utorak, 20. studenoga 2012.

Tajni plan za HSS



Nekomunisti u hrvatskom pokretu otpora: Hrvatska seljačka stranka (I. dio)
Tajni plan za HSS
Komunistička partija Hrvatske je – ne bi li HSS privoljela na suradnju – privremeno bila odustala od svoje radikalne revolucionarne jugoslavenske retorike i naglasak stavljala na nacionalni, hrvatski karakter pokreta otpora

Zorislav Lukić

O
ni koji u javnosti ističu pozitivne strane komunizma često kao argument za to navode njihove zasluge za svrstavanje hrvatskih antifašista na pobjedničku stranu u Drugom svjetskom ratu. Prije svega, potrebno je raspraviti smisao i značenje te tvrdnje gledajući odnos kategorije pobjednika u odnosu na pravednost. Oni koji ističu da je samo po sebi pozitivno biti pobjednikom u ratu zaboravljaju da nisu svi ratni pobjednici u svjetskoj povijesti ujedno bili i pravednici. Prema tome, terminologiju u ovome slučaju nužno je ispraviti i govoriti o pravednoj ratnoj strani, a ne (isključivo) o pobjedničkoj. Saveznici su povijesno prije svega važni kao strana pravde u odnosu na osovinsku stranu nepravde.
Koja je pak tako velika korist bila od svrstavanja na pravednoj, pobjedničkoj strani u tome velikom ratu? Gledajući s današnje distance, život u (svim) zemljama koje su bile na pobjedničkoj strani nakon Drugoga svjetskog rata nije bio kvalitetniji od života u (nekim) poraženim zemljama. Kvalitetan život donijela je i (ili uglavnom) demokracija, a ne samo pobjeda. Ruski obični građani kao pobjednici desetljećima su patili, a Finci kao poraženi vodili su pristojan život. Pobjeda nije ujedno ili jednoznačno uvjetovala i napredak, a poraz propadanje. Poljska i Čehoslovačka s pobjedničke strane u sovjetskom su koncentracijskom logoru završile jednako kao i poražene Mađarska, Bugarska i Rumunjska. Pa gdje je onda ta „epohalna prednost“ pozicije pobjednika u odnosu na „krivnju“ poraženih u Drugom ratu? Zapravo je svako generalno zaključivanje u tome pitanju vrlo lako osporiti. Hrvatskoj je pobjeda, svakako, donijela višedesetljetnu političku i drugu podređenost Srbiji i nebrojene mrtve.






Konferencija pristaša HSS-a koji su se pridružili partizanima, Voćin, 1943.




No znatno je važnije pitanje jesu li komunisti stvarno jedini politički i vojni čimbenik koji je Hrvate svrstao na pravednu stranu, odnosno koliki je u hrvatskom antifašizmu udio komunista a koliki onih drugih. Prije svega, KPH na napad Sila osovine na Jugoslaviju u travnju 1941. otporom nije reagirala odmah. Izvori govore čak i o tome da je bila spremna prihvatiti činjenicu raspada Jugoslavije i samostalnog djelovanja u NDH. Tako je sekretar KPH Vladimir Bakarić u svibnju 1941. na savjetovanju vrha KPJ u Zagrebu samokritički govorio o „nepokretnosti“ (zbog „oportunističke tradicije“) komunista u Hrvatskoj tijekom kratkotrajnoga njemačko-jugoslavenskog Travanjskog rata 1941. To znači da komunisti u početku rata Nijemcima nisu pružili otpor. Josip Broz Tito je pak, također u svibnju 1941, napisao članak za partijski list Srp i čekić pod naslovom Zašto smo u sastavu KPJ u kojem je prigovorio hrvatskim komunistima jer im „nije jasno zašto smo mi komunisti u Hrvatskoj, tj. naša Komunistička partija Hrvatske, još uvijek u sastavu Komunističke partije Jugoslavije“. Dakle, sa sigurnošću možemo govoriti o tome da Komunistička partija Hrvatske otpor Osovini nije organizirala u prvom mahu te da je čak kalkulirala s mogućnosti odvajanja od KPJ-a.
Osim toga, njemački plan za Hrvatsku predviđao je formiranje države pod vodstvom Vlatka Mačeka i HSS-a, ali on je to odbio, čime je sebe i stranku svrstao na antifašističku stranu u vrijeme kada su komunisti još kalkulirali očekujući direktive iz Moskve. Maček je svoj antifašizam dokazao gotovo tri mjeseca prije Tita. Zbog toga je cijeli rat bio interniran, a HSS zabranjen.


Poziv na suradnju

No nije sporno da je KPH nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. učinio najviše na pokretanju antifašističkoga pokreta otpora u Hrvatskoj. (Odlučujem se za termin pokret otpora zbog toga što je široko prihvaćen, za razliku od komunističkog termina Narodnooslobodilačka borba.) Nije ipak istina da ga je vodila sama. Komunistička partija Hrvatske ubrzo je shvatila da ne može sama, a direktivu o potrebi objedinjavanja svih snaga dobili su i iz Moskve, pa je već u srpnju uputila proglas radnicima, seljacima, inteligenciji, svim domoljubima, pristašama HSS-a i SDS-a: „Komunistička partija Hrvatske vas sve poziva, da se udružimo u jedinstveni nacionalno-oslobodilački front za odlučnu borbu za naše nacionalno oslobođenje (…) Neka vam ne smeta različitost naših pogleda na svijet, nacionalna ili vjerska pripadnost – prepustimo da oslobođeni narod sam riješi sva ta pitanja (…) Ne vjerujte podloj laži naših zajedničkih neprijatelja, da se Komunistička partija bori za uspostavu versajske Jugoslavije i ponovnu prevlast srpske gospode. Ne! Narod ima sam odlučiti kako će živjeti.“ (Ivan Jelić, Komunistička partija Hrvatske 1937–1945, Zagreb 1981.)
U prvom broju Biltena Glavnog štaba narodnooslobodilačkih odreda Hrvatske u kolovozu Tito piše: „Osnovna slabost narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj jeste u slijedećem: naprednim narodnim borcima u Hrvatskoj još nije uspjelo uvući u tu borbu hrvatsko stanovništvo sela i grada koje mrzi omraženog agenta Pavelića i njegove gospodare (…) Pristalice HSS-a moraju biti uvučene u tu borbu protiv okupatora i njihovog agenta Pavelića radi oslobođenja hrvatskog naroda od tiranije.“ Naime, otpor komunista 1941. imao je jako malo uspjeha i svodio se na ograničene gerilske diverzije. Slabost otpora priznao je poslije i sam Bakarić, a tvrdio da je to bilo zbog „manevara koje je hrvatska buržoazija poduzimala“. Komunisti su tada bili svjesni da bez vojnog ojačavanja nemaju nikakve šanse za ozbiljnije vojne uspjehe, ali ni za pomoć Saveznika. Tito je tako 27. rujna na savjetovanju Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije održanu u Stolicama (Srbija) konstatirao: „Slabost partizanskog pokreta u Hrvatskoj je u tome što obuhvaća srpsko stanovništvo na Kordunu, u Lici itd. a međutim vrlo mali broj Hrvata-seljaka.“ (Fikreta Jelić-Butić, Hrvatska seljačka stranka, Zagreb 1983.) Partija je morala zbog toga na otpor pozvati i ostale hrvatske političke grupacije, u prvom redu pasivizirani HSS, koji su, uostalom, ustaše 11. lipnja 1941. zabranile, pa je djelovao u ilegali. Osim toga, predsjednik HSS-a Vladko Maček tada je bio interniran, prvo u Jasenovcu pa u Zagrebu, a drugi su članovi vodstva također često bili zatvarani pa je stranka djelovala u gotovo nemogućim okolnostima.
Partija je – ne bi li HSS privoljela na suradnju – privremeno odustala od svoje radikalne revolucionarne jugoslavenske retorike, i naglasak stavljala na nacionalni, hrvatski karakter Pokreta. U rujnu 1941. primjerice CK KPH u proglasu upućenu HSS-u poručuje: „Komunistička vas partija poziva u borbu da zajedno istjeramo iz naše napaćene zemlje strane okupatore, da svrgnemo njihovu marionetsku vladu. Komunistička vam partija u toj borbi bratski pruža ruku i traži od vas, da se sjetite svojih svijetlih tradicija, svijetlih tradicija Hrvata, sjene velikog Matije Gupca, Radićeve borbe, borbe mnogih drugih boraca i mučenika za slobodu hrvatskog naroda.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983.) I sam Tito, svjestan da bez Hrvata otpor nema nikakvih šansi na uspjeh, u svojim je Sabranim djelima (Beograd, 1979) zapisao ovu svoju izjavu Glavnom štabu Hrvatske iz travnja 1942: „Sve dok u vašim redovima ne prerastu Hrvati ne možete računati na potpuni upliv na hrvatske mase. Partizanske jedinice treba da zavoli hrvatski narod, a to će biti kada u njima preovladaju Hrvati“ (Ivan Jelić, 1981). Novopokrenuto komunističko glasilo Vjesnik 11. kolovoza 1941. piše: „Za nacionalno oslobođenje kuje se jedinstvo svih radnika u tvornici, koji neće hraniti svoje fašističke tlačitelje, kuje se jedinstvo poštene inteligencije i rodoljubnog građanstva protiv sramoćenja hrvatskih svetinja. Kuje se jedinstvo komunista s pristašama HSS-a, SDS-a, katolicima, Srbima u Hrvatskoj“ (Ivan Jelić, 1981).
U Okružnici br. 4 CK KPH pak o formiranju narodnooslobodilačkih odbora možemo pročitati: „NOO-i nisu organi jedne partije (…) u njima trebaju biti zastupane, preko svojih predstavnika sve političke stranke, grupe i struje, koje su na liniji borbe protiv fašističkih okupatora i njihovih domaćih plaćenika (…) kao privremeni organi vlasti, birani slobodno i neposredno od samog naroda« (Ivan Jelić, 1981). Dakle, u komunističkim pozivima HSS-u sve je puno, naravno lažnih, nacionalnih i demokratičnih obilježja.


Osude i ustaša i partizana

O nastojanju dokazivanja općenacionalnoga karaktera otpora uvjerljivo govori i izvješće žumberačkih partizana Glavnom štabu u rujnu 1942: „U prvim počecima primijetili smo kod drugova Kordunaša da neki od njih imadu posve pogrešno gledanje o značaju partizanske vojske, smatrajući tu vojsku kao neku komunističku vojsku. Mi smo smjesta u tom pogledu poduzeli potrebne mjere i objasnili im značaj narodnooslobodilačke borbe i partizanske vojske te izdali nalog da se ovdje vrše akcije i radi na političkom polju za sada isključivo pod parolama nacionalnog oslobođenja“ (Ivan Jelić, 1981). Haesesovci su tada, međutim, znajući dobro jugoslavensku orijentaciju komunista rijetko prihvaćali pozive, osim u individualnim slučajevima. Još početkom 1943. krug predvođen potpredsjednikom Augustom Košutićem u službenom stranačkom spisu Hrvatska i Hrvati osuđuje ustaše i četnike, ali gotovo jednako i partizane.
Analizu procesa privlačenja haesesovaca u kolovozu 1942. dao je Ivo Lola Ribar u pismu Edvardu Kardelju: „Pavelićev savez s četnicima izbio je režimu iz ruku glavni argumenat s kojim su, kako se sećaš, operirali protiv nas u Hrvatskoj; argumenat identificiranja partizana i četnika. Danas više u tom pogledu nema zabune: svako zna da četnici surađuju s ustašama a da se protiv njih i okupatora bore partizani pod vodstvom KPH. Posledica gornjih činjenica je ne samo izvesno zaoštravanje unutarnjih sukoba u redovima samog režima (sukob vojska-ustaše, pristalice Nemačke–pristaše Italije itd.), već i življe i šire previranje u HSS-ovskim masama. U dobrom delu hrvatskih rejona te mase počinju da sa simpatijom gledaju na partizane, čak i da ih pomažu, a po negde – iako je to još ređi slučaj – da učestvuju u borbi“ (Ivan Jelić, 1981).
U pridobivanju haesesovaca komunisti su se poslužili i jakom propagandom ocrnjivanja njihova staroga vodstva: „Vodstvo HSS-a nosi veliku odgovornost za položaj u kojem se danas nalazi Hrvatska… Braćo HSS-ovci i pripadnici drugih stranaka i organizacija, KPH vas poziva da ne slušate izdajničke savjete vaših preživjelih vođa, već da ujedinjeni u svetoj borbi za oslobođenje zajedno s komunistima osigurate sretniju budućnost hrvatskog naroda.“
Sredinom 1943. Bakarić je ovako formulirao politiku prema HSS-u: „U interesu je naše borbe da povećamo okupljanje masa ranijih pristalica i simpatizera HSS oko narodnooslobodilačke borbe, oko ZAVNOH-a i oko naše vojske (…) a sve više izolirati reakcionarno vodstvo (…)“ (Dino Mujadžević, Bakarić Politička biografija, Zagreb, 2011).
Tito u depeši 2. rujna 1943. čak prekorava hrvatske komuniste: „Nemate pravo što ste odbili uslove radićevaca da imaju svoje komesare u odredima koji će biti pod našom komandom. Važno je da te jedinice budu pod našom komandom: da stupe u borbu s okupatorom (…)“ (Neva Mihalić, Borba Hrvata protiv Trećeg Reicha, Zagreb 2012.)
U tom duhu osnivan je u proljeće 1943. ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske), ratna skupština hrvatskih antifašista u kojoj su članovi bili pripadnici KPH, HSS-a, ugledni nestranački ljudi i intelektualci. Za potpredsjednika izabran je haesesovac Filip Lakuš. HSS i ostale komunisti su namamili čvrstom nacionalnom retorikom u ciljevima prve rezolucije ZAVNOH-a: „Borba za povratak svih od tuđina otetih hrvatskih pokrajina i njihovo priključenje matici zemlji, i to: Istre, Zadra, Rijeke, svih jadranskih otoka, anektiranog dijela Dalmacije, Hrvatskog primorja i Gorskog Kotara, te Međimurja“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983).
Komunistička strategija prilikom osnivanja ZAVNOH-a, međutim, nije bila stvarno formiranje višestranačkog parlamenta, već nadstranačkog nacionalnog tijela hrvatskih političkih antifašističkih snaga, koje će poslije završetka rata pretvoriti u jednostranačko, a političke konkurente eliminirati iz vlasti i uništiti. To je potvrdio kasniji povijesni razvoj, a formulirao ga je Bakarić već u lipnju 1943. u posebnoj okružnici partijskim političkim komesarima: „Naše ZAVNOH nije postalo na taj način, što bi se udružile stranke, političke i nepolitičke grupacije da povedu zajedničku borbu. Ono je nastalo iz već povedene borbe, u samom njenom toku, kao njen rezultat, njena pobjeda i njeno najmoćnije političko oružje za daljnju borbu i konačnu pobjedu nad okupatorom“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983).
(nastavlja se u sljedećem broju)

Nema komentara:

Objavi komentar