Nekomunisti
u hrvatskom pokretu otpora: Hrvatska seljačka stranka (I. dio)
Tajni plan za HSS
Komunistička
partija Hrvatske je – ne bi li HSS privoljela na suradnju – privremeno bila
odustala od svoje radikalne revolucionarne jugoslavenske retorike i naglasak
stavljala na nacionalni, hrvatski karakter pokreta otpora
Zorislav Lukić
O
|
ni
koji u javnosti ističu pozitivne strane komunizma često kao argument za to
navode njihove zasluge za svrstavanje hrvatskih antifašista na pobjedničku
stranu u Drugom svjetskom ratu. Prije svega, potrebno je raspraviti smisao i
značenje te tvrdnje gledajući odnos kategorije pobjednika u odnosu na
pravednost. Oni koji ističu da je samo po sebi pozitivno biti pobjednikom u
ratu zaboravljaju da nisu svi ratni pobjednici u svjetskoj povijesti ujedno
bili i pravednici. Prema tome, terminologiju u ovome slučaju nužno je ispraviti
i govoriti o pravednoj ratnoj strani, a ne (isključivo) o pobjedničkoj.
Saveznici su povijesno prije svega važni kao strana pravde u odnosu na
osovinsku stranu nepravde.
Koja je pak tako velika korist bila od
svrstavanja na pravednoj, pobjedničkoj strani u tome velikom ratu? Gledajući s
današnje distance, život u (svim) zemljama koje su bile na pobjedničkoj strani
nakon Drugoga svjetskog rata nije bio kvalitetniji od života u (nekim)
poraženim zemljama. Kvalitetan život donijela je i (ili uglavnom) demokracija,
a ne samo pobjeda. Ruski obični građani kao pobjednici desetljećima su patili,
a Finci kao poraženi vodili su pristojan život. Pobjeda nije ujedno ili jednoznačno
uvjetovala i napredak, a poraz propadanje. Poljska i Čehoslovačka s pobjedničke
strane u sovjetskom su koncentracijskom logoru završile jednako kao i poražene
Mađarska, Bugarska i Rumunjska. Pa gdje je onda ta „epohalna prednost“ pozicije
pobjednika u odnosu na „krivnju“ poraženih u Drugom ratu? Zapravo je svako
generalno zaključivanje u tome pitanju vrlo lako osporiti. Hrvatskoj je
pobjeda, svakako, donijela višedesetljetnu političku i drugu podređenost Srbiji
i nebrojene mrtve.
Konferencija pristaša HSS-a koji su se
pridružili partizanima, Voćin, 1943.
No znatno je važnije pitanje jesu li komunisti
stvarno jedini politički i vojni čimbenik koji je Hrvate svrstao na pravednu
stranu, odnosno koliki je u hrvatskom antifašizmu udio komunista a koliki onih
drugih. Prije svega, KPH na napad Sila osovine na Jugoslaviju u travnju 1941.
otporom nije reagirala odmah. Izvori govore čak i o tome da je bila spremna
prihvatiti činjenicu raspada Jugoslavije i samostalnog djelovanja u NDH. Tako
je sekretar KPH Vladimir Bakarić u svibnju 1941. na savjetovanju vrha KPJ u
Zagrebu samokritički govorio o „nepokretnosti“ (zbog „oportunističke
tradicije“) komunista u Hrvatskoj tijekom kratkotrajnoga
njemačko-jugoslavenskog Travanjskog rata 1941. To znači da komunisti u početku
rata Nijemcima nisu pružili otpor. Josip Broz Tito je pak, također u svibnju
1941, napisao članak za partijski list Srp i čekić pod naslovom Zašto
smo u sastavu KPJ u kojem je prigovorio hrvatskim komunistima jer im „nije
jasno zašto smo mi komunisti u Hrvatskoj, tj. naša Komunistička partija
Hrvatske, još uvijek u sastavu Komunističke partije Jugoslavije“. Dakle, sa
sigurnošću možemo govoriti o tome da Komunistička partija Hrvatske otpor
Osovini nije organizirala u prvom mahu te da je čak kalkulirala s mogućnosti
odvajanja od KPJ-a.
Osim toga, njemački plan za Hrvatsku predviđao
je formiranje države pod vodstvom Vlatka Mačeka i HSS-a, ali on je to odbio,
čime je sebe i stranku svrstao na antifašističku stranu u vrijeme kada su
komunisti još kalkulirali očekujući direktive iz Moskve. Maček je svoj
antifašizam dokazao gotovo tri mjeseca prije Tita. Zbog toga je cijeli rat bio
interniran, a HSS zabranjen.
Poziv na suradnju
No nije sporno da je KPH nakon napada Njemačke
na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. učinio najviše na pokretanju
antifašističkoga pokreta otpora u Hrvatskoj. (Odlučujem se za termin pokret
otpora zbog toga što je široko prihvaćen, za razliku od komunističkog
termina Narodnooslobodilačka borba.) Nije ipak istina da ga je vodila sama.
Komunistička partija Hrvatske ubrzo je shvatila da ne može sama, a direktivu o
potrebi objedinjavanja svih snaga dobili su i iz Moskve, pa je već u srpnju
uputila proglas radnicima, seljacima, inteligenciji, svim domoljubima,
pristašama HSS-a i SDS-a: „Komunistička partija Hrvatske vas sve poziva, da se
udružimo u jedinstveni nacionalno-oslobodilački front za odlučnu borbu za naše
nacionalno oslobođenje (…) Neka vam ne smeta različitost naših pogleda na
svijet, nacionalna ili vjerska pripadnost – prepustimo da oslobođeni narod sam
riješi sva ta pitanja (…) Ne vjerujte podloj laži naših zajedničkih
neprijatelja, da se Komunistička partija bori za uspostavu versajske
Jugoslavije i ponovnu prevlast srpske gospode. Ne! Narod ima sam odlučiti kako
će živjeti.“ (Ivan Jelić, Komunistička partija Hrvatske 1937–1945,
Zagreb 1981.)
U prvom broju Biltena Glavnog štaba
narodnooslobodilačkih odreda Hrvatske u kolovozu Tito piše: „Osnovna
slabost narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj jeste u slijedećem: naprednim
narodnim borcima u Hrvatskoj još nije uspjelo uvući u tu borbu hrvatsko
stanovništvo sela i grada koje mrzi omraženog agenta Pavelića i njegove
gospodare (…) Pristalice HSS-a moraju biti uvučene u tu borbu protiv okupatora
i njihovog agenta Pavelića radi oslobođenja hrvatskog naroda od tiranije.“
Naime, otpor komunista 1941. imao je jako malo uspjeha i svodio se na
ograničene gerilske diverzije. Slabost otpora priznao je poslije i sam Bakarić,
a tvrdio da je to bilo zbog „manevara koje je hrvatska buržoazija poduzimala“.
Komunisti su tada bili svjesni da bez vojnog ojačavanja nemaju nikakve šanse za
ozbiljnije vojne uspjehe, ali ni za pomoć Saveznika. Tito je tako 27. rujna na
savjetovanju Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije održanu u
Stolicama (Srbija) konstatirao: „Slabost partizanskog pokreta u Hrvatskoj je u
tome što obuhvaća srpsko stanovništvo na Kordunu, u Lici itd. a međutim vrlo
mali broj Hrvata-seljaka.“ (Fikreta Jelić-Butić, Hrvatska seljačka stranka,
Zagreb 1983.) Partija je morala zbog toga na otpor pozvati i ostale hrvatske
političke grupacije, u prvom redu pasivizirani HSS, koji su, uostalom, ustaše
11. lipnja 1941. zabranile, pa je djelovao u ilegali. Osim toga, predsjednik
HSS-a Vladko Maček tada je bio interniran, prvo u Jasenovcu pa u Zagrebu, a
drugi su članovi vodstva također često bili zatvarani pa je stranka djelovala u
gotovo nemogućim okolnostima.
Partija je – ne bi li HSS privoljela na
suradnju – privremeno odustala od svoje radikalne revolucionarne jugoslavenske
retorike, i naglasak stavljala na nacionalni, hrvatski karakter Pokreta. U
rujnu 1941. primjerice CK KPH u proglasu upućenu HSS-u poručuje: „Komunistička
vas partija poziva u borbu da zajedno istjeramo iz naše napaćene zemlje strane
okupatore, da svrgnemo njihovu marionetsku vladu. Komunistička vam partija u
toj borbi bratski pruža ruku i traži od vas, da se sjetite svojih svijetlih
tradicija, svijetlih tradicija Hrvata, sjene velikog Matije Gupca, Radićeve
borbe, borbe mnogih drugih boraca i mučenika za slobodu hrvatskog naroda.“
(Fikreta Jelić-Butić, 1983.) I sam Tito, svjestan da bez Hrvata otpor nema
nikakvih šansi na uspjeh, u svojim je Sabranim djelima (Beograd, 1979)
zapisao ovu svoju izjavu Glavnom štabu Hrvatske iz travnja 1942: „Sve dok u
vašim redovima ne prerastu Hrvati ne možete računati na potpuni upliv na
hrvatske mase. Partizanske jedinice treba da zavoli hrvatski narod, a to će
biti kada u njima preovladaju Hrvati“ (Ivan Jelić, 1981). Novopokrenuto
komunističko glasilo Vjesnik 11. kolovoza 1941. piše: „Za nacionalno
oslobođenje kuje se jedinstvo svih radnika u tvornici, koji neće hraniti svoje
fašističke tlačitelje, kuje se jedinstvo poštene inteligencije i rodoljubnog
građanstva protiv sramoćenja hrvatskih svetinja. Kuje se jedinstvo komunista s
pristašama HSS-a, SDS-a, katolicima, Srbima u Hrvatskoj“ (Ivan Jelić, 1981).
U Okružnici br. 4 CK KPH pak o formiranju
narodnooslobodilačkih odbora možemo pročitati: „NOO-i nisu organi jedne partije
(…) u njima trebaju biti zastupane, preko svojih predstavnika sve političke
stranke, grupe i struje, koje su na liniji borbe protiv fašističkih okupatora i
njihovih domaćih plaćenika (…) kao privremeni organi vlasti, birani slobodno i
neposredno od samog naroda« (Ivan Jelić, 1981). Dakle, u komunističkim pozivima
HSS-u sve je puno, naravno lažnih, nacionalnih i demokratičnih obilježja.
Osude i ustaša i partizana
O nastojanju dokazivanja općenacionalnoga
karaktera otpora uvjerljivo govori i izvješće žumberačkih partizana Glavnom
štabu u rujnu 1942: „U prvim počecima primijetili smo kod drugova Kordunaša da
neki od njih imadu posve pogrešno gledanje o značaju partizanske vojske,
smatrajući tu vojsku kao neku komunističku vojsku. Mi smo smjesta u tom pogledu
poduzeli potrebne mjere i objasnili im značaj narodnooslobodilačke borbe i
partizanske vojske te izdali nalog da se ovdje vrše akcije i radi na političkom
polju za sada isključivo pod parolama nacionalnog oslobođenja“ (Ivan Jelić,
1981). Haesesovci su tada, međutim, znajući dobro jugoslavensku orijentaciju
komunista rijetko prihvaćali pozive, osim u individualnim slučajevima. Još
početkom 1943. krug predvođen potpredsjednikom Augustom Košutićem u službenom
stranačkom spisu Hrvatska i Hrvati osuđuje ustaše i četnike, ali gotovo
jednako i partizane.
Analizu procesa privlačenja haesesovaca u
kolovozu 1942. dao je Ivo Lola Ribar u pismu Edvardu Kardelju: „Pavelićev savez
s četnicima izbio je režimu iz ruku glavni argumenat s kojim su, kako se sećaš,
operirali protiv nas u Hrvatskoj; argumenat identificiranja partizana i
četnika. Danas više u tom pogledu nema zabune: svako zna da četnici surađuju s
ustašama a da se protiv njih i okupatora bore partizani pod vodstvom KPH.
Posledica gornjih činjenica je ne samo izvesno zaoštravanje unutarnjih sukoba u
redovima samog režima (sukob vojska-ustaše, pristalice Nemačke–pristaše Italije
itd.), već i življe i šire previranje u HSS-ovskim masama. U dobrom delu
hrvatskih rejona te mase počinju da sa simpatijom gledaju na partizane, čak i
da ih pomažu, a po negde – iako je to još ređi slučaj – da učestvuju u borbi“
(Ivan Jelić, 1981).
U pridobivanju haesesovaca komunisti su se
poslužili i jakom propagandom ocrnjivanja njihova staroga vodstva: „Vodstvo
HSS-a nosi veliku odgovornost za položaj u kojem se danas nalazi Hrvatska… Braćo
HSS-ovci i pripadnici drugih stranaka i organizacija, KPH vas poziva da ne
slušate izdajničke savjete vaših preživjelih vođa, već da ujedinjeni u svetoj
borbi za oslobođenje zajedno s komunistima osigurate sretniju budućnost
hrvatskog naroda.“
Sredinom 1943. Bakarić je ovako formulirao
politiku prema HSS-u: „U interesu je naše borbe da povećamo okupljanje masa
ranijih pristalica i simpatizera HSS oko narodnooslobodilačke borbe, oko
ZAVNOH-a i oko naše vojske (…) a sve više izolirati reakcionarno vodstvo (…)“
(Dino Mujadžević, Bakarić Politička biografija, Zagreb, 2011).
Tito u depeši 2. rujna 1943. čak prekorava
hrvatske komuniste: „Nemate pravo što ste odbili uslove radićevaca da imaju
svoje komesare u odredima koji će biti pod našom komandom. Važno je da te
jedinice budu pod našom komandom: da stupe u borbu s okupatorom (…)“ (Neva
Mihalić, Borba Hrvata protiv Trećeg Reicha, Zagreb 2012.)
U tom duhu osnivan je u proljeće 1943. ZAVNOH
(Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske), ratna
skupština hrvatskih antifašista u kojoj su članovi bili pripadnici KPH, HSS-a,
ugledni nestranački ljudi i intelektualci. Za potpredsjednika izabran je
haesesovac Filip Lakuš. HSS i ostale komunisti su namamili čvrstom nacionalnom
retorikom u ciljevima prve rezolucije ZAVNOH-a: „Borba za povratak svih od
tuđina otetih hrvatskih pokrajina i njihovo priključenje matici zemlji, i to:
Istre, Zadra, Rijeke, svih jadranskih otoka, anektiranog dijela Dalmacije,
Hrvatskog primorja i Gorskog Kotara, te Međimurja“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983).
Komunistička strategija prilikom osnivanja
ZAVNOH-a, međutim, nije bila stvarno formiranje višestranačkog parlamenta, već
nadstranačkog nacionalnog tijela hrvatskih političkih antifašističkih snaga,
koje će poslije završetka rata pretvoriti u jednostranačko, a političke
konkurente eliminirati iz vlasti i uništiti. To je potvrdio kasniji povijesni
razvoj, a formulirao ga je Bakarić već u lipnju 1943. u posebnoj okružnici
partijskim političkim komesarima: „Naše ZAVNOH nije postalo na taj način, što
bi se udružile stranke, političke i nepolitičke grupacije da povedu zajedničku
borbu. Ono je nastalo iz već povedene borbe, u samom njenom toku, kao njen
rezultat, njena pobjeda i njeno najmoćnije političko oružje za daljnju borbu i
konačnu pobjedu nad okupatorom“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983).
(nastavlja se u sljedećem broju)
Nema komentara:
Objavi komentar