Kritičar bez poštenja

Reakcija na tekst objavljen u  Jutarnjem listu

 Kritičar bez poštenja

Poštovani,

Pozivam Vas da u skladu s odredbama Zakona o medijima objavite moj ispravak teksta Jurice Pavičića Ponižavajuće posrnuće moga klasika i moga pisca Slobodana Novaka objavljenog 8. prosinca 2012. u Jutarnjem listu.

Jurica Pavičić, u članku objavljenu u Jutarnjem listu 8. prosinca 2012, ne vodeći računa o mogućim posljedicama, grubo je oklevetao književnika Slobodana Novaka tvrdnjom kako se Novak „pretvara u kretena“. Prije svega, da bi se izbjegle ikakve dvojbe o značenju riječi kreten, potrebno je reći da taj medicinski termin koristimo za osobe mentalno i tjelesno zaostale u razvoju. (Svima onima koji se u svojim životima nose s tom teškom bolešću, bilo bolesnicima, njihovim obiteljima ili zdravstvenim djelatnicima koji se tom bolešću bave, ispričavam se što ih u ovoj prilici dodatno uznemirujem, ali nadam se da će razumjeti svrhu ovoga javnog istupa kao i zaštitu pojedinaca od nasrtaja navodno „normalnih“ novinara.) Temeljnu laž koju je Pavičić napisao nije teško opovrgnuti; književni opus Slobodana Novaka među najvećima je u hrvatskoj književnoj povijesti pa Novak zacijelo nije „zaostao u razvoju“. Zbog toga se Jurica Pavičić akademiku Novaku i hrvatskoj javnosti mora ispričati.

Nije, ipak, samo temeljna Pavičićeva laž jedini problem njegova teksta. Tekst naime u cijelosti obiluje lažima. Sklepan je od lažnih tvrdnji, nejasnih misli, nerazumljivih i nelogičnih zaključaka. Jurica Pavičić započeo je tekst dvjema rečenicama kojih je sadržaj običnom smrtniku neshvatljiv. Prva glasi: „U nekim slučajevima između mene i hrvatske književne klasike stajala bi nepomirljiva mrena svjetonazora, osjećanje da čitam djela u čije vrijednosti ne vjerujem, niti bi oni koji su te knjige pisali vjerovali u moje.“ Nikomu se neko djelo, pa bilo i književna klasika, ne treba sviđati, i svatko u svakom djelu, pa i najpriznatijem, može tražiti i pronaći loše strane. Književni kritičar, međutim, čiji je posao i profesija ocjenjivanje književnih djela za javnost, a u radu je opterećen vlastitim svjetonazorom, svoj posao ne može obaviti dobro. Njegove teze, pak, bilo bi nam lakše razumjeti kad bi Pavičić dao neki konkretan primjer u kojem ga je njegov svjetonazor, tj. „nepomirljiva mrena svjetonazora“ (što bi to zapravo bilo?) dovela do osjećanja da „čita djela u čije vrijednosti ne vjeruje“. Znači li to da u vrijednost nekog djela ne vjeruje zbog svjetonazora autora? I još k tome prije nego ih je pročitao? Mnogo bi nam Pavičić pomogao kad bi nam dao i opis svoga svjetonazora, i onih svjetonazora prema kojima mu „stoji nepomirljiva mrena“. Kako je pak došao do tvrdnje da ni „oni koji su te knjige pisali ne bi vjerovali u njegove“ vrijednosti? Otkud mu saznanje da ga oni drugi ne bi razumjeli? No i ovo bismo lakše komentirali kada bismo znali koje su to Pavičićeve vrijednosti.

Druga rečenica pak glasi: „U trećim slučajevima hrvatski bi književni klasici reprezentirali svjetove, mentalitete i kulturu koje, dakako, vidim oko sebe, ali ih ne volim i ne smatram svojima.“ Koliko se god trudim, ne mogu dokučiti koji su to u prethodnoj rečenici bili prvi i drugi slučajevi, pa da ovo budu treći slučajevi. I opet moram upomoć pozvati autora. Gdje su se to meni skrili prvi i drugi pa da na miru mogu analizirati i treće slučajeve? No bez obzira na redni broj, ovi treći slučajevi otkrivaju nam Pavičićevu anticivilizacijsku crtu u odnosu na one koji drukčije misle. Otvoreno priznaje da neke svjetove, mentalitete i kulturu ne voli i ne smatra svojom. Približio se ovdje i vrlo blizu crti kojom današnji zakoni zabranjuju izražavanje netrpeljivosti prema drugima, različitima, manjinama i slično. Ali opet, za temeljitiju polemiku s njime, nedostaje precizna misao koju nije formulirao. Rado bih pročitao koga on to ne voli.

Kako pak razumjeti ovu Pavičićevu misao: „Slobodan Novak jedini je hrvatski prozni klasik, jedini hrvatski mrtvi pisac (jer Novak je kao osoba živ, ali kao pisac zapravo nije)…“? Ako je mislio da Novak više ne može napisati književno djelo, moram ga upozoriti da dokaze za tu tvrdnju ne može dati, jer Novak još itekako piše. Da je pročitao nešto iz njegovih Sabranih djela, vidio bi da tu ima dovoljno novih tekstova kao dokaz da je Novak kao pisac potpuno živ. Pavičić također govori neistinu kad kaže da je Novak jedini (tobože) mrtvi-živi pisac, jer neovisno o godinama, piscima se može dogoditi da prestanu pisati prije fizičke smrti pa ih tako, čak da je i Novak stvarno takav, u Hrvatskoj sigurno ima više od jednoga.

Sljedeća lažna konstrukcija o Novaku je ova: „Sudjelovao je u oslobodilačkom ratu kao i ja, a čini mi se da kao i ja nije vjerovao u stvar za koju ratuje, nego je kao i ja držao da je ona tek manje zlo od onoga što je s druge strane rova i nišana.“ Ovdje je zapravo ključni razlog Pavičićeva bijesa. Život u Hrvatskoj je zlo. Doduše nešto manje od onoga u bivšoj Jugoslaviji ili sadašnjoj Srbiji, pa se zbog toga ipak borio, ali nikako zato što bi vjerovao u Hrvatsku. Bijesni Pavičić činjenicu da Novak ne misli isto kao i on ne može prihvatiti. Novak bi morao misliti kao i Pavičić, pisati kao i on, a radi suprotno, ima razumijevanja za Hrvatsku, čak i za, po Pavičiću, diktatora Tuđmana. Vjera i borba za Hrvatsku nezamisliva mu je i nedopustiva, grijeh zbog kojega treba nasrnuti na svakoga koji tako misli. Pa bio to i jedini njemu blizak klasik. Nekadašnjega hrvatskog partizana koji je za Hrvatsku, a ne za Jugoslaviju, treba kao i sve hrvatske vrijednosti oklevetati. I tako sve dok svi Hrvati ne shvate da su zaostali i nesposobni.

U klevetama Pavičić nema granica. Novaka uspoređuje s Emirom Kusturicom koji je preuzeo neke funkcije u Srbiji, a i s Momom Kaporom, koji „s trebinjskim četnicima pije ukradeno vino iz konavoskih podruma“. Novak se borio u svojoj zemlji, a Kapor i četnici bili su okupatori pa nikako ne mogu biti isti.

Završna, upravo paklena, Pavičićeva misao kaže kako je Novakovo otkrivanje nacionalnog identiteta i baštine (zajedno s Mešom Selimovićem i Dobricom Ćosićem) završilo „lošom, očajnom, krvlju plaćenom politikom“. Dakle, Pavičić tvrdi da su Hrvati, Muslimani i Srbi zbog svoje nacionalne svijesti jednako krivi za rat u kojem je poginulo oko 15.000 Hrvata i 100.000 Muslimana. Do rušenja teze o hrvatskom udruženom zločinačkom pothvatu Pavičićeva laž mogla se privremeno hraniti i preživljavati zahvaljujući toj izmišljenoj konstrukciji, ali komu to još može prodavati tezu kako smo mi sami naručili da nas Milošević napadne, samo kako bismo protjerali Srbe?

Svoje klevetničke misli Pavičić bi, da ima imalo morala i poštenja, povukao i ispričao se hrvatskoj javnosti. Sumnjam da će za to naći hrabrosti pa mu ne preostaje ništa drugo nego živjeti u „teškim mukama“ ispravnoga saznanja da su hrvatski partizani u golemoj većini ratovali za Hrvatsku, a ne za Jugoslaviju (uz iznimku jugokomunista boljševičkog usmjerenja).

Zagreb, 21. prosinca 2012.

Zorislav Lukić

 *  *  *  *

Obrazloženje Jutarnjeg lista za odbijanje objave reakcije

Poštovani,

Obraćam Vam se u svojstvu punomoćnika glavnog urednika tiskovine Jutarnji list g. Mladena Pleše u koju svrhu prilažem punomoć za zastupanje.

Ovime Vas pozivom na čl. 42. st. 5. Zakona o medijima obavještavamo o razlozima neobjavljivanja ispravka te isprike, a sve kako slijedi.

Vaš dopis od dana 31. prosinca 2012. kojim se obraćate glavnom uredniku, a u svezi sa člankom objavljenim pod naslovom: „Ponižavajuće posrnuće moga klasika i moga pisca Slobodana Novaka« od dana 08.12.2012. g, a u kojem dopisu je kao Vaša stranka naznačen g. Zorislav Lukić glavni tajnik udruge Matica Hrvatska, ne predstavlja zahtjev za ispravak tj. predmetni dopis ne udovoljava zakonskim pretpostavkama za objavu istog sukladno primjenjivim odredbama Zakona o medijima.

Posebno napominjemo da iz predmetnog dopisa nije vidljivo koje se informacije ispravljaju sa kojim drugim navodno točnim informacijama odnosno sa kojim informacijama se bitno dopunjuju pobijane informacije.

Također napominjemo da predmetni dopis ne smije sadržavati bilo kakvo komentiranje te u tom smislu svakako smatramo neophodnim izostaviti navode iz predmetnog ^,dopisa kojima se između ostalog tvrdi sljedeće: „Temeljna laž koju je Pavičić napisao... », „Nije, međutim, samo temeljna Pavičićeva laž jedini problem njegovog teksta. Tekst naime u cijelosti obiluje lažima.«, „Jurica Pavičić svoj tekst započeo je dvjema rečenicama čiji je sadržaj običnom smrtniku neshvatljiv.«, „No bez obzira na redni broj, ovi treći slučajevi otkrivaju nam Pavičićevu anticivilizacijsku crtu u odnosu na one koji drugačije misle.«, „Slijedeća lažna konstrukcija..«, Ovdje je zapravo ključni razlog Pavičićeva bjesa.«, „U klevetama Pavičić nema granica«, „Završna upravo paklena Pavičićeva misao...«„,Svoje klevetničke misli...« i slično.

S poštovanjem,

Za glavnog urednika „Jutarnjeg lista«
(tiskano izdanje), 3. siječnja 2013.

U raljama totalitarizma

Nekomunisti u hrvatskom pokretu otpora: Hrvatska seljačka stranka (III. dio)

U raljama totalitarizma

Prevladavajuća javna slika o KPH kao jedinoj zaslužnoj ili daleko najzaslužnijoj za poraz fašizma-nacizma u Hrvatskoj nije istinita, a njezina je monopolistička pozicija nezaslužena

Zorislav Lukić

P

lan KPH o privlačenju HSS-ovih vođa u partizane ostvario se dolaskom Božidara Magovca, iznimno plodnog i utjecajnog političkog pisca i novinara. On je međutim, nakon pristupanja partizanima u svibnju 1943., snažno zastupao ideju HSS-a kao samostalne političke stranke unutar Pokreta otpora ravnopravne KPH, pa je već 15. srpnja počeo objavljivati Slobodni dom – glavno glasilo hrvatske seljačke politike. Magovac je bio glavni urednik glasila i autor većine članaka u prvim brojevima. U vrijeme rata objavljeno je čak 49 brojeva, od kojih su neki tiskani u nakladi od više desetaka tisuća primjeraka. Njegovi su politički ciljevi zabilježeni već u prvom broju: „U NOB-u pristaše HSS-a ostaju na svom programu, kao što i pristaše drugih stranaka u borbi ostaju na njihovom.“ Međutim ciljevi komunista glede pokretanja Slobodnog doma bili su suprotni Magovčevima: „Dom će u velikoj mjeri doprinijeti izolaciji izdajničkog dijela vodstva i mobilizaciji hrvatskih masa… Izlaženjem Doma dobija NOB važno oružje u borbi protiv glavne opasnosti u Hrvatskoj – izdajničkog dijela vodstva HSS-a…“ (Zdenko Radelić: Božidar Magovac. S Radićem između Mačeka i Hebranga, Zagreb, 1999). Partija je nastojala učiniti sve kako bi iz borbe za vlast poslije rata eliminirala najjačeg protivnika, neupitnog predratnog hrvatskog vođu, predsjednika HSS-a Vladka Mačeka. Zbog toga je od Magovca i ostalih haesesovaca koji su im prišli neprekidno zahtijevala da se Mačeka javno odreknu. Kako bi lakše utjecali na HSS-ove pristalice, komunisti su poduprli Magovčevu inicijativu za osnivanje Izvršnog odbora Hrvatske seljačke stranke, što je ostvareno 12. listopada 1943. na II. zasjedanju ZAVNOH-a. Bila je to zapravo skupina članova HSS-a nezadovoljna pasivnošću vodstva, koja je Pokretu otpora pristupila vođena željom za konkretnim vojnim otporom Silama osovine, što se vidi iz njihova proglasa od 8. ožujka 1944., gdje prozivaju Mačeka i njegove suradnike: „Umjesto da su med narodom, što gine u obrani svoga doma, oni su kod Nijemaca. Ni jedan od njih nije se našao u borbi za slobodu…“, a haesesovci „ne mogu i ne smiju biti izvan NOB-a“. Magovac je zbog svojih ideja o samostalnosti HSS-a došao u sukob s većinom članova Izvršnog odbora. Pripadao je manjini u Odboru koja se zauzimala za zadržavanje veza s Mačekom, dok su se ostali bezuvjetno priklonili Pokretu otpora.

Božidar Magovac 1940. godine

Zahtjevi za konfederacijom

Predsjednik AVNOJ-a Ivan Ribar ovako je formulirao Magovčeve teze: „On je smatrao da ZAVNOH mora biti koalicija političkih stranaka, uglavnom po njegovom zahtjevu KPH i HSS, a nije prihvatio da narodnooslobodilački pokret mora biti jedinstven i da je borbeno jedinstvo njegova snaga…“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983). Osim toga, Magovac je iskazivao jasne zahtjeve za konfederativnim uređenjem, o čemu je pisao Moša Pijade u vrijeme II. zasjedanja AVNOJ-a u studenome 1943: „Bilo je potpuno slaganje u svakom problemu, osim što smo imali jedno objašnjenje sa Božidarom Magovcem, koji je – mada ne sasvim otvoreno, ali ipak dosta jasno – zastupao ideju konfederacije…“ Isto je potvrdio i tajnik AVNOJ-a Rodoljub Čolaković: „Našao se samo koliko praznoglavi toliko i pretenciozni Božidar Magovac da zanovijeta o konfederaciji.“ Komunistima je to bilo daleko previše. Osim toga Magovac je činio sve što je mogao da izbjegne jasni raskid s Mačekom.

Božidar Magovac nakon izlaska iz zatvora

Svoje veliko nezadovoljstvo Magovcem u ožujku 1944. izražavao je i Andrija Hebrang: „S Magovcem imamo kubure i natezanja od kako se vratio iz Jajca… poslije toga govori u užem krugu, da CK za njega ne znači ništa, jer je on sve uredio s Titom. Mnogo hoštaplira s time, da je sam satima razgovarao s Titom.“ Hebrang čak nije dopustio tiskanje jednog broja Slobodnog doma jer je „bio pun raznih svinjarija“.

Iako je zbog svoga političkog utjecaja Magovac bio imenovan čak i potpredsjednikom Titove ratne Vlade (KNOJ), njegovu politiku jačanja HSS-a, koja se najbolje očitovala u zahtjevima da se na partizanskom teritoriju počnu osnivati stranačke podružnice i da haesesovci preuzmu vođenje narodnooslobodilačkih odbora tamo gdje imaju većinu članova, komunisti nisu htjeli prihvatiti te su ga počeli marginalizirati, naposljetku ga uklonivši iz politike. Kardelj tako 8. kolovoza 1944. piše: „U pogledu Magovca mi smo se uglavnom dogovorili s Gažijem i Frolom. Smatramo da je sada najpogodnija prilika da ga se odstrani iz Nacionalnog komiteta… Iz toga materijala se vidi samo to da je on neprijatelj naše Partije“ (Prethodnih pet citata: Zdenko Radelić, 1999). Magovac je 25. kolovoza 1944. pritvoren i do kraja rata interniran na Visu. U poslijeratnom montiranom političkom procesu osuđen je na šest godina zatvora, što je i odslužio, ali je brzo po izlasku iz zatvora umro, u četrdeset i sedmoj godini. Za svoju je kooperativnost Franjo Gaži nagrađen mjestom potpredsjednika hrvatske Vlade osnovane 14. travnja 1945, a u njoj su bila još četiri člana H(R)SS-a. Sve do kraja četrdesetih godina H(R)SS je komunistima služio kao privid za demokraciju, a tada je nestao.

Nezasluženi monopol

Pokretu otpora se 5. rujna 1944. pridružio i potpredsjednik HSS-a August Košutić, uz Mačeka njihov najutjecajniji vođa. Nakon neuspjelog puča Lorković – Vokić i HSS-ovih neuspjelih pregovora o mirnom preuzimanju vlasti od Pavelića, pod stalnom prijetnjom likvidacije od strane ustaša prešao je na teritorij koji su držali partizani. No na slobodi je bio samo do 1. listopada, kada ga, zbog inzistiranja u zahtjevima da HSS bude ravnopravan partner KPH, komunisti zatvaraju. U glasilu KPH Naprijed, neposredno nakon uhićenja, napada ga sekretar CK KPH V. Bakarić znakovitom porukom: „Nisu nam više potrebna zvučna imena prošlosti bez posipavanja pepela po glavi. Vrijeme je takvog širenja fronte prošlo. Moramo čuvati našu frontu kao jednu od tekovina NOB od razvodnjavanja“ (Zdenko Radelić: Hrvatska seljačka stranka 1941–1950, Zagreb, 1996). Košutićeva politička karijera time je bila zapečaćena.

Važnu političku ulogu u učvršćivanju Pokreta otpora odigrao je i haesesovac Ivan Šubašić, predsjednik izbjegle jugoslavenske Vlade, koji je u lipnju 1944., u dogovoru sa Saveznicima, potpisao sporazum s Titom na Visu. Saveznici su potakli i poduprli taj sporazum s jasnim ciljem jačanja protuosovinskog Pokreta otpora, čemu je on svakako pridonio. Međutim potpisujući ujedno da će Jugoslavija poslije rata biti demokratska i država ravnopravnih republičkih jedinica, Tito je još jednom sve prevario. To je, podnoseći ostavku u listopadu 1945, morao priznati i Ivan Šubašić: „Nažalost, poslije višemjesečnih zapažanja i iskustava, moram konstatirati da u zemlji, i pored svih datih obećanja, još uvijek narod ne uživa ličnu i pravnu sigurnost, već živi u takvom strahu od svojevoljnih i nekontroliranih državnih organa, da je svakome postalo jasno da su riječi i duh sporazuma ostali mrtvo slovo na papiru“ (Z. Radelić, 1996). Osim ostavke, ništa mu drugo nije ni preostalo jer su gotovo svi ostali članovi vodstva HSS-a bili u zatvoru.

Zbog ustaške zabrane HSS u Drugome svjetskom ratu nije djelovao (a nije ni mogao djelovati) kao jedinstvena politička stranka. No tri ratne skupine/struje HSS-a – Košutićeva, Magovčeva i Šubašićeva – u Drugome su svjetskom ratu ipak odigrale važnu ulogu u antifašističkom otporu u Hrvatskoj. To se doduše dogodilo nakon pasivne politike HSS-a u prve dvije ratne godine, ali i s tim su zakašnjenjem Pokretu otpora u Hrvatskoj haesesovci i njihovi pristaše donijeli bitnu snagu. Dio njih to je učinio povjerovavši komunističkoj priči da će poslije rata biti moguća samostalna i demokratska Hrvatska. No poslije rata, na krajnje nedemokratskim izborima, samo formalno slobodnima, svoj su plan stvaranja jednostranačke komunističke države i ostvarili, ne obazirući se na dogovore ili potpisane sporazume.

Dakle prevladavajuća javna slika o KPH kao jedinoj zaslužnoj ili daleko najzaslužnijoj za poraz fašizma-nacizma u Hrvatskoj nije istinita, a njezina je monopolistička pozicija nezaslužena. U vrijeme rata, kada im je to još bilo potrebno, to su priznavali i njihovi vodeći ljudi, kao npr. V. Bakarić u listopadu 1944: „U borbi protiv okupatora i u izgradnji naše nove demokratske domovine sudjeluju danas hiljade i hiljade pristaša HSS-a…“ (F. Jelić-Butić, 1983). Šira je javnost dosad o tome slabo informirana. Primjerice, tekst na Wikipediji o HSS-u u Drugome svjetskom ratu sadrži naslove: Vrludanja Augusta Košutića, Zakašnjeli pokušaj aktiviranja u borbi protiv fašizma, Jalova natezanja u emigraciji. Očito je da su njihovi autori željeli reći kako HSS i haesesovci u ratu nisu imali nikakve uloge. Tome se pridružuju i pisci recentnih pregleda hrvatske povijesti, koji HSS-ovoj antifašističkoj ulozi ne daju nikakvo značenje, a Božidara Magovca spominju samo marginalno. Hrvatska enciklopedija pak ovu HSS-ovu ulogu uopće ne spominje.

KPH je nedvojbeno imala najveće zasluge za pokretanje protuosovinskog otpora u Drugome svjetskom ratu u Hrvatskoj, ali treba reći i to da je u otpor već na samom početku ugradila i plan o provođenju „revolucije“ u obliku potpune eliminacije političke oporbe i, nažalost, neizbrojivih poslijeratnih ljudskih žrtva.

Govor na predstavljanju novina Vijenac s temom Slom specijalnog rata protiv hrvatske održanog 5. prosinca 2012.

Govor na predstavljanju novina Vijenac s temom Slom specijalnog rata protiv hrvatske održanog 5. prosinca 2012.

I uspješan završetak procesa hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču u den Haagu pokazao je da Hrvati postižu važne i velike stvari samo kada rade maksimalno angažirano, bez ijedne pogreške. Na hrvatske uspjehe nikad nije utjecala pravednost svjetskih čimbenika (ako tako nešto uopće postoji) nego isključivo naša sposobnost i dobra suradnja s političkim saveznicima. Budući da  nemamo pravo na pogrešku, u  procjenama konačnog ishoda suđenja našim generalima bili smo oprezni do krajnosti i nismo se obazirali ni na neke notorne činjenice koje su nas mogle ohrabrivati: primjerice, Haaški sud dosad je u daleko  većoj mjeri kaznio Srbiju i Srbe nego Hrvatsku i Hrvate,  što govore podaci o broju osuđenika i visini njihovi kazni, ali i činjenica da su samo Srbi osuđivani na doživotne kazne, da su samo oni kažnjavani zbog genocida... dakle sve što smo si kao prednost mogli isticati, držali smo u zapećku i čekali konačnu presudu. Nije nas posebno uznemiravalo ni to što bi nam u slučaju drukčije presude srpska propaganda ponovno nabijala na nos da smo država nastala na zločinu i slično. Sve to bilo je u drugom planu u odnosu na ono najvažnije, slobodu generala. Uostalom, ni kad je Hrvatsku držala pod okupacijom, Srbiji nije ni uz najveće napore uspjelo dokazati da je Jasenovac bio veći i krvaviji nego drugi europski logori.

Dugo su Srbi i njihovi podupiratelji uspijevali prljati Domovinski rat,  uvjereni da će im plan na kraju i uspjeti. Kao što su vjerovali da će monstruoznim izmišljotinama o vremenu Drugog svjetskog rata Hrvatsku zauvijek zadržati u jugoslavenskom zarobljeništvu. No sve to prošli im se tjedan srušilo. Plan im je ostao neostvaren iako su u nekim razdobljima imali gotovo nedostižnu prednost. Primjerice, kada su njihovi saveznici prisilili naše saveznike da se 1991. donese embargo na nabavu oružja. Zbog svih tih teških iskustava bili smo krajnje oprezni u iščekivanju konačne presude generalima. 

S teretom srpskog i komunističkog terora poslije Drugog svjetskog rata, njihovom propagandom, brutalnom agresijom u Domovinskom ratu, kao i nepravdama koje su nam činile gotovo sve svjetske velesile, nosili smo se i u Domovinskom ratu, ali usprkos protivljenju većine konačno i  pobijedili. No spavati ni disati mirno nismo mogli sve do trenutka kad je Theodor Meron 16. studenoga 2012. u Haagu rekao svoju završnu, povijesnu rečenicu na suđenju našim generalima: Žalbeno vijeće naređuje da se Ante Gotovina i Mladen Markač odmah puste na  slobodu.

Zato, iako može biti točno da stvarno nismo pomišljali da će toga dana biti izrečena oslobađajuća presuda, hrvatski narod ne bi od borbe za slobodu svojih generala odustao ni nakon drukčije presude, da je donesena. Mi jednostavno drukčije ne možemo.

Do oduševljenja nakon oslobađajućih presuda kojemu smo svjedočili diljem Hrvatske došlo je prije svega zbog toga što nam je svima s leđa skinuto breme nepravde zbog koje su dvije osobe, koje spadaju među najzaslužnije za naš slobodan život, godinama ležale nevine u zatvoru. Oduševljeni smo i zbog toga što smo se uvjerili da nihilisti koji su znali vikati Tko bi sada u rat da nas netko napadne? nisu u pravu. Oduševljeni smo i zbog toga što su oslobođeni generali naše vojske koja je ovome narodu omogućila da preživi i najteže trenutke krajem 1991. kada nam je trećina zemlje bila okupirana,  gotovo svi slobodni gradovi na dohvat srpske artiljerije, a mnogi od njih i na puškomet. I u tim najtežim trenucima naša je vojska napravila već i planove za ofenzivne akcije, iako nam nije potpuno jasno gdje smo za to smogli oružja i snage. A osim svega navedenoga, oduševljeni smo i zato što je sada puno lakše vjerovati da ćemo i druga, neratna iskušenja današnjeg vremena prihvatiti i svladati.

Mnogi komentatori pišu da je Domovinski rat sada  konačno i završio. No valja upozoriti da je zahvaljujući čvrstoj potpori saveznika Srbija nakon vojnog poraza u ratu izbjegla pravu i zasluženu vojnu  kapitulaciju. Budući da su međunarodne sile zaustavile naš vojni pohod koji bi u kratkom roku nedvojbeno  završio našom pobjedom, odnosno porazom srpskih vojska s ove strane Drine,  vojnu kapitulaciju i prihvaćanje odgovarajućih uvjeta i obveza Srbija je izbjegla. Stoga, obratili smo se Međunarodnom sudu pravde s tužbom protiv Srbije za genocid. Naša je tužba vrlo jasna: Srbija mora otkriti gdje su osobe nestale u Domovinskom ratu, mora vratiti sve pokradeno hrvatsko kulturno blago i mora Hrvatskoj platiti ratnu odštetu. Kada uobičajeno neupućeni političari govore o mogućnosti nagodbe sa Srbijom, zaboravljaju narodu reći da je Srbija imala skoro dvadeset godina vremena ispuniti naše zahtjeve  a nije to učinila. Osim toga, Srbija ima mogućnost naše zahtjeve ispuniti sve do samog kraja suđenja. Pa onda kad ih ispuni, lako ćemo od tužbe odustati. Dotad, nikako. Na odličnim iskustvima obrana naših generala, objedinjavanjem svih potrebnih pravnih stručnjaka, hrvatskih i inozemnih, genocid možemo dokazati, jer genocid se dokazuje na temelju postojanja plana i provedbe uklanjanja jedne cijele zajednice stanovnika s određenog teritorija, neovisno o tome je li ta zajednica veća i li manja. A broj hrvatskih stanovnika koji je s okupiranog područja uklonjen u odnosu na broj onih koji su okupaciju preživjeli dramatično potvrđuje da je Srbija počinila genocid. A nije ga počinila nekakvim izmišljenim prekomjernim granatiranjem nego masovnim ubijanjem, mučenjem, silovanjem i stvarnim granatiranjem gotovo svih naših gradova. Tom prilikom samo u Vukovaru ubila je nekoliko tisuća a u Osijeku više od tisuću ljudi. Isto tako, Srbija to nije učinila u obrani ili izazvanom ratu, jer Hrvatska vojska nije u Srbiji ubila nijednog čovjeka niti srušila ijedan krov ili most. Srbija je sa svojom vojskom upala u Hrvatsku, dio genocidnog plana privremeno i ostvarila, ali je Oluja provedbu toga plana prekinula.

Teza o definitivnom odvajanju Hrvatske od balkanskog prostora nakon oslobađajuće presude generalima pogodila je samu bit vanjskopolitičkog položaja Hrvatske. Naš položaj u okviru južnoslavenske zajednice utvrđen 1918. mijenja se u potpunosti ulaskom u Europsku Uniju 1. srpnja 2013. Gotovo stogodišnja otrgnutost Hrvatske od povijesnog, prirodnog i svjetonazorskog europskog političkog okružja posljedica je britanskog i ruskog interesa iz 1918. i 1945. za utemeljenje jugoslavenske savezne federativne države s političkom, vojnom i gospodarskom upravom u Beogradu. Sjedinjene Američke Države i Njemačka željele su pak tada  na tom području osnivanje samostalnih država koje bi bile pod njihovim političkim utjecajem.  Slovenija i Hrvatska na kraju su se i osamostalile, a interesna natezanja nastavit će se oko državnog uređenja i vanjskopolitičkog položaja Bosne i Hercegovine. No što se Hrvatske tiče, nedvojbeno je za dulje vrijeme smještena u zajednicu naroda u kojoj vrijede demokratske zasade i sloboda. Strahovi od brzog ulaska Srbije u EU, čime bismo ponovno s njom bili u zajedništvu pokazuju se pretjerani; Srbija će radije biti siromašna i u savezništvu s  Rusijom nego ispunjavati uvjete EU, koje sve ionako nikad ne bi uspjela ispuniti.    

Politički i društveni marginalci koji generalu Gotovini zamjeraju što nije njihova lutka napravili bi prije svega sebi samima uslugu kada bi šutjeli. Žele li politički preživjeti sljedeće izbore ili sačuvati i taj mali društveni javni prostor koji imaju, morat će omogućiti ovome društvu da se sada slobodno i bez opterećenja koja su nam skinuta pozabavi realnim pitanjima i problemima običnoga svakodnevnoga života, upravo kao što nam generali i poručuju. Za njega su se i borili, a ne za to da bi sada netko na njima gradio političke karijere.

Vesnu Teršelić, pak, i Zorana Pusića pozvao bih da konačno prestanu lagati. Nitko osim njih  nema podatak o navodno 600 ubijenih civila za vrijeme i poslije Oluje. To je ordinarna izmišljotina Hrvatskog helsinškog odbora iz vremena Žarka Puhovskog čije je izvješće do u detalje razmontirao Haaški sud i u potpunosti ga odbacio. Je li došlo vrijeme da njihovo omalovažavanje Haaškog suda tome sudu i prijavimo? Florence Hartman i Josipa Jovića Sud je za nešto slično osudio.  

Predsjednik i premijer u prvim su istupima upozorili i na potrebu rješavanja svih počinjenih zločina, tek nije mi jasno zašto oni to govore nama kad je to, posebno premijerov, redovan posao, a ne naš.

Neuspio savez s komunistima

Nekomunisti u hrvatskom pokretu otpora: Hrvatska seljačka stranka (II. dio)

Neuspio savez s komunistima

Vlatka Mačeka, predsjednika HSS-a, ustaše su držale internirana sve vrijeme rata. Usprkos tomu, komunisti su ga prikazivali kao Pavelićeva partnera

P

ravi motiv poziva Komunističke partije Hrvatske haeseseovcima na priključenje Pokretu otpora u Drugom svjetskom ratu i prve konkretne tragove njihovih stvarnih namjera prema HSS-u nalazimo već u izvješću Ive Lole Ribara Titu od 17. siječnja 1942: „izjava nekih ljudi vrlo bliskih zvaničnom vođstvu HSS-a i Košutiću pokazuje da ih je jako zaboleo i u srce pogodio naš januarski proglas CK KPH u kome smo ih napali. Bez sumnje će takav naš stav, a to se već opaža, produbiti diferencijaciju u njihovim masama i izvršiti znatan pritisak i na samo vodstvo. Biće samo potrebno još čvršće insistirati na tome i proširiti to naše gledište, pa smo o tome i dali upute organizacijama, s tim, naravno da istovremeno učine sve za povezivanje sa mesnim prvacima HSS-a, sa njihovim masama« (Fikreta Jelić-Butić, Hrvatska seljačka stranka, Zagreb, 1983). U pismu Edvarda Kardelja koje je Titu uputio u siječnju 1943. vidljiva je ista namjera: „Nema sumnje da smo mi u Jugoslaviji izvojevali krupne pobede tako nad okupatorom kao i nasuprot unutarnje reakcije, naročito velikosrpske. No, ja držim, da te pobede još nisu odlučujuće iz dvaju razloga: prvo, jer se mi još nismo sukobili otvoreno sa drugim glavnim faktorom unutarnje reakcije, tj. sa HSS, koji će verovatno u buduće predstavljati glavni rezervoar snaga reakcije u Jugoslaviji…“ Dakle, komunisti su otpočetka, nakon što su se uvjerili da bez Hrvata nemaju nikakve izglede za borbu protiv Sila osovine, provodili svoj jasno zamišljen plan; poticati nezadovoljstvo članstva vodstvom HSS-a zbog pasivne ratne politike i tako najveću hrvatsku stranku raskoliti, iskoristiti njezin utjecaj za svoje ratne i poratne ciljeve, a nakon rata uništiti je. Kardelj u istom pismu nastavlja kako privlačenje HSS-a i stvaranje, prividne, višestranačke demokratičnosti u budućnosti može koristiti i na vanjskopolitičkom planu osnivanja komunističke Jugoslavije: „No, za nas je važno, da imamo i formalnu širinu, tj. širinu u samom rukovodstvu AVNOJ-a zbog inostranog sveta. Nema sumnje, da će biti intervencija imperialista kud i kamo lakša – upravo neminovna – ako će biti na čelu AVNOJ-a samo Partija i neke manje grupice. Ukoliko ćemo mi – na bazi demokratskih parola – diferencirati sam građanski elemenat, diferencirati buržoazne i malograđanske partije, izolirati krajnju njihovu reakciju onda će biti za inostrane imperialiste intervencija politički daleko više otežana“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983). Slično je pisao i Tito: „mi moramo imati jedinstvenu Hrvatsku s obzirom na to što svi oni vani spekuliraju na Srbiju, na četnike, moramo imati Hrvatsku jedinstvenu i manite se te kritike i tog lupanja po HSS-u. Naprotiv, otvarajte vrata svakome tko može da nam se priključi, jer tu treba čuvati jedinstvo i treba da nam to bude poluga u razgovorima oko budućnosti i priznavanja vlade“ (Jozo Ivičević, Iz novije hrvatske povijesti, Zagreb, 2007).

Uključenje HSS-a

Sredinom 1943, posebno nakon jasna britanskog opredjeljivanja za potporu partizanima, i razne razine HSS-a počinju shvaćati potrebu konkretnog uključivanja stranke kao cjeline u Pokret otpora, jer bi je nastavak pasivne pozicije mogao dovesti do propasti, a time i Hrvatsku koštati opstanka. I veliki protivnik bilo kakve suradnje s komunistima potpredsjednik HSS-a August Košutić tada mijenja svoje mišljenje. Veliki utjecaj na promjenu imale su napose odluke savezničke konferencije u Teheranu potkraj studenoga 1943, na kojoj su saveznici odlučili pružiti vojnu pomoć partizanima. HSS je tada stupio u pregovore s komunistima o priključenju Pokretu i pokušao sačuvati samostalnost u predviđenom ratnom savezu s komunistima. Košutić je za pregovore pripremio i dokument pod naslovom Temeljna načela i konstatacije, koji je sadržavao odredbe koje bi HSS-u osiguravale visok stupanj samostalnosti u mogućoj suradnji s komunistima. U tekstu je Košutić predvidio Vrhovno vijeće Republike Hrvatske, koje bi do općih poslijeratnih izbora privremeno vladalo. Predvidio je čak i postojanje nestranačke hrvatske vojske. Sekretar KPH Andrija Hebrang otklonio je pak bilo kakav razgovor o uvjetima koje je HSS za pristupanje Pokretu otpora postavio: „Izvan NOB-a ima uglednih ljudi, pristaša Mačekove klike, koji se navodno slažu s oslobodilačkom borbom. Oni traže neke pregovore i izjavljuju svoju gotovost da dođu na oslobođeno područje. Njima treba objasniti, da se istovremeno ne može biti pristaša izdajničke politike Mačekove klike i iskreni pripadnik NOB-a. Te su dvije stvari nespojive. Prekid svih veza s tom klikom i borba protiv njene izdajničke rabote, jeste uvjet za pristupanje NOB-u. Tko se s tim slaže, neka se uvrsti u naše borbene redove.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983). Da ravnopravnih pregovora ne može biti, potvrdio je i CK KPH u rujnu: „Prema tome se danas više niti pred koga ne smije postavljati pitanje hoće li se odazvati pozivu da pristupi NOP-u ili neće, nego mu se mora odaziv predstaviti kao obaveza. To jednako vrijedi kako za mobilizaciju pojedinaca, tako i za političku orijentaciju prema radićevskim grupama.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983). Pregovori stoga nisu uspjeli te su se haesesovci okrenuli drugim smjerovima djelovanja.

Partizanski letak iz 1945. s Mačekom i Pavelićem

Prelazak Magovca partizanima

Tijekom 1943. HSS je s različitih razina i u više navrata pozvao Hrvate da pristupe Pokretu. Broj pripadnika Pokreta otpora od kraja 1942. do kraja 1943. znatno je povećan, pa je jasno da je priključivanje haesesovaca Pokretu imalo veliki utjecaj na to. Doduše, zabrana djelovanja, razdvojenost vodstva i druge ratne okolnosti HSS-u nisu dopuštale normalan rad pa su i pozivi ili neslužbeni znakovi članstvu i pristalicama upućivani u skladu s okolnostima. Jedan od takvih važnijih pokazatelja bilo je sudjelovanje petnaestak članova HSS-a u konstituiranju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, vrhovnog političkog upravnog tijela Pokreta otpora u lipnju 1943. u Otočcu i na Plitvicama. Vrlo važan znak haesesovcima dao je prijelaz jednog od njihovih vodećih članova Božidara Magovca partizanima u svibnju 1943.

ZAVNOH u  Topuskom 1944. Za govornicom Pavao Krce

Početkom srpnja Magovac je napisao i Poslanicu pristašama HSS-a: „Bez obzira na zabludu uplašenih i nezrelih političara hrvatski narod je dokazao da on, ne samo odbija ustašku tiraniju, nego već od samog početka pomaže spontano oružanu borbu protiv ustaša i tuđinskih vlasti… Kucnuo je čas, kada svaki pošteni Hrvat mora da se nalazi u redovima istinskog domobranstva, u redovima Narodno-oslobodilačke vojske.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1981). Visoki dužnosnik HSS-a u izbjegloj jugoslavenskoj vladi Juraj Krnjević poziv na priključenje Pokretu 22. srpnja 1943. uputio je, pak, putem londonskog radija. Pad Italije također je znatno utjecao na odluke mnogih haesesovaca da pristupe Pokretu. Komunisti su mogli biti zadovoljni, dobili su pod svoje zapovjedništvo velik broj hrvatskih vojnika pa je otpor zbog toga u Hrvatskoj znatno ojačao. Po podacima koje su iznosili, primjerice, Franjo Tuđman, Ivan Jelić i Ivo Goldstein, a zasad ih je nemoguće potvrditi, taj je broj od kraja 1942. do kraja 1943. porastao nekoliko puta (s 25.000 na 100.000). To je zapravo bio ključni proces za Pokret otpora na području cijele tadašnje Jugoslavije, jer su pripadnici Pokreta u Hrvatskoj činili velik dio njihova ukupnog broja. Čak je i u dokumentima II. zasjedanja ZAVNOH-a to priznato, doduše u kontekstu napada na Mačeka: „Proširenjem oružanog narodnog ustanka na sve krajeve Hrvatske i pristupanjem NOP-u najširih redova Hrvata, razbijen je utjecaj reakcionarne gospode iz vrhova HSS koja su svim sredstvima nastojala zakočiti priliv hrvatskih masa u NOP.“ (Zdenko Radelić, 1999). Dakle, Pokretu su pristupale hrvatske „narodne mase“. Priznanje zbog suradnje s partizanima HSS je primio i od britanskog ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena, koji je o tome progovorio u Britanskom parlamentu. U svojoj poruci preporučio i to da odnos HSS-a i KPJ-a treba „ostaviti aranžmanu strana kojih se tiče“ (Jozo Ivičević, 2007).

Promjena stava

I najjači hrvatski komunistički lider 1943/1944. Andrija Hebrang prema HSS-u vodio je prepoznatljivu komunističku politiku njegova iskorištavanja i kasnijeg uništenja. U rujnu 1943, kada je još nastojao privući što više haesesovaca, u Naprijedu je žestoko napao protivnike HSS-a među komunistima: „Strah nekih drugova pred suradnjom s HSS-om otkriva samo njihovu vlastitu političku slabost i nesigurnost! Naša se partija ne boji te suradnje“, ali već u prosincu u brzojavu svojim podređenim partijskim rukovoditeljima dao je ove upute: „Spriječite samostalne sastanke HSS-ovaca. Sastanci i skupštine mogu se sazivati samo preko NOO i pod njihovom kontrolom. Suzbijajte shvaćanja da IO HSS ili tko drugi iz HSS predstavlja hrvatsko seljaštvo ili hrvatski narod. Oni mogu govoriti samo kao pristaše HSS-a i u ime pristaša HSS-a. Udarite oštro po svim pokušajima strančarenja, cijepanja jedinstva i po šovinističkim tendencijama“ (Nada Kisić-Kolanović, Andrija Hebrang. Iluzije i otrežnjenje, Zagreb, 1996). Najjača prijeratna hrvatska stranka u ratnim se uvjetima nije uspjela suprotstaviti tomu komunističkom planu.

(završava se u sljedećem broju)

Zorislav Lukić

Tajni plan za HSS

Nekomunisti u hrvatskom pokretu otpora: Hrvatska seljačka stranka (I. dio)

Tajni plan za HSS

Komunistička partija Hrvatske je – ne bi li HSS privoljela na suradnju – privremeno bila odustala od svoje radikalne revolucionarne jugoslavenske retorike i naglasak stavljala na nacionalni, hrvatski karakter pokreta otpora

Zorislav Lukić

O

ni koji u javnosti ističu pozitivne strane komunizma često kao argument za to navode njihove zasluge za svrstavanje hrvatskih antifašista na pobjedničku stranu u Drugom svjetskom ratu. Prije svega, potrebno je raspraviti smisao i značenje te tvrdnje gledajući odnos kategorije pobjednika u odnosu na pravednost. Oni koji ističu da je samo po sebi pozitivno biti pobjednikom u ratu zaboravljaju da nisu svi ratni pobjednici u svjetskoj povijesti ujedno bili i pravednici. Prema tome, terminologiju u ovome slučaju nužno je ispraviti i govoriti o pravednoj ratnoj strani, a ne (isključivo) o pobjedničkoj. Saveznici su povijesno prije svega važni kao strana pravde u odnosu na osovinsku stranu nepravde.

Koja je pak tako velika korist bila od svrstavanja na pravednoj, pobjedničkoj strani u tome velikom ratu? Gledajući s današnje distance, život u (svim) zemljama koje su bile na pobjedničkoj strani nakon Drugoga svjetskog rata nije bio kvalitetniji od života u (nekim) poraženim zemljama. Kvalitetan život donijela je i (ili uglavnom) demokracija, a ne samo pobjeda. Ruski obični građani kao pobjednici desetljećima su patili, a Finci kao poraženi vodili su pristojan život. Pobjeda nije ujedno ili jednoznačno uvjetovala i napredak, a poraz propadanje. Poljska i Čehoslovačka s pobjedničke strane u sovjetskom su koncentracijskom logoru završile jednako kao i poražene Mađarska, Bugarska i Rumunjska. Pa gdje je onda ta „epohalna prednost“ pozicije pobjednika u odnosu na „krivnju“ poraženih u Drugom ratu? Zapravo je svako generalno zaključivanje u tome pitanju vrlo lako osporiti. Hrvatskoj je pobjeda, svakako, donijela višedesetljetnu političku i drugu podređenost Srbiji i nebrojene mrtve.

Konferencija pristaša HSS-a koji su se pridružili partizanima, Voćin, 1943.

No znatno je važnije pitanje jesu li komunisti stvarno jedini politički i vojni čimbenik koji je Hrvate svrstao na pravednu stranu, odnosno koliki je u hrvatskom antifašizmu udio komunista a koliki onih drugih. Prije svega, KPH na napad Sila osovine na Jugoslaviju u travnju 1941. otporom nije reagirala odmah. Izvori govore čak i o tome da je bila spremna prihvatiti činjenicu raspada Jugoslavije i samostalnog djelovanja u NDH. Tako je sekretar KPH Vladimir Bakarić u svibnju 1941. na savjetovanju vrha KPJ u Zagrebu samokritički govorio o „nepokretnosti“ (zbog „oportunističke tradicije“) komunista u Hrvatskoj tijekom kratkotrajnoga njemačko-jugoslavenskog Travanjskog rata 1941. To znači da komunisti u početku rata Nijemcima nisu pružili otpor. Josip Broz Tito je pak, također u svibnju 1941, napisao članak za partijski list Srp i čekić pod naslovom Zašto smo u sastavu KPJ u kojem je prigovorio hrvatskim komunistima jer im „nije jasno zašto smo mi komunisti u Hrvatskoj, tj. naša Komunistička partija Hrvatske, još uvijek u sastavu Komunističke partije Jugoslavije“. Dakle, sa sigurnošću možemo govoriti o tome da Komunistička partija Hrvatske otpor Osovini nije organizirala u prvom mahu te da je čak kalkulirala s mogućnosti odvajanja od KPJ-a.

Osim toga, njemački plan za Hrvatsku predviđao je formiranje države pod vodstvom Vlatka Mačeka i HSS-a, ali on je to odbio, čime je sebe i stranku svrstao na antifašističku stranu u vrijeme kada su komunisti još kalkulirali očekujući direktive iz Moskve. Maček je svoj antifašizam dokazao gotovo tri mjeseca prije Tita. Zbog toga je cijeli rat bio interniran, a HSS zabranjen.

Poziv na suradnju

No nije sporno da je KPH nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. učinio najviše na pokretanju antifašističkoga pokreta otpora u Hrvatskoj. (Odlučujem se za termin pokret otpora zbog toga što je široko prihvaćen, za razliku od komunističkog termina Narodnooslobodilačka borba.) Nije ipak istina da ga je vodila sama. Komunistička partija Hrvatske ubrzo je shvatila da ne može sama, a direktivu o potrebi objedinjavanja svih snaga dobili su i iz Moskve, pa je već u srpnju uputila proglas radnicima, seljacima, inteligenciji, svim domoljubima, pristašama HSS-a i SDS-a: „Komunistička partija Hrvatske vas sve poziva, da se udružimo u jedinstveni nacionalno-oslobodilački front za odlučnu borbu za naše nacionalno oslobođenje (…) Neka vam ne smeta različitost naših pogleda na svijet, nacionalna ili vjerska pripadnost – prepustimo da oslobođeni narod sam riješi sva ta pitanja (…) Ne vjerujte podloj laži naših zajedničkih neprijatelja, da se Komunistička partija bori za uspostavu versajske Jugoslavije i ponovnu prevlast srpske gospode. Ne! Narod ima sam odlučiti kako će živjeti.“ (Ivan Jelić, Komunistička partija Hrvatske 1937–1945, Zagreb 1981.)

U prvom broju Biltena Glavnog štaba narodnooslobodilačkih odreda Hrvatske u kolovozu Tito piše: „Osnovna slabost narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj jeste u slijedećem: naprednim narodnim borcima u Hrvatskoj još nije uspjelo uvući u tu borbu hrvatsko stanovništvo sela i grada koje mrzi omraženog agenta Pavelića i njegove gospodare (…) Pristalice HSS-a moraju biti uvučene u tu borbu protiv okupatora i njihovog agenta Pavelića radi oslobođenja hrvatskog naroda od tiranije.“ Naime, otpor komunista 1941. imao je jako malo uspjeha i svodio se na ograničene gerilske diverzije. Slabost otpora priznao je poslije i sam Bakarić, a tvrdio da je to bilo zbog „manevara koje je hrvatska buržoazija poduzimala“. Komunisti su tada bili svjesni da bez vojnog ojačavanja nemaju nikakve šanse za ozbiljnije vojne uspjehe, ali ni za pomoć Saveznika. Tito je tako 27. rujna na savjetovanju Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije održanu u Stolicama (Srbija) konstatirao: „Slabost partizanskog pokreta u Hrvatskoj je u tome što obuhvaća srpsko stanovništvo na Kordunu, u Lici itd. a međutim vrlo mali broj Hrvata-seljaka.“ (Fikreta Jelić-Butić, Hrvatska seljačka stranka, Zagreb 1983.) Partija je morala zbog toga na otpor pozvati i ostale hrvatske političke grupacije, u prvom redu pasivizirani HSS, koji su, uostalom, ustaše 11. lipnja 1941. zabranile, pa je djelovao u ilegali. Osim toga, predsjednik HSS-a Vladko Maček tada je bio interniran, prvo u Jasenovcu pa u Zagrebu, a drugi su članovi vodstva također često bili zatvarani pa je stranka djelovala u gotovo nemogućim okolnostima.

Partija je – ne bi li HSS privoljela na suradnju – privremeno odustala od svoje radikalne revolucionarne jugoslavenske retorike, i naglasak stavljala na nacionalni, hrvatski karakter Pokreta. U rujnu 1941. primjerice CK KPH u proglasu upućenu HSS-u poručuje: „Komunistička vas partija poziva u borbu da zajedno istjeramo iz naše napaćene zemlje strane okupatore, da svrgnemo njihovu marionetsku vladu. Komunistička vam partija u toj borbi bratski pruža ruku i traži od vas, da se sjetite svojih svijetlih tradicija, svijetlih tradicija Hrvata, sjene velikog Matije Gupca, Radićeve borbe, borbe mnogih drugih boraca i mučenika za slobodu hrvatskog naroda.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983.) I sam Tito, svjestan da bez Hrvata otpor nema nikakvih šansi na uspjeh, u svojim je Sabranim djelima (Beograd, 1979) zapisao ovu svoju izjavu Glavnom štabu Hrvatske iz travnja 1942: „Sve dok u vašim redovima ne prerastu Hrvati ne možete računati na potpuni upliv na hrvatske mase. Partizanske jedinice treba da zavoli hrvatski narod, a to će biti kada u njima preovladaju Hrvati“ (Ivan Jelić, 1981). Novopokrenuto komunističko glasilo Vjesnik 11. kolovoza 1941. piše: „Za nacionalno oslobođenje kuje se jedinstvo svih radnika u tvornici, koji neće hraniti svoje fašističke tlačitelje, kuje se jedinstvo poštene inteligencije i rodoljubnog građanstva protiv sramoćenja hrvatskih svetinja. Kuje se jedinstvo komunista s pristašama HSS-a, SDS-a, katolicima, Srbima u Hrvatskoj“ (Ivan Jelić, 1981).

U Okružnici br. 4 CK KPH pak o formiranju narodnooslobodilačkih odbora možemo pročitati: „NOO-i nisu organi jedne partije (…) u njima trebaju biti zastupane, preko svojih predstavnika sve političke stranke, grupe i struje, koje su na liniji borbe protiv fašističkih okupatora i njihovih domaćih plaćenika (…) kao privremeni organi vlasti, birani slobodno i neposredno od samog naroda« (Ivan Jelić, 1981). Dakle, u komunističkim pozivima HSS-u sve je puno, naravno lažnih, nacionalnih i demokratičnih obilježja.

Osude i ustaša i partizana

O nastojanju dokazivanja općenacionalnoga karaktera otpora uvjerljivo govori i izvješće žumberačkih partizana Glavnom štabu u rujnu 1942: „U prvim počecima primijetili smo kod drugova Kordunaša da neki od njih imadu posve pogrešno gledanje o značaju partizanske vojske, smatrajući tu vojsku kao neku komunističku vojsku. Mi smo smjesta u tom pogledu poduzeli potrebne mjere i objasnili im značaj narodnooslobodilačke borbe i partizanske vojske te izdali nalog da se ovdje vrše akcije i radi na političkom polju za sada isključivo pod parolama nacionalnog oslobođenja“ (Ivan Jelić, 1981). Haesesovci su tada, međutim, znajući dobro jugoslavensku orijentaciju komunista rijetko prihvaćali pozive, osim u individualnim slučajevima. Još početkom 1943. krug predvođen potpredsjednikom Augustom Košutićem u službenom stranačkom spisu Hrvatska i Hrvati osuđuje ustaše i četnike, ali gotovo jednako i partizane.

Analizu procesa privlačenja haesesovaca u kolovozu 1942. dao je Ivo Lola Ribar u pismu Edvardu Kardelju: „Pavelićev savez s četnicima izbio je režimu iz ruku glavni argumenat s kojim su, kako se sećaš, operirali protiv nas u Hrvatskoj; argumenat identificiranja partizana i četnika. Danas više u tom pogledu nema zabune: svako zna da četnici surađuju s ustašama a da se protiv njih i okupatora bore partizani pod vodstvom KPH. Posledica gornjih činjenica je ne samo izvesno zaoštravanje unutarnjih sukoba u redovima samog režima (sukob vojska-ustaše, pristalice Nemačke–pristaše Italije itd.), već i življe i šire previranje u HSS-ovskim masama. U dobrom delu hrvatskih rejona te mase počinju da sa simpatijom gledaju na partizane, čak i da ih pomažu, a po negde – iako je to još ređi slučaj – da učestvuju u borbi“ (Ivan Jelić, 1981).

U pridobivanju haesesovaca komunisti su se poslužili i jakom propagandom ocrnjivanja njihova staroga vodstva: „Vodstvo HSS-a nosi veliku odgovornost za položaj u kojem se danas nalazi Hrvatska… Braćo HSS-ovci i pripadnici drugih stranaka i organizacija, KPH vas poziva da ne slušate izdajničke savjete vaših preživjelih vođa, već da ujedinjeni u svetoj borbi za oslobođenje zajedno s komunistima osigurate sretniju budućnost hrvatskog naroda.“

Sredinom 1943. Bakarić je ovako formulirao politiku prema HSS-u: „U interesu je naše borbe da povećamo okupljanje masa ranijih pristalica i simpatizera HSS oko narodnooslobodilačke borbe, oko ZAVNOH-a i oko naše vojske (…) a sve više izolirati reakcionarno vodstvo (…)“ (Dino Mujadžević, Bakarić Politička biografija, Zagreb, 2011).

Tito u depeši 2. rujna 1943. čak prekorava hrvatske komuniste: „Nemate pravo što ste odbili uslove radićevaca da imaju svoje komesare u odredima koji će biti pod našom komandom. Važno je da te jedinice budu pod našom komandom: da stupe u borbu s okupatorom (…)“ (Neva Mihalić, Borba Hrvata protiv Trećeg Reicha, Zagreb 2012.)

U tom duhu osnivan je u proljeće 1943. ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske), ratna skupština hrvatskih antifašista u kojoj su članovi bili pripadnici KPH, HSS-a, ugledni nestranački ljudi i intelektualci. Za potpredsjednika izabran je haesesovac Filip Lakuš. HSS i ostale komunisti su namamili čvrstom nacionalnom retorikom u ciljevima prve rezolucije ZAVNOH-a: „Borba za povratak svih od tuđina otetih hrvatskih pokrajina i njihovo priključenje matici zemlji, i to: Istre, Zadra, Rijeke, svih jadranskih otoka, anektiranog dijela Dalmacije, Hrvatskog primorja i Gorskog Kotara, te Međimurja“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983).

Komunistička strategija prilikom osnivanja ZAVNOH-a, međutim, nije bila stvarno formiranje višestranačkog parlamenta, već nadstranačkog nacionalnog tijela hrvatskih političkih antifašističkih snaga, koje će poslije završetka rata pretvoriti u jednostranačko, a političke konkurente eliminirati iz vlasti i uništiti. To je potvrdio kasniji povijesni razvoj, a formulirao ga je Bakarić već u lipnju 1943. u posebnoj okružnici partijskim političkim komesarima: „Naše ZAVNOH nije postalo na taj način, što bi se udružile stranke, političke i nepolitičke grupacije da povedu zajedničku borbu. Ono je nastalo iz već povedene borbe, u samom njenom toku, kao njen rezultat, njena pobjeda i njeno najmoćnije političko oružje za daljnju borbu i konačnu pobjedu nad okupatorom“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983).

(nastavlja se u sljedećem broju)

Gubitak Srijema

GUBITAK SRIJEMA I KOMUNISTIČKA PARTIJA HRVATSKE

Olako prepuštanje hrvatskih teritorija

Dodajući gubitku istočnog Srijema i sjeverozapadne Bačke još i gubitak Bajskog trokuta u kojem su Hrvati bili većinsko stanovništvo, može se zaključiti da je hrvatsko komunističko vodstvo po završetku Drugoga svjetskog rata u rješavanju istočnih hrvatskih granica vodilo politiku potpuno suprotnu hrvatskim nacionalnim interesima

Zorislav Lukić

S

rijem je još od srednjeg vijeka bio teritorijalno-politička cjelina koja je pripadala Hrvatskoj. Usprkos tomu, u prvoj Jugoslaviji započeo je, a u drugoj završio, proces u kojem je u Srijemu Hrvatska zadržala samo četvrtinu teritorija i stanovništva. Veći dio pripao je u Vojvodini, autonomnoj pokrajini Srbije. Povijesni izvori koji o tome procesu govore nedvojbeno potvrđuju da isključivu odgovornost za takav nepovoljan ishod snosi tadašnje hrvatsko komunističko vodstvo. Pojedinačni pokušaji otpora velikosrpskoj osvajačkoj politici koje su poduzeli Pavle Gregorić i Andrija Hebrang bili su hrabri, ali vodstvo Komunističke partije Hrvatske nije poduzelo ništa kako bi ih poduprlo u zahtjevima da Srijem ostane u Hrvatskoj. Nije ih ni zaštitilo pa je Gregorić marginaliziran, a Hebrang na kraju i likvidiran. Više je nego zanimljivo da su i Gregorić i Hebrang tada, 1945, bili na službi u jugoslavenskoj vladi. Hrvatsko tadašnje političko vodstvo na čelu s Vladimirom Bakarićem o pitanju Srijema nije imalo što reći, a Vicko Krstulović kao hrvatski predstavnik u komisiji koja je rješavala razgraničenje Hrvatske i Vojvodine predaju većeg dijela Srijema Srbiji potpisao je bez otpora.

 

K

azališna zgrada u Subotici do 1951. nosila je ime Hrvatsko narodno kazalište. Tada su odlukom vlasti uklonjeni hrvatski jezik i hrvatsko ime iz službenog naziva ove kulturne institucije konstitutivnog hrvatskog naroda u Vojvodini

Što se Srijema tiče, velikosrpski osvajački plan započeo se ostvarivati 1929, kada je novom državnom podjelom dodijeljen Drinskoj i Dunavskoj banovini pod srpskom upravom. Već 1931. zapadni dio Srijema vraćen je u Savsku banovinu, a istočni je ostao u Dunavskoj. Banovini Hrvatskoj stvorenoj 1939. uz kotar Ilok pripao je i kotar Šid, a u vrijeme Drugoga svjetskog rata područje NDH proširilo se i na kotareve Zemun i Stara Pazova, dok su Baranju i Bačku zaposjeli Mađari.

Srbija do Osijeka

Dobar dio rata i partizani su Srijem tretirali hrvatskim. Tako je već 1942. njihov Vrhovni štab osnovao Treću hrvatsku operativnu zonu koja je obuhvaćala Slavoniju uključujući i cijeli Srijem, sve do Beograda. Osim toga, dokumenti Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) Srijem navode kao sastavni dio Hrvatske. No kad je Glavni narodnooslobodilački odbor Vojvodine 6. travnja 1945. donio odluku o pripajanju Vojvodine Srbiji, otvorilo se pitanje razgraničenja Hrvatske i Vojvodine. Na to je reagirao ministar u Ministarstvu za Hrvatsku Demokratske Federativne Jugoslavije Pavle Gregorić 28. travnja 1945. zahtijevajući od Predsjedništva Narodne vlade Hrvatske da se uključi u rješavanje tog problema. Ujedno im je dostavio elaborat nepoznatog autora i naglasio: „U tom elaboratu ima izvjesnih mišljenja odnosno (naravno neslužbenih) prijedloga o razgraničenju koji po našem mišljenju nisu pravilno postavljeni.“ A što je u elaboratu Gregoriću smetalo? Prije svega, pisanje o Vojvodini kao području koje čine Srijem, Banat, Bačka i Baranja. Autor(i) elaborata odmah su pokazali da bi Srbima trebali pripasti Baranja, cijeli Srijem i Bačka, na koje je Hrvatska imala puno pravo. Zapadnu granicu Srijema protegnuli su sve do linije Vukovar–Županja, zbog tobožnjega vojvođanskog partizanskog djelovanje na tome području. Kažu: „Ova geografska granica Srema bi bila najpravednija granica Vojvodine prema Hrvatskoj… Preko pruge Vukovar–Vinkovci nije se išlo na zapad, jer ta pruga, dobro čuvana od fašista, činila je prepreku potrebnom partizanskom kretanju mada je stanovništvo zapadno od te linije, a to je u zapadnom delu vukovarskog i u istočnom delu osječkog sreza, neodoljivo težilo da se bori i organizuje u sastavu Vojvodine. Ovo pitanje ostalo je da se reši posle konačnog oslobođenja… Srem je uzeo učešća u Narodno-oslobodilačkoj borbi u vojvođanskim brigadama, pa prema tome izvojevao svoju slobodu i pravo da pripada autonomnoj Vojvodini. Ova borba obuhvatila je zapadni Srem do uključivo Vukovara i Mirkovaca (pred Vinkovcima), dakle do zapadne granice Srema.“ Hrvatska je po tim planovima trebala proći i gore, planirali su Srbi zauzeti prostor čak do Osijeka.

Pavle Gregorić je nadalje 14. lipnja 1945. obavijestio Predsjedništvo Vlade Hrvatske o dopisu koji je isti dan poslao Predsjedništvu Ministarskog savjeta DFJ. Zatražio je da se odgode izbori u Vojvodini „jer njene granice još nisu bile utvrđene“ i zbog toga „što se u Vojvodini danas nalaze pojedini dijelovi Hrvatske koji nisu nikada pripadali Vojvodini“. Osim toga u dopisu piše: „Postoji dosta veliki broj sela u sjeverozapadnoj Bačkoj pa i sam grad Subotica u kojima živi pretežni broj Hrvata, te je pitanje hoće li se oni opredijeliti za pripajanje federalnoj Srbiji ili federalnoj Hrvatskoj. Polovica vinkovačkog kotara, koji se nalazi sada u Vojvodini, naseljen je ogromnom većinom Hrvata, koji žele da ostanu u sklopu federalne jedinice Hrvatske. Objašnjenje da je polovica vinkovačkog kotara i dio vukovarskog kotara potpao pod Vojvodinu zato, što su ti krajevi bili oslobođeni od strane NOV koja je organizirana u Srijemu i Vojvodini i što je odatle organizirana narodna vlast u tim krajevima i Vojvodini, posve je proizvoljno, budući da pojedini krajevi u Jugoslaviji nisu potpadali onim federalnim jedinicama koje su organizirale u tim krajevima narodnooslobodilački pokret i NOV, već su ostali u sklopu one jedinice, kojoj su pripadale prije invazije neprijatelja u Jugoslaviju… Obadva kotara Ilok i Šid koji se sada nalaze u sklopu Vojvodine, pripadali su uvijek Hrvatskoj, a nikada Vojvodini. Oni su prvi puta bili odcijepljeni od Hrvatske za vrijeme režima Pere Živkovića kada su potpali zajedno sa kotarom Vukovar i Vinkovci u Drinsku banovinu.“ Gregorić je očigledno i dalje djelovao bez potpore CK SKH.

Osim o Srijemu, zahvaljujući elaboratu koji im je priredio Juraj Andrassy, tadašnja hrvatska vlada bila je dobro upoznata i s pitanjem Bačke i Baranje: „Iz ovih statističkih rezultata, koji se osnivaju na službenim podacima bilo mađarskim (za vrijeme prije Jugoslavije) bilo srpskim (a sigurno je da ni jedni ni drugi nisu sastavljani u prilog Hrvata, već obratno!) jasno se može razabrati, da srednja, pa sjeverozapadna Bačka sa Bajskim trokutom, te Baranja sa svoja dva kotara Batina i Darda te područjem mađarske Baranje između Pečuha, Mohača i Drave sačinjavaju po pretežnom broju Hrvata prema Srbima – hrvatsko etničko područje, te da ovi krajevi sa etničkog, geopolitičkog i privrednog razloga treba da dođu u sklop Hrvatske!“

Uloga Vicka Krstulovića

Devetnaestoga lipnja AVNOJ je oformio „Komisiju za izradu predloga za utvrđivanje granice između Vojvodine i Hrvatske“ u sastavu Milovan Đilas (Crna Gora), predsjednik, Vicko Krstulović (Hrvatska), Milentije Popović (Srbija), Jovan Veselinov (Vojvodina) i Jerko Zlatarić (Sombor). Evo kako Vicko Krstulović, član komisije za razgraničenje, ostalim članovima Politbiroa CK SKH na sjednici 26. lipnja 1945. opisuje pitanje razgraničenja Hrvatske i Srbije: „Prilikom rada u komisiji za razgraničenje federalne Srbije i Hrvatske zapaža se u Sremu veći šovinizam. Vojvođani su raspisali izbore za NOO-e sa parolom za veliku Vojvodinu. Ukoliko ima nekih spornih pitanja između Vojvodine i Hrvatske oni neće da se dogovaraju i sporazumeju sa našim drugovima iz Slavonije, nego kažu da oni imaju svoju jedinu i centralnu vlast u Beogradu… U toku ove borbe nije bilo tamo politike bratstva i jedinstva u partijskoj organizaciji u vojsci ni na terenu. Čuo sam od jednog sekretara Kotarskog Komiteta, koji kaže: Mi Srbi i Mađari činimo većinu. Oni dodaju da su se Srbi borili i da oni imaju pravo da vladaju.“ Gotovo nevjerojatno zvuči da je poslije svih tih saznanja Krstulović predložio, a Politbiro prihvatio, razgraničenje kojim je Hrvatska ipak ostala i bez istočnog Srijema i bez sjeverozapadne Bačke. Svjedočenje Jerka Zlatarića o radu u komisiji Krstulovićevu odgovornost posebno naglašava: „Vicko Krstulović kaže: Ja mislim da s obzirom da Baranja ekonomski gravitira Osijeku i Hrvatskoj, da bi ona mogla pripasti Hrvatskoj, dok onaj koji hoće dijeliti Bačku, čini to iz šovinističkih pobuda.“ Bio je to napad na Zlatarića, koji se zauzimao da Subotica sa zapadnom Bačkom bude u Hrvatskoj.

Savezne jugoslavenske vlasti prihvatile su prijedlog komisije dajući joj, doduše, privremenu valjanost. Obrazloženja o spornim područjima u potpunosti su naklonjena srpskoj strani: „Iako je srez Subotica u apsolutnoj većini naseljen kompaktnim hrvatskim stanovništvom, komisija nije mogla doći do zaključka da bi sjeverno od grada Sombora mogao da se uspostavi jedan pojas koji bi zajedno sa gradom Suboticom pripadao Hrvatskoj. Taj pojas bio bi jedna neprirodna tvorevina, koja, iako bi imala ogromnu većinu Hrvata, ne bi bila celovito povezana, a Suboticu, kao krupni privredni i kulturni centar pretvorila bi u periferiski grad… Što se tiče iločkog sreza, iako zapadna sela Šarengrad i Ljuba, kao i grad Ilok, imaju ogromnu većinu Hrvata, a istočna sela Neštin, Susek, Banoštor i druga ogromnu srpsku većinu, komisija je smatrala da zasada ne bi ovaj srez trebalo cijepati na dva dijela, nego ga ostaviti u sadašnjem sastavu, s tim što bi pripao Vojvodini.“ (Ilok je naknadno ipak pripao Hrvatskoj nakon referenduma održana 1946.)

Većina autora prihvaća tezu da je Andrija Hebrang pokušavao zaustaviti gubitak hrvatskih teritorija, no neupitni izvori o tome zasad nisu dostupni. Također, nema ni pouzdanih dokaza da je to pitanje presudio Tito, no iz svega što znamo o tom vremenu jasno je da je on morao imati posljednju riječ.

Podvijanje repa

Dodajući gubitku istočnog Srijema i sjeverozapadne Bačke još i gubitak Bajskog trokuta u kojem su Hrvati bili većinsko stanovništvo, može se zaključiti da je hrvatsko komunističko vodstvo po završetku Drugoga svjetskog rata u rješavanju istočnih hrvatskih granica vodilo politiku potpuno suprotnu hrvatskim nacionalnim interesima. Bilo bi vrijeme da netko tu politiku pokuša obrazložiti ili objasniti. Priče pak o najvećim zaslugama hrvatskih komunista za očuvanje teritorijalnog integriteta Hrvatske trebaju biti dovedene u sklad s povijesnom istinom, jer na velikosrpsku politiku hrvatski su komunistički političari tada reagirali podvijanjem repa i prepuštanjem svega što je velikosrpstvo poželjelo.

Dakle, što se drugo može zaključiti nego to da je KPH nedvojbeno hrvatski istočni teritorij Srbiji prepustila svjesno, bez ikakve javne rasprave i bilo kakva političkog otpora.

Prema tome, za takav ishod snosi i punu povijesnu odgovornost. Bi li članovi CK SHK bili ubijeni kao i Hebrang da su pokušali zaštititi hrvatske interese, ne možemo znati, ali znamo da su tu opasnost kukavički izbjegli.