkom; Hrvatska arheologija; Hrvatska arhitektura s Tomislavom Premerlom i Krešimirom Galovićem; Hrvatska glazba s Nikšom Gligom),

glazbeni ciklus Mladi glazbenici u MH s Goranom Končarom i Danijelom Marušićem,
Komunikološka škola s Brankom Lovrićem,

Gospodarski susreti s Marijanom Kostrenčićem,

Salon MH kroz koji je prošlo već više od stotinu mladih predavačica i predavača,

Književni klub
u kojem već u prvoj sezoni sudjeluju Ante Stamać, Julijana Matanović, Ivan Aralica, Ivan Golub, Tomislav Bajsić, a domaćini su im Luka Šeput, Božidar Petrač, Lahorka Plejić Poje itd.

Filozofska škola
pokrenuta 2010. s Damirom Bar­barićem, Petrom Šegedinom, Ozrenom Žu­n­ecom i Ivanom Stublićem,

Proljeće s knjigom MH,

televizijski dokumentarni filmovi o Matici hrvatskoj (radni naslovi: Matica hrvatska danas, Vlaho Bukovac – izložba u Haagu, Ogranci MH),

reklamni televizijski spotovi za Matičine knjige,
– odjel prodaje knjiga MH,
– odjel tehničke pripreme knjiga,
–  ciklus Glavnih skupština MH izvan Zagreba (Split 2004, Varaždin 2006, Poreč 2008, Čitluk 2010).