Govor na predstavljanju novina Vijenac s temom Slom specijalnog rata protiv hrvatske održanog 5. prosinca 2012.

Govor na predstavljanju novina Vijenac s temom Slom specijalnog rata protiv hrvatske održanog 5. prosinca 2012.

I uspješan završetak procesa hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču u den Haagu pokazao je da Hrvati postižu važne i velike stvari samo kada rade maksimalno angažirano, bez ijedne pogreške. Na hrvatske uspjehe nikad nije utjecala pravednost svjetskih čimbenika (ako tako nešto uopće postoji) nego isključivo naša sposobnost i dobra suradnja s političkim saveznicima. Budući da  nemamo pravo na pogrešku, u  procjenama konačnog ishoda suđenja našim generalima bili smo oprezni do krajnosti i nismo se obazirali ni na neke notorne činjenice koje su nas mogle ohrabrivati: primjerice, Haaški sud dosad je u daleko  većoj mjeri kaznio Srbiju i Srbe nego Hrvatsku i Hrvate,  što govore podaci o broju osuđenika i visini njihovi kazni, ali i činjenica da su samo Srbi osuđivani na doživotne kazne, da su samo oni kažnjavani zbog genocida... dakle sve što smo si kao prednost mogli isticati, držali smo u zapećku i čekali konačnu presudu. Nije nas posebno uznemiravalo ni to što bi nam u slučaju drukčije presude srpska propaganda ponovno nabijala na nos da smo država nastala na zločinu i slično. Sve to bilo je u drugom planu u odnosu na ono najvažnije, slobodu generala. Uostalom, ni kad je Hrvatsku držala pod okupacijom, Srbiji nije ni uz najveće napore uspjelo dokazati da je Jasenovac bio veći i krvaviji nego drugi europski logori.

Dugo su Srbi i njihovi podupiratelji uspijevali prljati Domovinski rat,  uvjereni da će im plan na kraju i uspjeti. Kao što su vjerovali da će monstruoznim izmišljotinama o vremenu Drugog svjetskog rata Hrvatsku zauvijek zadržati u jugoslavenskom zarobljeništvu. No sve to prošli im se tjedan srušilo. Plan im je ostao neostvaren iako su u nekim razdobljima imali gotovo nedostižnu prednost. Primjerice, kada su njihovi saveznici prisilili naše saveznike da se 1991. donese embargo na nabavu oružja. Zbog svih tih teških iskustava bili smo krajnje oprezni u iščekivanju konačne presude generalima. 

S teretom srpskog i komunističkog terora poslije Drugog svjetskog rata, njihovom propagandom, brutalnom agresijom u Domovinskom ratu, kao i nepravdama koje su nam činile gotovo sve svjetske velesile, nosili smo se i u Domovinskom ratu, ali usprkos protivljenju većine konačno i  pobijedili. No spavati ni disati mirno nismo mogli sve do trenutka kad je Theodor Meron 16. studenoga 2012. u Haagu rekao svoju završnu, povijesnu rečenicu na suđenju našim generalima: Žalbeno vijeće naređuje da se Ante Gotovina i Mladen Markač odmah puste na  slobodu.

Zato, iako može biti točno da stvarno nismo pomišljali da će toga dana biti izrečena oslobađajuća presuda, hrvatski narod ne bi od borbe za slobodu svojih generala odustao ni nakon drukčije presude, da je donesena. Mi jednostavno drukčije ne možemo.

Do oduševljenja nakon oslobađajućih presuda kojemu smo svjedočili diljem Hrvatske došlo je prije svega zbog toga što nam je svima s leđa skinuto breme nepravde zbog koje su dvije osobe, koje spadaju među najzaslužnije za naš slobodan život, godinama ležale nevine u zatvoru. Oduševljeni smo i zbog toga što smo se uvjerili da nihilisti koji su znali vikati Tko bi sada u rat da nas netko napadne? nisu u pravu. Oduševljeni smo i zbog toga što su oslobođeni generali naše vojske koja je ovome narodu omogućila da preživi i najteže trenutke krajem 1991. kada nam je trećina zemlje bila okupirana,  gotovo svi slobodni gradovi na dohvat srpske artiljerije, a mnogi od njih i na puškomet. I u tim najtežim trenucima naša je vojska napravila već i planove za ofenzivne akcije, iako nam nije potpuno jasno gdje smo za to smogli oružja i snage. A osim svega navedenoga, oduševljeni smo i zato što je sada puno lakše vjerovati da ćemo i druga, neratna iskušenja današnjeg vremena prihvatiti i svladati.

Mnogi komentatori pišu da je Domovinski rat sada  konačno i završio. No valja upozoriti da je zahvaljujući čvrstoj potpori saveznika Srbija nakon vojnog poraza u ratu izbjegla pravu i zasluženu vojnu  kapitulaciju. Budući da su međunarodne sile zaustavile naš vojni pohod koji bi u kratkom roku nedvojbeno  završio našom pobjedom, odnosno porazom srpskih vojska s ove strane Drine,  vojnu kapitulaciju i prihvaćanje odgovarajućih uvjeta i obveza Srbija je izbjegla. Stoga, obratili smo se Međunarodnom sudu pravde s tužbom protiv Srbije za genocid. Naša je tužba vrlo jasna: Srbija mora otkriti gdje su osobe nestale u Domovinskom ratu, mora vratiti sve pokradeno hrvatsko kulturno blago i mora Hrvatskoj platiti ratnu odštetu. Kada uobičajeno neupućeni političari govore o mogućnosti nagodbe sa Srbijom, zaboravljaju narodu reći da je Srbija imala skoro dvadeset godina vremena ispuniti naše zahtjeve  a nije to učinila. Osim toga, Srbija ima mogućnost naše zahtjeve ispuniti sve do samog kraja suđenja. Pa onda kad ih ispuni, lako ćemo od tužbe odustati. Dotad, nikako. Na odličnim iskustvima obrana naših generala, objedinjavanjem svih potrebnih pravnih stručnjaka, hrvatskih i inozemnih, genocid možemo dokazati, jer genocid se dokazuje na temelju postojanja plana i provedbe uklanjanja jedne cijele zajednice stanovnika s određenog teritorija, neovisno o tome je li ta zajednica veća i li manja. A broj hrvatskih stanovnika koji je s okupiranog područja uklonjen u odnosu na broj onih koji su okupaciju preživjeli dramatično potvrđuje da je Srbija počinila genocid. A nije ga počinila nekakvim izmišljenim prekomjernim granatiranjem nego masovnim ubijanjem, mučenjem, silovanjem i stvarnim granatiranjem gotovo svih naših gradova. Tom prilikom samo u Vukovaru ubila je nekoliko tisuća a u Osijeku više od tisuću ljudi. Isto tako, Srbija to nije učinila u obrani ili izazvanom ratu, jer Hrvatska vojska nije u Srbiji ubila nijednog čovjeka niti srušila ijedan krov ili most. Srbija je sa svojom vojskom upala u Hrvatsku, dio genocidnog plana privremeno i ostvarila, ali je Oluja provedbu toga plana prekinula.

Teza o definitivnom odvajanju Hrvatske od balkanskog prostora nakon oslobađajuće presude generalima pogodila je samu bit vanjskopolitičkog položaja Hrvatske. Naš položaj u okviru južnoslavenske zajednice utvrđen 1918. mijenja se u potpunosti ulaskom u Europsku Uniju 1. srpnja 2013. Gotovo stogodišnja otrgnutost Hrvatske od povijesnog, prirodnog i svjetonazorskog europskog političkog okružja posljedica je britanskog i ruskog interesa iz 1918. i 1945. za utemeljenje jugoslavenske savezne federativne države s političkom, vojnom i gospodarskom upravom u Beogradu. Sjedinjene Američke Države i Njemačka željele su pak tada  na tom području osnivanje samostalnih država koje bi bile pod njihovim političkim utjecajem.  Slovenija i Hrvatska na kraju su se i osamostalile, a interesna natezanja nastavit će se oko državnog uređenja i vanjskopolitičkog položaja Bosne i Hercegovine. No što se Hrvatske tiče, nedvojbeno je za dulje vrijeme smještena u zajednicu naroda u kojoj vrijede demokratske zasade i sloboda. Strahovi od brzog ulaska Srbije u EU, čime bismo ponovno s njom bili u zajedništvu pokazuju se pretjerani; Srbija će radije biti siromašna i u savezništvu s  Rusijom nego ispunjavati uvjete EU, koje sve ionako nikad ne bi uspjela ispuniti.    

Politički i društveni marginalci koji generalu Gotovini zamjeraju što nije njihova lutka napravili bi prije svega sebi samima uslugu kada bi šutjeli. Žele li politički preživjeti sljedeće izbore ili sačuvati i taj mali društveni javni prostor koji imaju, morat će omogućiti ovome društvu da se sada slobodno i bez opterećenja koja su nam skinuta pozabavi realnim pitanjima i problemima običnoga svakodnevnoga života, upravo kao što nam generali i poručuju. Za njega su se i borili, a ne za to da bi sada netko na njima gradio političke karijere.

Vesnu Teršelić, pak, i Zorana Pusića pozvao bih da konačno prestanu lagati. Nitko osim njih  nema podatak o navodno 600 ubijenih civila za vrijeme i poslije Oluje. To je ordinarna izmišljotina Hrvatskog helsinškog odbora iz vremena Žarka Puhovskog čije je izvješće do u detalje razmontirao Haaški sud i u potpunosti ga odbacio. Je li došlo vrijeme da njihovo omalovažavanje Haaškog suda tome sudu i prijavimo? Florence Hartman i Josipa Jovića Sud je za nešto slično osudio.  

Predsjednik i premijer u prvim su istupima upozorili i na potrebu rješavanja svih počinjenih zločina, tek nije mi jasno zašto oni to govore nama kad je to, posebno premijerov, redovan posao, a ne naš.