Komunisti i priključenje Istre

Komunisti i Uključenje Istre u Hrvatsku 1945.

Je li bilo pozitivnih strana?

Najzaslužniji za priključenje Istre Hrvatskoj su prije svega svi Hrvati koji su u Istri živjeli, zatim istarski svećenici i intelektualci koji su formulirali tadašnju istarsku politiku te istarski antifašisti

P

ropasti komunizma u Hrvatskoj početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća nije se suprotstavila nijedna važnija hrvatska politička snaga, a Savez komunista Hrvatske preimenovao se u Savez komunista Hrvatske – Stranku demokratskih promjena, pa kasnije u Socijaldemokratsku partiju. No u društvu i danas postoje oni koji represivni karakter tadašnjega režima ne priznaju, opravdavaju ga, umanjuju ili pak iznose njegove navodne pozitivne strane, primjerice, oslobođenje nekih hrvatskih teritorija kao što je Istra. Što se pak tiče Titovih zasluga za povratak Istre u Hrvatsku, prije svega treba reći da u stvaranju otpora fašizmu najvažniju ulogu nisu imali komunisti, već istarski hrvatski narodnjaci (uglavnom ugledni seljaci s velikim političkim utjecajem u narodu koji su svoju antifašističku djelatnost započeli već dvadesetih godina 20. stoljeća) i istarsko narodno svećenstvo (Božo Milanović, Zvonimir Brumnić, Josip Pavlišić, Srećko Štifanić i mnogi drugi). Naime, o djelovanju Titovih komunista u Istri do kapitulacije Italije u rujnu 1943. nema vjerodostojnih pisanih dokumenata. Poneka individualna komunistička politička akcija zabilježena je samo u memoaristici, no neko tadašnje političko djelovanje Komunističke partije Hrvatske (KPH) u Istri nije moguće dokazati.

U

lazak partizana u Pulu: trijumf vojske koja nije imala uloge u oslobođenju Istre

Opći oružani narodni otpor u Istri protiv fašizma započeo je odmah nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. spontanim vojnim akcijama većega broja stanovnika Istre. Pod oružjem bilo ih je oko šest tisuća. Ponovno, osim individualnog sudjelovanja pojedinih članova KPH, nema njezine zabilježene organizirane aktivnosti, a vodstvo KPH nije ni znalo što se tamo događa. Nadalje, u Pazinu 13. rujna odbor sastavljen od istarskih seljaka, narodnjaka, radnika, svećenika, građana i Talijana prihvatio je proglas (Pazinske odluke), u kojem stajalo i ovo: „U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati. [...] Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom.“ Zasjedanje vodio je Joakim Rakovac, član KPH, pa ipak u cijelom proglasu nema ni riječi o Titu, komunistima, Partiji ni Jugoslaviji! Istarski antifašisti priključuju se (nekomunističkoj) Hrvatskoj, a ne Jugoslaviji. Ni o tom događaju KPH tada nije znala ništa. Saznaje to tek kada istarski izaslanik donosi proglas u Otočac, njihovo tadašnje sjedište. Dakle, najvažniji vojno-politički događaji u Istri dogodili su se bez znanja i organizacije KPH. S kojim si pravom uzimaju tuđe zasluge?

Kako je, pak, na Pazinske odluke reagiralo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH)? Izvršni odbor ZAVNOH-a donio je 20. rujna Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih područja Hrvatskoj. No u 3. zaključku navedeno je i ovo: „Svi spomenuti hrvatski krajevi […] priključuju se matici zemlji Hrvatskoj, a preko nje novoj demokratskoj bratskoj zajednici naroda Jugoslavije“. S jugoslavenskom krpicom na Pazinske odluke u Istru je poslan Jakov Blažević, koji je istarske antifašiste nagovorio ili natjerao da zasjedanje ponove i tako su 26. rujna nastale druge Pazinske odluke, s krpicom. To je ujedno bilo sve što je KPH za Istru dotad učinila, jer joj je očigledno najvažnije bilo Istru ugurati u jugoslavenski paket.

No već tijekom rujna Istru je okupirala njemačka vojska, nanijevši pripadnicima pokreta otpora velike gubitke (oko 2000 mrtvih), a poginulo je i oko 500 civila. Do kraja rata akcije otpora bile su malobrojne, a upravu nad Istrom Njemačka je zadržala u svojim rukama. U proljeće 1945. partizanske snage počele su prodirati u Istru i do 8. svibnja zauzeli su je u cijelosti, a 1/2. svibnja ušle su i u Trst. Jesu li time riješili pitanje Istre? Ne. Komu će konačno pripasti Istra i Trst nije odlučivao Tito, nego velike sile. Istra Hrvatskoj (i Sloveniji) nije pripala zbog prisutnosti njegove vojske, nego zbog povijesnih uzroka i interesnog dogovora velikih sila. Trst, koji su poslije odlučili dati i dali Talijanima, uzeli su Englezi od partizana bez većih problema. Isto je bilo i s Koruškom. Uostalom, to potvrđuje i Edvard Kardelj na sjednici Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, kojoj je prisustvovao 11. rujna 1945: „Drug Bevc (E. Kardelj) iznosi da su naši izgledi po pitanju Istre na mirovnoj konferenciji vrlo loši. Engleska i Amerika su odlučile da zastupaju da se Julijska Krajina podijeli između Jugoslavije i Italije (Vilsonova linija). Po tome bi mi gubili Istru osim Opatije i Rijeke […] Za nas će samo biti SSSR. Na konferenciji mi nećemo biti ravnopravan član. Izjednačeni smo sa pobijeđenom Italijom […] Ako ne dobijemo minimum, nećemo potpisati. Ali to je samo moralna zadovoljština za nas. U tom slučaju oni će svakako učiniti svoje.“

Tito i hrvatski komunisti u razrješenju istarskog pitanja bili su samo promatrači dogovora velikih sila. Naime, Na Londonskoj konferenciji pet svjetskih sila (11. rujna–2. listopada 1945) na kojoj je spomenuti Kardelj bio jugoslavenski predstavnik-promatrač, odlučeno je da će razgraničenje Italije i Jugoslavije biti utvrđeno po etničkom načelu, kojim će se pod tuđom vlašću ostaviti minimum pripadnika drugoga naroda. U dokazivanju istine o nacionalnom sastavu Istre, odnosno znatnoj prevlasti hrvatskog stanovništva, dva su dokumenta odigrala presudnu ulogu. Već u ožujku 1946. skupina istarskih svećenika predvođena Božom Milanovićem međunarodnoj je mjerodavnoj komisiji predala crkvene statističke podatke o istarskom stanovništvu. Do sljedeće, Pariške mirovne konferencije (29. srpnja–15. listopada 1946), skupina hrvatskih intelektualaca (Josip Roglić, koordinator, R. Maixner, L. Čermelja, M. Gržetić, I. Pucić, P. Skok i Mirko Deanović) priredila je, a Nakladni zavod Hrvatske u srpnju je 1946. objavio na francuskom jeziku knjigu-dokument pod naslovom Cadastre national de l Istrie, u kojoj je dokazano da je 62,22 posto obitelji na istarskom poluotoku (osim Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla, a 26,28 posto talijanskog. Dakle, najzaslužniji za priključenje Istre Hrvatskoj su prije svega svi Hrvati  koji su tamo živjeli, a posebno istarski svećenici i intelektualci koji su formulirali tadašnju istarsku politiku te istarski antifašisti. Nazočnost Titove vojske svakako nije odmogla, ali nije tolikoga značenja kao prethodne činjenice. Ali, sve da je Tito i jedini zaslužan za priključenje Istre Hrvatskoj, zašto to nije napravio i s dijelovima Vojvodine, Bosne i Hercegovine i Boke kotorske, na koje je Hrvatska imala više prava nego republike koje su ih dobile?

Zorislav Lukić

Završetak partizansko-ustaško (domobranskog) rata Vrijeme za kraj komunističkih trauma

Završetak partizansko-ustaško (domobranskog) rata

Vrijeme za kraj komunističkih trauma

Dvadeset i dvije godine nakon propasti komunizma još nije učinjeno dovoljno na davanju relevantne društvene ocjene o represivnom komunističkom poretku od 1945. do 1990. u Hrvatskoj

I

nicijativa Ministarstva branitelja da se donese Zakon o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja dobra je prilika da se temeljito rasprave i zaključe pitanja odgovornosti za zločine u vrijeme represivnog komunističkog režima u Hrvatskoj. Neki vrlo važni društveni čimbenici, primjerice Crkva, često javno ističu kako o tome ne postoji opća relevantna društvena ocjena, a svoje zahtjeve temelje na golemom broju dokaza o krajnje nasilnu karakteru komunističkog režima u Hrvatskoj. Od zločina počinjenih već potkraj Drugoga svjetskog rata (pokolj na Daksi 1944…), zatim u danima neposredno nakon toga rata (Bleiburg, križni putovi…) pa sve do političkih ubojstava hrvatskih emigranata potkraj Jugoslavije (u Njemačkoj) za koje nitko nikad nije odgovarao. Iako ratni zločini ne zastarijevaju. Ni za ostale, najraznovrsnije oblike represije, počinjene nad tisućama hrvatskih građana, također nitko nije odgovarao. Primjerice, tko je odgovoran što su hrvatski politički zatvorenici robijali u kaznionici Stara Gradiška, jedinom europskom zatvoru bez grijanja?

Osude čak i od komunističke vrhuške

Postojanje zločina najbolje potvrđuju dokazi koji dolaze od strane koja ih je i činila. Tako Vladimir Bakarić na sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH) 6. srpnja 1945. govori: „Streljanja zarobljenika se i dalje nastavljaju i pored naših opomena i kažnjavanja. U Zagrebu se vrše zulumi“ (tur. nasilje, op. p.). Na sljedećoj sjednici 18. srpnja Vlado Bakarić ustvrđuje: „Međutim u logorima je slabo. Pitanje se zaoštrilo nepravilnim postupcima prema zarobljenicima…“, a Ivan Krajačić govori ovako: „Ne smijemo dozvoliti da pojedinci iz šovinističkih razloga ubijaju neke domobrane zarobljene. Takve pojave treba oštro kažnjavati. Svi povratnici Srbi iz Srbije govore o kralju Petru…“ Na sjednici 26. srpnja Duško Brkić kaže: „Jedan od glavnih problema jeste sprečavanje i uništenje šovinizma koji se razvio u posljednje vrijeme naročito u Srijemu i prešao u istočnu Slavoniju. U Srijemu su se dešavali takovi slučajevi da su velikosrpski elementi linčovali i ubijali domobrane – zarobljenike nazivajući ih i oglašavajući ih za ustaše…“ Vicko Krstulović: „Karakteristično je kakav se šovinizam razvio u Sremu da su neki naši vojnici i mase ubijali domobrane-zarobljenike, a Nijemcima-zarobljenicima su čak davali vode…“ te Rade Žigić: „Vojnici naše Armije prilikom prolaska kroz Slavoniju napravili su čitav niz grašaka i nepravilnosti. U selu čika Tune (Antuna Babića, člana HRSS-a, zastupnika u Narodnom Saboru Hrvatske, op. p.) (kotar Županja) pobijeno je 23 HSS-ovca.“ Dakle, nije bila riječ o vojnom sukobu ustaša i partizana. Riječ je bila o egzekucijama zarobljenika (vojnika i civila) te političkih neistomišljenika.

Povijest povjesničarima,
a ne politikantima

Teza pojedinaca, primjerice Stjepana Mesića, koji tvrde da su svi ubijeni u Jasenovcu bili nevini, a u Bleiburgu je među ubijenima bilo i krivaca, duboko je protivna svim međunarodnim pravnim i moralnim standardima, krajnje je nehumana i protucivilizacijska. Ona ni u čemu ne opravdava ubijanje zarobljenika. Dobro pak znamo da na Bleiburgu i križnim putovima nije donesena nijedna sudska smrtna presuda, kao uostalom ni protiv Brune Bušića i Stjepana Đurekovića. Uzimanje primjera nekih naroda kojima su se dogodile slične nekažnjene tragedije nije i ne može biti dobra praksa. Uzmimo radije primjer onih naroda koji su se držali i drže svih zakonskih i moralnih standarda. Ili, još bolje, držimo se našega Ustava: „Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki…U doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države, te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti. O tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika… Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja…“ Kada Ustav kaže svatko i svi, misli na svakog čovjeka, na sve ljude. Pa i na ubijene poslije Drugog svjetskog rata. Dakle, opravdanjem poslijeratnih egzekucija Mesić i ostali krše Ustav.

Krajnje je vrijeme da rješavanje pitanja poslijeratnih komunističkih zločina preuzmu najpozvanije institucije. Hrvatski sabor i Vlada najbolje bi postupili kada bi za izvršenje te zadaće odredili Hrvatski institut za povijest, i za to osigurali sva potrebna financijska i materijalna sredstva. Povjesničari (i ostali znanstvenici) jedini su kadri to obaviti temeljito. Najlošija odredba novoga Zakona upravo je ona koja predviđa istraživanja o poslijeratnim žrtvama dati Ministarstvu branitelja. Političari ovu osjetljivu tematiku nikad neće moći rješavati potpuno neovisni o politici, za razliku od znanstvenika.

Žrtve komunističkog režima morale bi dobiti mjesto obilježavanja svoje tragedije. Nedavnom nesretnom odlukom o ukidanju pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad manifestacijom u Bleiburgu to je pitanje nepotrebno postalo novim opterećenjem. Budući da je Bleiburg krajnja točka do koje su bjegunci pred partizanima (i sovjetima) došli u pokušaju spašavanja, da je to mjesto na kojem su se vojnici i civili predali Englezima, da su na Bleiburškom polju i u neposrednoj okolici mnogi od njih ubijeni, da su s toga mjesta preživjeli deportirani, da svoju nacionalnu simboličku ulogu odavanja počasti komunističkim žrtvama faktički ima već pedesetak godina, Bleiburg je najprimjerenije mjesto memoriranja tragedije. Time bismo imali i datum održavanja godišnje nacionalne komemorativne manifestacije, jer je 15. svibnja 1945, dan na koji su egzekucije započele, u dobrom dijelu javnosti već prihvaćen.

Pratimo iskustva Europe

Zašto, osim toga, stavljanjem bleiburške tragedije u drugi plan omogućiti nastavak skrivanja odgovornosti tadašnje britanske vlade, koja je znala da zarobljene ljude šalje u smrt? Naime, neki ističu da se postupalo u skladu s odlukom Konferencije u Jalti o upućivanju svih ratnih zarobljenika u zemlje iz kojih potječu. Ako je u Jalti i dogovoreno vraćanje zarobljenih pripadnika poraženih vojnih snaga u njihove zemlje, sasvim sigurno nije dogovoreno izručenje civila i njihova likvidacija kao ni ubijanje zarobljenih vojnika. Mnogi izvori jasno govore da su Britanci znali što se sprema Hrvatima nakon izručenja partizanima. Dakle, nedvojbeno je da su za te pokolje odgovorni partizani/komunisti, ali ni britanska politika neće moći vječno biti amnestirana za dio svoje odgovornosti. Njihovi će arhivi biti otvoreni kad-tad.

A što se vojnog sukoba ustaša i partizana tiče, on bi u hrvatskoj nacionalnoj memoriji trebao zauzeti mjesto slično onomu koje ima sukob dvije strane Građanskog rata u Sjedinjenim Državama. Uglavnom ga tumače kao nesretan obračun za kojeg narod nije kriv. Treba dodati da su mnoge zemlje svoje mnogobrojne ratne traume iz Drugoga svjetskog rata u općem interesu riješile već odavno. Primjerice, Ronald Reagan i Helmuth Kohl 1985. zajednički su se u njemačkom Bittburgu poklonili i odali počast američkim i njemačkim poginulim vojnicima. U ruskoj oblasti Pskov nedavno je otvoreno groblje 14.000 njemačkih vojnika. Takvih groblja ima i u Francuskoj, kao i u drugim europskim zemljama. Hrvatskim poginulim vojnicima, međutim, poneki još osporavaju pravo na mir. Naprotiv, prošla desetljeća čovjek je živeći u Hrvatskoj morao steći dojam da su Hrvati bili gori ratni zločinci od nacista i fašista. A to ipak ne može biti istina.

Zorislav Lukić