U raljama totalitarizma

Nekomunisti u hrvatskom pokretu otpora: Hrvatska seljačka stranka (III. dio)

U raljama totalitarizma

Prevladavajuća javna slika o KPH kao jedinoj zaslužnoj ili daleko najzaslužnijoj za poraz fašizma-nacizma u Hrvatskoj nije istinita, a njezina je monopolistička pozicija nezaslužena

Zorislav Lukić

P

lan KPH o privlačenju HSS-ovih vođa u partizane ostvario se dolaskom Božidara Magovca, iznimno plodnog i utjecajnog političkog pisca i novinara. On je međutim, nakon pristupanja partizanima u svibnju 1943., snažno zastupao ideju HSS-a kao samostalne političke stranke unutar Pokreta otpora ravnopravne KPH, pa je već 15. srpnja počeo objavljivati Slobodni dom – glavno glasilo hrvatske seljačke politike. Magovac je bio glavni urednik glasila i autor većine članaka u prvim brojevima. U vrijeme rata objavljeno je čak 49 brojeva, od kojih su neki tiskani u nakladi od više desetaka tisuća primjeraka. Njegovi su politički ciljevi zabilježeni već u prvom broju: „U NOB-u pristaše HSS-a ostaju na svom programu, kao što i pristaše drugih stranaka u borbi ostaju na njihovom.“ Međutim ciljevi komunista glede pokretanja Slobodnog doma bili su suprotni Magovčevima: „Dom će u velikoj mjeri doprinijeti izolaciji izdajničkog dijela vodstva i mobilizaciji hrvatskih masa… Izlaženjem Doma dobija NOB važno oružje u borbi protiv glavne opasnosti u Hrvatskoj – izdajničkog dijela vodstva HSS-a…“ (Zdenko Radelić: Božidar Magovac. S Radićem između Mačeka i Hebranga, Zagreb, 1999). Partija je nastojala učiniti sve kako bi iz borbe za vlast poslije rata eliminirala najjačeg protivnika, neupitnog predratnog hrvatskog vođu, predsjednika HSS-a Vladka Mačeka. Zbog toga je od Magovca i ostalih haesesovaca koji su im prišli neprekidno zahtijevala da se Mačeka javno odreknu. Kako bi lakše utjecali na HSS-ove pristalice, komunisti su poduprli Magovčevu inicijativu za osnivanje Izvršnog odbora Hrvatske seljačke stranke, što je ostvareno 12. listopada 1943. na II. zasjedanju ZAVNOH-a. Bila je to zapravo skupina članova HSS-a nezadovoljna pasivnošću vodstva, koja je Pokretu otpora pristupila vođena željom za konkretnim vojnim otporom Silama osovine, što se vidi iz njihova proglasa od 8. ožujka 1944., gdje prozivaju Mačeka i njegove suradnike: „Umjesto da su med narodom, što gine u obrani svoga doma, oni su kod Nijemaca. Ni jedan od njih nije se našao u borbi za slobodu…“, a haesesovci „ne mogu i ne smiju biti izvan NOB-a“. Magovac je zbog svojih ideja o samostalnosti HSS-a došao u sukob s većinom članova Izvršnog odbora. Pripadao je manjini u Odboru koja se zauzimala za zadržavanje veza s Mačekom, dok su se ostali bezuvjetno priklonili Pokretu otpora.

Božidar Magovac 1940. godine

Zahtjevi za konfederacijom

Predsjednik AVNOJ-a Ivan Ribar ovako je formulirao Magovčeve teze: „On je smatrao da ZAVNOH mora biti koalicija političkih stranaka, uglavnom po njegovom zahtjevu KPH i HSS, a nije prihvatio da narodnooslobodilački pokret mora biti jedinstven i da je borbeno jedinstvo njegova snaga…“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983). Osim toga, Magovac je iskazivao jasne zahtjeve za konfederativnim uređenjem, o čemu je pisao Moša Pijade u vrijeme II. zasjedanja AVNOJ-a u studenome 1943: „Bilo je potpuno slaganje u svakom problemu, osim što smo imali jedno objašnjenje sa Božidarom Magovcem, koji je – mada ne sasvim otvoreno, ali ipak dosta jasno – zastupao ideju konfederacije…“ Isto je potvrdio i tajnik AVNOJ-a Rodoljub Čolaković: „Našao se samo koliko praznoglavi toliko i pretenciozni Božidar Magovac da zanovijeta o konfederaciji.“ Komunistima je to bilo daleko previše. Osim toga Magovac je činio sve što je mogao da izbjegne jasni raskid s Mačekom.

Božidar Magovac nakon izlaska iz zatvora

Svoje veliko nezadovoljstvo Magovcem u ožujku 1944. izražavao je i Andrija Hebrang: „S Magovcem imamo kubure i natezanja od kako se vratio iz Jajca… poslije toga govori u užem krugu, da CK za njega ne znači ništa, jer je on sve uredio s Titom. Mnogo hoštaplira s time, da je sam satima razgovarao s Titom.“ Hebrang čak nije dopustio tiskanje jednog broja Slobodnog doma jer je „bio pun raznih svinjarija“.

Iako je zbog svoga političkog utjecaja Magovac bio imenovan čak i potpredsjednikom Titove ratne Vlade (KNOJ), njegovu politiku jačanja HSS-a, koja se najbolje očitovala u zahtjevima da se na partizanskom teritoriju počnu osnivati stranačke podružnice i da haesesovci preuzmu vođenje narodnooslobodilačkih odbora tamo gdje imaju većinu članova, komunisti nisu htjeli prihvatiti te su ga počeli marginalizirati, naposljetku ga uklonivši iz politike. Kardelj tako 8. kolovoza 1944. piše: „U pogledu Magovca mi smo se uglavnom dogovorili s Gažijem i Frolom. Smatramo da je sada najpogodnija prilika da ga se odstrani iz Nacionalnog komiteta… Iz toga materijala se vidi samo to da je on neprijatelj naše Partije“ (Prethodnih pet citata: Zdenko Radelić, 1999). Magovac je 25. kolovoza 1944. pritvoren i do kraja rata interniran na Visu. U poslijeratnom montiranom političkom procesu osuđen je na šest godina zatvora, što je i odslužio, ali je brzo po izlasku iz zatvora umro, u četrdeset i sedmoj godini. Za svoju je kooperativnost Franjo Gaži nagrađen mjestom potpredsjednika hrvatske Vlade osnovane 14. travnja 1945, a u njoj su bila još četiri člana H(R)SS-a. Sve do kraja četrdesetih godina H(R)SS je komunistima služio kao privid za demokraciju, a tada je nestao.

Nezasluženi monopol

Pokretu otpora se 5. rujna 1944. pridružio i potpredsjednik HSS-a August Košutić, uz Mačeka njihov najutjecajniji vođa. Nakon neuspjelog puča Lorković – Vokić i HSS-ovih neuspjelih pregovora o mirnom preuzimanju vlasti od Pavelića, pod stalnom prijetnjom likvidacije od strane ustaša prešao je na teritorij koji su držali partizani. No na slobodi je bio samo do 1. listopada, kada ga, zbog inzistiranja u zahtjevima da HSS bude ravnopravan partner KPH, komunisti zatvaraju. U glasilu KPH Naprijed, neposredno nakon uhićenja, napada ga sekretar CK KPH V. Bakarić znakovitom porukom: „Nisu nam više potrebna zvučna imena prošlosti bez posipavanja pepela po glavi. Vrijeme je takvog širenja fronte prošlo. Moramo čuvati našu frontu kao jednu od tekovina NOB od razvodnjavanja“ (Zdenko Radelić: Hrvatska seljačka stranka 1941–1950, Zagreb, 1996). Košutićeva politička karijera time je bila zapečaćena.

Važnu političku ulogu u učvršćivanju Pokreta otpora odigrao je i haesesovac Ivan Šubašić, predsjednik izbjegle jugoslavenske Vlade, koji je u lipnju 1944., u dogovoru sa Saveznicima, potpisao sporazum s Titom na Visu. Saveznici su potakli i poduprli taj sporazum s jasnim ciljem jačanja protuosovinskog Pokreta otpora, čemu je on svakako pridonio. Međutim potpisujući ujedno da će Jugoslavija poslije rata biti demokratska i država ravnopravnih republičkih jedinica, Tito je još jednom sve prevario. To je, podnoseći ostavku u listopadu 1945, morao priznati i Ivan Šubašić: „Nažalost, poslije višemjesečnih zapažanja i iskustava, moram konstatirati da u zemlji, i pored svih datih obećanja, još uvijek narod ne uživa ličnu i pravnu sigurnost, već živi u takvom strahu od svojevoljnih i nekontroliranih državnih organa, da je svakome postalo jasno da su riječi i duh sporazuma ostali mrtvo slovo na papiru“ (Z. Radelić, 1996). Osim ostavke, ništa mu drugo nije ni preostalo jer su gotovo svi ostali članovi vodstva HSS-a bili u zatvoru.

Zbog ustaške zabrane HSS u Drugome svjetskom ratu nije djelovao (a nije ni mogao djelovati) kao jedinstvena politička stranka. No tri ratne skupine/struje HSS-a – Košutićeva, Magovčeva i Šubašićeva – u Drugome su svjetskom ratu ipak odigrale važnu ulogu u antifašističkom otporu u Hrvatskoj. To se doduše dogodilo nakon pasivne politike HSS-a u prve dvije ratne godine, ali i s tim su zakašnjenjem Pokretu otpora u Hrvatskoj haesesovci i njihovi pristaše donijeli bitnu snagu. Dio njih to je učinio povjerovavši komunističkoj priči da će poslije rata biti moguća samostalna i demokratska Hrvatska. No poslije rata, na krajnje nedemokratskim izborima, samo formalno slobodnima, svoj su plan stvaranja jednostranačke komunističke države i ostvarili, ne obazirući se na dogovore ili potpisane sporazume.

Dakle prevladavajuća javna slika o KPH kao jedinoj zaslužnoj ili daleko najzaslužnijoj za poraz fašizma-nacizma u Hrvatskoj nije istinita, a njezina je monopolistička pozicija nezaslužena. U vrijeme rata, kada im je to još bilo potrebno, to su priznavali i njihovi vodeći ljudi, kao npr. V. Bakarić u listopadu 1944: „U borbi protiv okupatora i u izgradnji naše nove demokratske domovine sudjeluju danas hiljade i hiljade pristaša HSS-a…“ (F. Jelić-Butić, 1983). Šira je javnost dosad o tome slabo informirana. Primjerice, tekst na Wikipediji o HSS-u u Drugome svjetskom ratu sadrži naslove: Vrludanja Augusta Košutića, Zakašnjeli pokušaj aktiviranja u borbi protiv fašizma, Jalova natezanja u emigraciji. Očito je da su njihovi autori željeli reći kako HSS i haesesovci u ratu nisu imali nikakve uloge. Tome se pridružuju i pisci recentnih pregleda hrvatske povijesti, koji HSS-ovoj antifašističkoj ulozi ne daju nikakvo značenje, a Božidara Magovca spominju samo marginalno. Hrvatska enciklopedija pak ovu HSS-ovu ulogu uopće ne spominje.

KPH je nedvojbeno imala najveće zasluge za pokretanje protuosovinskog otpora u Drugome svjetskom ratu u Hrvatskoj, ali treba reći i to da je u otpor već na samom početku ugradila i plan o provođenju „revolucije“ u obliku potpune eliminacije političke oporbe i, nažalost, neizbrojivih poslijeratnih ljudskih žrtva.

Govor na predstavljanju novina Vijenac s temom Slom specijalnog rata protiv hrvatske održanog 5. prosinca 2012.

Govor na predstavljanju novina Vijenac s temom Slom specijalnog rata protiv hrvatske održanog 5. prosinca 2012.

I uspješan završetak procesa hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču u den Haagu pokazao je da Hrvati postižu važne i velike stvari samo kada rade maksimalno angažirano, bez ijedne pogreške. Na hrvatske uspjehe nikad nije utjecala pravednost svjetskih čimbenika (ako tako nešto uopće postoji) nego isključivo naša sposobnost i dobra suradnja s političkim saveznicima. Budući da  nemamo pravo na pogrešku, u  procjenama konačnog ishoda suđenja našim generalima bili smo oprezni do krajnosti i nismo se obazirali ni na neke notorne činjenice koje su nas mogle ohrabrivati: primjerice, Haaški sud dosad je u daleko  većoj mjeri kaznio Srbiju i Srbe nego Hrvatsku i Hrvate,  što govore podaci o broju osuđenika i visini njihovi kazni, ali i činjenica da su samo Srbi osuđivani na doživotne kazne, da su samo oni kažnjavani zbog genocida... dakle sve što smo si kao prednost mogli isticati, držali smo u zapećku i čekali konačnu presudu. Nije nas posebno uznemiravalo ni to što bi nam u slučaju drukčije presude srpska propaganda ponovno nabijala na nos da smo država nastala na zločinu i slično. Sve to bilo je u drugom planu u odnosu na ono najvažnije, slobodu generala. Uostalom, ni kad je Hrvatsku držala pod okupacijom, Srbiji nije ni uz najveće napore uspjelo dokazati da je Jasenovac bio veći i krvaviji nego drugi europski logori.

Dugo su Srbi i njihovi podupiratelji uspijevali prljati Domovinski rat,  uvjereni da će im plan na kraju i uspjeti. Kao što su vjerovali da će monstruoznim izmišljotinama o vremenu Drugog svjetskog rata Hrvatsku zauvijek zadržati u jugoslavenskom zarobljeništvu. No sve to prošli im se tjedan srušilo. Plan im je ostao neostvaren iako su u nekim razdobljima imali gotovo nedostižnu prednost. Primjerice, kada su njihovi saveznici prisilili naše saveznike da se 1991. donese embargo na nabavu oružja. Zbog svih tih teških iskustava bili smo krajnje oprezni u iščekivanju konačne presude generalima. 

S teretom srpskog i komunističkog terora poslije Drugog svjetskog rata, njihovom propagandom, brutalnom agresijom u Domovinskom ratu, kao i nepravdama koje su nam činile gotovo sve svjetske velesile, nosili smo se i u Domovinskom ratu, ali usprkos protivljenju većine konačno i  pobijedili. No spavati ni disati mirno nismo mogli sve do trenutka kad je Theodor Meron 16. studenoga 2012. u Haagu rekao svoju završnu, povijesnu rečenicu na suđenju našim generalima: Žalbeno vijeće naređuje da se Ante Gotovina i Mladen Markač odmah puste na  slobodu.

Zato, iako može biti točno da stvarno nismo pomišljali da će toga dana biti izrečena oslobađajuća presuda, hrvatski narod ne bi od borbe za slobodu svojih generala odustao ni nakon drukčije presude, da je donesena. Mi jednostavno drukčije ne možemo.

Do oduševljenja nakon oslobađajućih presuda kojemu smo svjedočili diljem Hrvatske došlo je prije svega zbog toga što nam je svima s leđa skinuto breme nepravde zbog koje su dvije osobe, koje spadaju među najzaslužnije za naš slobodan život, godinama ležale nevine u zatvoru. Oduševljeni smo i zbog toga što smo se uvjerili da nihilisti koji su znali vikati Tko bi sada u rat da nas netko napadne? nisu u pravu. Oduševljeni smo i zbog toga što su oslobođeni generali naše vojske koja je ovome narodu omogućila da preživi i najteže trenutke krajem 1991. kada nam je trećina zemlje bila okupirana,  gotovo svi slobodni gradovi na dohvat srpske artiljerije, a mnogi od njih i na puškomet. I u tim najtežim trenucima naša je vojska napravila već i planove za ofenzivne akcije, iako nam nije potpuno jasno gdje smo za to smogli oružja i snage. A osim svega navedenoga, oduševljeni smo i zato što je sada puno lakše vjerovati da ćemo i druga, neratna iskušenja današnjeg vremena prihvatiti i svladati.

Mnogi komentatori pišu da je Domovinski rat sada  konačno i završio. No valja upozoriti da je zahvaljujući čvrstoj potpori saveznika Srbija nakon vojnog poraza u ratu izbjegla pravu i zasluženu vojnu  kapitulaciju. Budući da su međunarodne sile zaustavile naš vojni pohod koji bi u kratkom roku nedvojbeno  završio našom pobjedom, odnosno porazom srpskih vojska s ove strane Drine,  vojnu kapitulaciju i prihvaćanje odgovarajućih uvjeta i obveza Srbija je izbjegla. Stoga, obratili smo se Međunarodnom sudu pravde s tužbom protiv Srbije za genocid. Naša je tužba vrlo jasna: Srbija mora otkriti gdje su osobe nestale u Domovinskom ratu, mora vratiti sve pokradeno hrvatsko kulturno blago i mora Hrvatskoj platiti ratnu odštetu. Kada uobičajeno neupućeni političari govore o mogućnosti nagodbe sa Srbijom, zaboravljaju narodu reći da je Srbija imala skoro dvadeset godina vremena ispuniti naše zahtjeve  a nije to učinila. Osim toga, Srbija ima mogućnost naše zahtjeve ispuniti sve do samog kraja suđenja. Pa onda kad ih ispuni, lako ćemo od tužbe odustati. Dotad, nikako. Na odličnim iskustvima obrana naših generala, objedinjavanjem svih potrebnih pravnih stručnjaka, hrvatskih i inozemnih, genocid možemo dokazati, jer genocid se dokazuje na temelju postojanja plana i provedbe uklanjanja jedne cijele zajednice stanovnika s određenog teritorija, neovisno o tome je li ta zajednica veća i li manja. A broj hrvatskih stanovnika koji je s okupiranog područja uklonjen u odnosu na broj onih koji su okupaciju preživjeli dramatično potvrđuje da je Srbija počinila genocid. A nije ga počinila nekakvim izmišljenim prekomjernim granatiranjem nego masovnim ubijanjem, mučenjem, silovanjem i stvarnim granatiranjem gotovo svih naših gradova. Tom prilikom samo u Vukovaru ubila je nekoliko tisuća a u Osijeku više od tisuću ljudi. Isto tako, Srbija to nije učinila u obrani ili izazvanom ratu, jer Hrvatska vojska nije u Srbiji ubila nijednog čovjeka niti srušila ijedan krov ili most. Srbija je sa svojom vojskom upala u Hrvatsku, dio genocidnog plana privremeno i ostvarila, ali je Oluja provedbu toga plana prekinula.

Teza o definitivnom odvajanju Hrvatske od balkanskog prostora nakon oslobađajuće presude generalima pogodila je samu bit vanjskopolitičkog položaja Hrvatske. Naš položaj u okviru južnoslavenske zajednice utvrđen 1918. mijenja se u potpunosti ulaskom u Europsku Uniju 1. srpnja 2013. Gotovo stogodišnja otrgnutost Hrvatske od povijesnog, prirodnog i svjetonazorskog europskog političkog okružja posljedica je britanskog i ruskog interesa iz 1918. i 1945. za utemeljenje jugoslavenske savezne federativne države s političkom, vojnom i gospodarskom upravom u Beogradu. Sjedinjene Američke Države i Njemačka željele su pak tada  na tom području osnivanje samostalnih država koje bi bile pod njihovim političkim utjecajem.  Slovenija i Hrvatska na kraju su se i osamostalile, a interesna natezanja nastavit će se oko državnog uređenja i vanjskopolitičkog položaja Bosne i Hercegovine. No što se Hrvatske tiče, nedvojbeno je za dulje vrijeme smještena u zajednicu naroda u kojoj vrijede demokratske zasade i sloboda. Strahovi od brzog ulaska Srbije u EU, čime bismo ponovno s njom bili u zajedništvu pokazuju se pretjerani; Srbija će radije biti siromašna i u savezništvu s  Rusijom nego ispunjavati uvjete EU, koje sve ionako nikad ne bi uspjela ispuniti.    

Politički i društveni marginalci koji generalu Gotovini zamjeraju što nije njihova lutka napravili bi prije svega sebi samima uslugu kada bi šutjeli. Žele li politički preživjeti sljedeće izbore ili sačuvati i taj mali društveni javni prostor koji imaju, morat će omogućiti ovome društvu da se sada slobodno i bez opterećenja koja su nam skinuta pozabavi realnim pitanjima i problemima običnoga svakodnevnoga života, upravo kao što nam generali i poručuju. Za njega su se i borili, a ne za to da bi sada netko na njima gradio političke karijere.

Vesnu Teršelić, pak, i Zorana Pusića pozvao bih da konačno prestanu lagati. Nitko osim njih  nema podatak o navodno 600 ubijenih civila za vrijeme i poslije Oluje. To je ordinarna izmišljotina Hrvatskog helsinškog odbora iz vremena Žarka Puhovskog čije je izvješće do u detalje razmontirao Haaški sud i u potpunosti ga odbacio. Je li došlo vrijeme da njihovo omalovažavanje Haaškog suda tome sudu i prijavimo? Florence Hartman i Josipa Jovića Sud je za nešto slično osudio.  

Predsjednik i premijer u prvim su istupima upozorili i na potrebu rješavanja svih počinjenih zločina, tek nije mi jasno zašto oni to govore nama kad je to, posebno premijerov, redovan posao, a ne naš.