Brijunski transkripti

Brijunski transkripti

Ono što u sljedećem razdoblju može znatno pomoći obrani generala jest rasvjetljavanje svih okolnosti oko Brijunskih transkripata na kojima se presude temelje. Štogod istina o njima pokaže, ona našim generalima može samo pomoći. Jedini koji bi mogao otkriti punu istinu, tadašnji predsjednik Stjepan Mesić, izbjegava reći ono najvažnije: kako su transkripti dospjeli u Haag, i što je to zapravo dospjelo u Haag. Jedno je potpuno sigurno; on je preuzeo Ured predsjednika u kojem su se transkripti nalazili 2000. godine, a Haaško tužiteljstvo imalo je Brijunske transkripte prije svih naših generala koji su za transkripte saznali tek 2004. Prema tome, Mesić mora odgovoriti tko je i po kojoj proceduri, u razdoblju između 2000. i 2004, Brijunske transkripte poslao u Haag. U svome tekstu objavljenom u Novom listu 22. travnja 2011. otkrio je da je u svibnju 2000. formirana komisija sa zadatkom da popiše, preuzme i pohrani dokumentaciju što je zatečena u Uredu.  Nadalje tvrdi da nikada ni on ni njegov Ured nisu izravno dostavili neki od Tuđmanovih transkripata Haaškome sudu, što dopunjuje činjenicom da je od siječnja 2001. Vlada postala vlasnikom cjelokupne dokumentacije. Otkriva u svome tekstu međutim i to da je njegov Ured i poslije toga posjedovao dokumentaciju jer kaže:  …moj je ured u tome igrao ulogu servisa, jer su zahtjevi Haškog suda preko Vladinog ureda dolazili nama, mi bismo transkripte našli, ili ih ne bismo našli i ono što se pronašlo slali bismo Vladinom uredu koji je to dalje prosljeđivao u Haag. .

Još je, međutim, za obranu naših generala važnije pitanje što je to, zapravo, poslano tada u Haag. Mesić govori o zvučnom zapisu Brijunskoga sastanka (dokaz je zvučni zapis toga famoznoga sastanka…taj je zapis predan Haaškom sudu.), a haaške presude o transkriptima, pisanim dokumentima. Branitelji generala neizostavno  moraju dobiti Mesićevo očitovanje o tome što je to dostavljeno Haaškom sudu, kao i zvučni zapis i original transkripta, kako bi ga mogli temeljito usporediti s navodima iz presuda. Mogućnost falsificiranja moramo sami detaljno istražiti, a ako ga nije bilo, također sami i otkloniti. Znakovito je također da Mesić u svome očitovanju izbjegava napisati vrijeme svojih postupaka vezanih uz ovo pitanje, što je krajnje čudno za pravnika i političara s više od četrdeset godina iskustva.         

Prema tome, Mesić mora odgovoriti na nekoliko ključnih pitanja:

1. Jesu li  u svibnju 2000. u njegovu Uredu zatečeni dokumenti sa sastanka kojeg je 31. srpnja 1995. Tuđman održao s hrvatskim vojnim zapovjednicima na Brijunima?

2. Ako jesu, tko je nakon toga o njima brinuo i za njih bio odgovoran?

3. Tko je i kada od njega zatražio predaju Brijunskih transkripata Haaškom sudu?

4. Što je i kada s dokumentima učinio nakon zahtjeva za njihovu predaju?

5. Kada je dokumente poslao Vladi? Je li ih poslao i nekome drugom?

Ako mu je savjest čista, na ova pitanje bi morao odgovoriti. Odbije li dati odgovore, bivši predsjednik teško će proći bez posljedica. Hoće li istragu zatražiti državni odvjetnik ili netko drugi, sasvim je svejedno.

Odgovor Jeleni Lovrić

Velika laž o Europi i Tuđmanu (II)

Tvrdnja Jelene Lovrić da bi "bez Tuđmana Hrvatska  sigurno bila s one strane praga, među članicama bruxelleske zajednice" u potpunosti je neistinita. Argumente za svoju tvrdnju nalazi, između ostaloga, u njegovoj "rigidnoj i anakronoj politici" zbog koje je Hrvatska godinama "bila u međunarodnoj izolaciji". Dakle, po Lovrićkinu mišljenju, Hrvatska bi bez Tuđmana - kao jedinoga krivca - odavno bila članica Europske Unije. Znajući da je prvi hrvatski predsjednik već više od jedanaest godina mrtav, postavljam si, a volio bih čuti i njezino mišljenje, vrlo jednostavno pitanje; ako prihvatimo tezu da je Tuđman "smetao" (J. L.) Hrvatskoj u težnji za ulaskom u EU, i ako znamo da je ta "smetnja" trajala deset godina koliko je bio hrvatski predsjednik, kako je moguće da i jedanaest godina nakon njegove smrti Hrvatska nije u EU, a datum okončanja te već dvadesetogodišnje hrvatske težnje nije na vidiku (spominju 2013, pa i 2014.)? Nijedna od dvanaest zemalja koje su u EU primljene u prošlom desetljeću nije pregovarala toliko dugo (čak je i Slovačka kojoj je predbacivano nedemokratsko Mečiarovo ponašanje primljena ekspresno), ispunjavali smo sve moguće i nemoguće uvjete, pa opet, našem putu nikad kraja. Tvrdi,  nadalje, Lovrićka da se Hrvatska tek za Račana i Sanadera, odmaknuvši se od Tuđmanove  politike počela približavati EU. Pa kako to onda da njih dvojica "procesom detuđmanizacije HDZ-a i Hrvatske" nisu uspjeli dovršiti pregovore u deset godina koliko su imali vremena?  Osim toga, kako to da smo do početka Oluje 1995. bili podobni i spremni za potpisivanje Sporazuma o suradnji i trgovini  s Europskom Unijom - tada ključnog dokumenta za približavanje EU - a već prvoga dana Oluje taj je proces na zahtjev Nizozemske i Velike Britanije zaustavljen? Prvoga dana Oluje nitko nije mogao znati hoće li ili ne Hrvatska vojska u akciji učiniti nešto nečasno, pa ni do danas Haaški sud nije dokazao da je tako nešto počinjeno, a posebno ne bez posljedica. Dakle, u doba rata kao nezrela demokratska država s četvrtinom okupiranoga teritorija zadovoljavali smo propisane kriterije, a kada smo započeli akciju povratka okupiranog teritorija, postali smo nepodobni. Jednostavna politička "matematika" ovo bi objasnila ovako: u Europsku Uniju s četvrtinom teritorija koju je okupirala Srbija možeš, ali kao cjelovita Hrvatska ne! I tako do danas. Za to nije kriv Tuđman, već su to jednostavno posljedice postojećih međunarodnih interesa.

Udruženi zločinački pothvat

Grijeh Oluje i Plan Z-4

Jedno od pitanja koje si – uoči i u vezi s proslavom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti 5. kolovoza 2011.  - postavljamo u razmišljanjima o nedavnim prvostupanjskim presudama generalima Anti Gotovini i Mladenu Čermaku je i sljedeće: kako je moguće da je Haaški sud hrvatske  političare, na čelu s Franjom Tuđmanom, i hrvatske generale označio pripadnicima udruženog zločinačkog pothvata - u kojem su srpski civili navodno osmišljenim planom protjerani iz Hrvatske - unatoč tome što je Franjo Tuđman u siječnju 1995. pristao s pobunjenim  hrvatskim Srbima pregovarati čak i o Planu Z-4, po općem sudu za Hrvatsku vrlo nepovoljnom prijedlogu? Činjenicu da je Tuđman o njemu prihvatio pregovarati potvrđuju izravni svjedoci i sudionici toga propaloga međunarodnog plana za mirno rješenje hrvatsko-srpskog sukoba iz 1995., tadašnji američki i ruski veleposlanici.  Peter Galbraiht izjavio je tako: Jedna je strana (hrvatska, Z.L.) primila Nacrt, suglasila se, iako ima rezervi, da se na temelju njega može dalje pregovarati, a druga je strana nakon što smo otišli sve do Knina, odbila preuzeti Nacrt. Na suđenju, pak, Slobodanu Miloševiću 2003. u Haagu Galbraith govorio: Mi smo predstavili taj plan kao osnovu za pregovore, a ne kao dokument koji je nešto u smislu uzmite ili ostavite. Mi smo to predstavili predsjedniku Tuđmanu toga jutra, a popodne smo otišli u Knin gdje smo se trebali sastati s Martićem, Babićem i Mikelićem. Pokušali smo im prezentirati taj plan, ali Martić ga nije htio ni pipnuti, nije ga htio uzeti u ruke. Tadašnji ruski veleposlanik u Hrvatskoj Leonid Kerestedžijanc također potvrđuje da je Franjo Tuđman prihvatio pregovarati na temelju plana, a susret sa srpskim vodstvom u Kninu opisuje ovim riječima:  Došli smo u Knin i tamo sam predstavio plan. Doveli su nas u kninsku tvrđavu, a na platou su se pekli janjci. Peter i ja shvatili smo to kao ohrabrujući znak. Prema našem dogovoru govorio sam na srpskom, izbjegavajući hrvatske termine. I kad sam pred kraj izlaganja rekao: "I kad uzmete u ruke ovaj plan…" gurajući ga prema Martiću, uslijedio je šok. U mrtvoj tišini Martić je kratko rekao: " Mi to nećemo uzeti u ruke." Krajinski su Srbi, dakle, odbili uopće primiti nacrt plana. Franjo Tuđman, s druge strane, prihvatio je nastavak pregovara, pa i o stvarima koje su za Hrvatsku bile apsolutno neprihvatljive. Potpuno je nebitno pitanje je li bio iskren ili je to bila njegova varka – vjerodostojne potvrde o tome nema - a sjećanja kao što je ono Vesne Škare Ožbolt o tome da se Franjo Tuđman zacrvenio i odmahnuo rukom kada je vidio o čemu se radi, drugorazrednoga su značenja.  Bitno je samo ono što se stvarno dogodilo. Franjo Tuđman pregovore je prihvatio, a druga ih je strana odbila. Time su, kao i nastavkom brutalne vojne okupacijske politike u Hrvatskoj i BiH – zaključno s masakrom u Srebrenici i realnom prijetnjom ponavljanja srebreničkog scenarija u Bihaću – Franju Tuđmana natjerali da vojnim putem riješi povratak okupiranog hrvatskog teritorija.

Sudu u Haagu, nažalost, sve te činjenice, pa i svjedočenja svjetskih političara, prilikom osuđivanja Ante Gotovine i Mladena Markača nisu značile ništa. Presuđeno im je da su krivi jer su, zajedno s predsjednikom Tuđmanom, osmislili i proveli  plan trajnog uklanjanja srpskog stanovništva iz Hrvatske, a jedini dokaz tome u prilog je transkript Brijunskog sastanku na kojemu je 31. srpnja 1995. Franjo Tuđman, između ostaloga, rekao da Srbima treba nanijeti vojne udarce od kojih se neće moći oporaviti. Uzaludna su tumačenja da je govorio o srpskoj vojsci, a ne o civilima. Uzalud svi dokazi o tome da većina izbjeglica nije ni vidjela ni čula Hrvatsku vojsku, jer su pobjegli prije njena dolaska, na temelju naredaba srpskih političara. Uzaludna je i nesporna povijesna činjenica da je 99 posto pobunjenih Srba već 1991. na referendumu odlučilo da pod hrvatskom vlašću ne žele živjeti u Hrvatskoj. Franjo Tuđman obilježen je kao ratni zločinac, progonitelj srpskog civilnog stanovništva. A budući da je mrtav, osuđeni moraju biti naši generali.

Svakom objektivnom promatraču trebalo bi biti jasno  da osoba spremna na razgovor o vrlo širokoj autonomiji Srba u Hrvatskoj - koja bi uključivala pravo na predsjednika i druga tijela vlasti, zaseban  financijski i porezni sustav, zastavu i tako dalje - istovremeno nije mogla imati plan njihova istjerivanja iz Hrvatske. Osim svega,  Tuđman je pobunjenim Srbima  zadnju priliku za mirno rješenje ponudio dan prije Oluje, 3. kolovoza 1995, na sastanku hrvatskih i srpskih izaslanstava u Ženevi. Dakle, i četiri dana poslije fatalnog 31. srpnja nudio im je mir! No, i to su odbili.  Što je još mogao ili morao napraviti da ih privede pregovaračkom stolu?

Sve navedene činjenice, nažalost, za Haaški sud nisu vrijedile ništa u odnosu na – netočno - tumačenje jedne jedine Tuđmanove rečenice.

Zagreb, Vjesnik, 21. srpnja 2011.                                                           Zorislav Lukić

Asja

Jutarnji list,

Glavni urednik Mladen Pleše

EPH MEDIA d.o.o.

Zagreb, Koranska 2

Poštovani gospodine Pleše,

Pozivam Vas da objavite moj ispravak netočnih informacija objavljenih u Jutarnjem listu 7. travnja 2011. u članku Asje Bakić Josipović i Tadić se rukuju, a Ivana Simić Bodrožić tek uči kako opustiti ruku iz pesnice.

Svoj zahtjev temeljim na odredbama Zakona o medijima, i to člancima:

- 40. koji određuje da imam to pravo budući da mi je kao hrvatskom građaninu "povrijeđen interes";

- 41. koji određuje da se mora objaviti "bez promjena i dopuna na istom ili istovrijednom mjestu programskog prostora" i "isti i istovjetan način na koji je bila objavljena informacija na koju se ispravak odnosi". Isti članak također određuje da se ispravak "ne smije objaviti među reagiranjima ili pismima čitatelja niti u izmijenjenom obliku" bez moje suglasnosti, a ja je ne dajem. Naglašavam da moj ispravak nije dulji od članka koji ispravljam.

Dakle, ispravak mora bit objavljen na stranicama rubrike Vijesti, mora imati nadnaslov "Reagiranje na članak Asje Bakić o pismu Ivane Simić Bodrožić" te naslov iste veličine i boje slova kao članak Asje Bakić. Za naslov predlažem "Tko je u pravu: Asja Bakić ili Ivana Simić Bodrožić". Dostavljam Vam i svoju fotografiju koja treba biti, također, objavljena.

Srdačan pozdrav,

Zagreb, 22. travnja 2011.                                            Zorislav Lukić, Zagreb, Podvršje 29a

Slijedi ispravak:

U tekstu objavljenom 7. travnja Asja Bakić iznijela je niz neistina o pismu u kojem je Ivana Simić Bodrožić opisala svoj nedavni posjet predsjedniku Josipoviću. Tako, primjerice, A. Bakić tvrdi  da Ivana Simić Bodrožić piše da "ima problem sa Srbima", što nije istina. I. S. Bodrožić piše doduše da ima problema sa Srbima, ali - i Hrvatima. Tim falsificiranjem A. Bakić Ivanu S. Bodrožić  pretvara u šovinistkinju, što ona zasigurno nije a to se najbolje vidi upravo u njezinu pismu. I. S. Bodrožić u svome pismu  iznosi razmišljanja i pitanja o nedavnoj prošlosti i sadašnjosti, osvajačkoj srpskoj politici ali, također, i nesavršenosti pojedinih hrvatskih političara. No, pisati da su za rat jednako krivi i Srbi i Hrvati – kako bi A. Bakić to željela -  Bodrožić nije mogla jer to naprosto nije istina.

Piše, tako, A. Bakić, da je tek u ratu spoznala da postoje Hrvati, Srbi i Bošnjaci, i da prije rata  čak  nije znala razlikovati crkve od džamija. Želi li ona možda reći  da ni danas ne bi bilo nacionalnih i vjerskih pitanja i prijepora - da kojim slučajem nije bilo rata? Veličajući nacionalnu i vjersku neupućenost i neodređenost iz svoga djetinjstva zaboravila je, međutim, da to djeci nisu najvažnija pitanja ni inače. Nije valjda u nekom vrtiću svjedočila međunacionalnom sukobu?  Njezin svjetonazor, vjerska i nacionalna pripadnost njezina su privatna stvar. Nema, međutim, pravo Ivani. S. Bodrožić nametati vlastiti ateistički i univerzalistički (ili jugoslavenski) nazor. Neka ih njeguje i uživa u njima koliko god hoće, ali neka ostavi na miru sve koji o tome misle i osjećaju drukčije.

Najteža, međutim, njena laž jest tvrdnja da "Ubijanje obitelji Zec u Zagrebu jest bio dio službene politike. Likvidacija Vukovaraca je bila dio službene politike." (Volio bih da objasni što je mislila kad je u nastavku ove dvije napisala rečenicu  koju ne razumijem: "Ne samo službene politike Beograda." Želi li ona optužiti još nekoga osim službenog Beograda za likvidaciju Vukovaraca?)

Istina je, međutim sasvim drukčija. Hrvatska službena politika početkom devedesetih godina XX. stoljeća bila je stvaranje samostalne države i njezina obrana. Svaka druga politika bila bi veleizdajnička. Ubojstvo, pak, troje članova obitelji Zec bio je tragičan i dramatičan čin bez opravdanja koji su počinili nerazumni ljudi, a ne službena hrvatska politika. Bez i najmanje želje da umanjujem tragediju Zec, čini se da se s time slaže i Haški sud jer optužnice protiv njihovih ubojica nije podigao.

S druge strane, likvidacija Vukovaraca, ubijanje petnaestak tisuća hrvatskih građana, etničko čišćenje okupiranih hrvatskih područja, razaranje gradova, paljenje sela, otvaranje koncentracionih logora bila je službena politika Srbije kojom su nastojali osvojiti trećinu hrvatskog teritorija radi ispunjenja svoga temeljnog političkog cilja: osigurati život svih Srba u jednoj državi.

Gledajući prostor na kojem se vodio rat Hrvatske i Srbije, dolazimo do jednostavnog zaključka da se vodio za osvajanje (sa srpske strane) i obranu (s hrvatske strane) teritorija Republike Hrvatske. Nesporazum nastaje u trenutku kada se nastoji dokazati da je Srbija imala pravo na prostor koji je pokušala osvojiti. To su nepomirljiva stajališta, Hrvatska i Srbija ne mogu istovremeno posjedovati isti teritorij. Trećeg stajališta ne može biti, s time će se svi morati pomiriti.

Kada ocjenjujemo ratno djelovanje jedne i druge vojske, zaključke o jednakoj odgovornosti dviju strana također ne možemo donositi ni za nastale ljudske žrtve ni ratnu štetu koja je u ratu nastala. Petnaestak tisuća hrvatskih građana ubijeno je a oko tridesetpet tisuća ranjeno u Hrvatskoj. Hrvatska vojska u Srbiji nije ubila nijednoga čovjeka.

Hrvatska vojska na području Srbije nije srušila nijednu kuću, nijedan most; nije uništila nijedan spomenik kulture, prirodnu ljepotu. S druge strane, materijalna šteta u Hrvatskoj računa se u desetinama milijuna eura, a uništeno kulturno bogatstvo je nenadoknadivo.

Da, međutim, nužnost razlikovanja hrvatske i srpske službene ratne politike ne ostane samo na mojem iznošenju činjenica, najbolje je pogledati koliko je pripadnika ove dvije vojske osuđeno u Haagu. Međunarodni sud u Haagu, naime, optužio je tri puta više Srba nego Hrvata, Muslimana/Bošnjaka, Albanaca/Kosovara i Makedonaca zajedno. Na najteže, doživotne, kazne osuđena su tri optuženika; sva trojica Srbi. Svi znamo da Haški sud nije najpravedniji, ali i ovi podaci pouzdano govore o dramatičnoj razlici u odgovornosti. Ni prvostupanjske presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču taj odnos ne mijenjaju.

Na kraju, iako Bosna i Hercegovina nije dobila tužbu protiv Srbije za genocid, Sud je u presudi potvrdio da je Srbija odgovorna što nije spriječila genocid u Srebrenici, a to za Srbiju neće biti bez posljedica; mogla je, dakle, a nije spriječila jedan od najvećih pokolja civila u kojem je u nekoliko dana, u prosjeku, svake minute ubijena jedna osoba. Ovdje ću, Asja, stati.

Zagreb, 22. travnja 2011.                                                  Zorislav Lukić, Zagreb, Podvršje 29a