srijeda, 31. kolovoza 2011.

Asja


Jutarnji list,
Glavni urednik Mladen Pleše
EPH MEDIA d.o.o.
Zagreb, Koranska 2


Poštovani gospodine Pleše,

Pozivam Vas da objavite moj ispravak netočnih informacija objavljenih u Jutarnjem listu 7. travnja 2011. u članku Asje Bakić Josipović i Tadić se rukuju, a Ivana Simić Bodrožić tek uči kako opustiti ruku iz pesnice.
Svoj zahtjev temeljim na odredbama Zakona o medijima, i to člancima:
- 40. koji određuje da imam to pravo budući da mi je kao hrvatskom građaninu "povrijeđen interes";
- 41. koji određuje da se mora objaviti "bez promjena i dopuna na istom ili istovrijednom mjestu programskog prostora" i "isti i istovjetan način na koji je bila objavljena informacija na koju se ispravak odnosi". Isti članak također određuje da se ispravak "ne smije objaviti među reagiranjima ili pismima čitatelja niti u izmijenjenom obliku" bez moje suglasnosti, a ja je ne dajem. Naglašavam da moj ispravak nije dulji od članka koji ispravljam.
Dakle, ispravak mora bit objavljen na stranicama rubrike Vijesti, mora imati nadnaslov "Reagiranje na članak Asje Bakić o pismu Ivane Simić Bodrožić" te naslov iste veličine i boje slova kao članak Asje Bakić. Za naslov predlažem "Tko je u pravu: Asja Bakić ili Ivana Simić Bodrožić". Dostavljam Vam i svoju fotografiju koja treba biti, također, objavljena.

Srdačan pozdrav,

Zagreb, 22. travnja 2011.                                            Zorislav Lukić, Zagreb, Podvršje 29a


Slijedi ispravak:

U tekstu objavljenom 7. travnja Asja Bakić iznijela je niz neistina o pismu u kojem je Ivana Simić Bodrožić opisala svoj nedavni posjet predsjedniku Josipoviću. Tako, primjerice, A. Bakić tvrdi  da Ivana Simić Bodrožić piše da "ima problem sa Srbima", što nije istina. I. S. Bodrožić piše doduše da ima problema sa Srbima, ali - i Hrvatima. Tim falsificiranjem A. Bakić Ivanu S. Bodrožić  pretvara u šovinistkinju, što ona zasigurno nije a to se najbolje vidi upravo u njezinu pismu. I. S. Bodrožić u svome pismu  iznosi razmišljanja i pitanja o nedavnoj prošlosti i sadašnjosti, osvajačkoj srpskoj politici ali, također, i nesavršenosti pojedinih hrvatskih političara. No, pisati da su za rat jednako krivi i Srbi i Hrvati – kako bi A. Bakić to željela -  Bodrožić nije mogla jer to naprosto nije istina.
Piše, tako, A. Bakić, da je tek u ratu spoznala da postoje Hrvati, Srbi i Bošnjaci, i da prije rata  čak  nije znala razlikovati crkve od džamija. Želi li ona možda reći  da ni danas ne bi bilo nacionalnih i vjerskih pitanja i prijepora - da kojim slučajem nije bilo rata? Veličajući nacionalnu i vjersku neupućenost i neodređenost iz svoga djetinjstva zaboravila je, međutim, da to djeci nisu najvažnija pitanja ni inače. Nije valjda u nekom vrtiću svjedočila međunacionalnom sukobu?  Njezin svjetonazor, vjerska i nacionalna pripadnost njezina su privatna stvar. Nema, međutim, pravo Ivani. S. Bodrožić nametati vlastiti ateistički i univerzalistički (ili jugoslavenski) nazor. Neka ih njeguje i uživa u njima koliko god hoće, ali neka ostavi na miru sve koji o tome misle i osjećaju drukčije.
Najteža, međutim, njena laž jest tvrdnja da "Ubijanje obitelji Zec u Zagrebu jest bio dio službene politike. Likvidacija Vukovaraca je bila dio službene politike." (Volio bih da objasni što je mislila kad je u nastavku ove dvije napisala rečenicu  koju ne razumijem: "Ne samo službene politike Beograda." Želi li ona optužiti još nekoga osim službenog Beograda za likvidaciju Vukovaraca?)
Istina je, međutim sasvim drukčija. Hrvatska službena politika početkom devedesetih godina XX. stoljeća bila je stvaranje samostalne države i njezina obrana. Svaka druga politika bila bi veleizdajnička. Ubojstvo, pak, troje članova obitelji Zec bio je tragičan i dramatičan čin bez opravdanja koji su počinili nerazumni ljudi, a ne službena hrvatska politika. Bez i najmanje želje da umanjujem tragediju Zec, čini se da se s time slaže i Haški sud jer optužnice protiv njihovih ubojica nije podigao.
S druge strane, likvidacija Vukovaraca, ubijanje petnaestak tisuća hrvatskih građana, etničko čišćenje okupiranih hrvatskih područja, razaranje gradova, paljenje sela, otvaranje koncentracionih logora bila je službena politika Srbije kojom su nastojali osvojiti trećinu hrvatskog teritorija radi ispunjenja svoga temeljnog političkog cilja: osigurati život svih Srba u jednoj državi.
Gledajući prostor na kojem se vodio rat Hrvatske i Srbije, dolazimo do jednostavnog zaključka da se vodio za osvajanje (sa srpske strane) i obranu (s hrvatske strane) teritorija Republike Hrvatske. Nesporazum nastaje u trenutku kada se nastoji dokazati da je Srbija imala pravo na prostor koji je pokušala osvojiti. To su nepomirljiva stajališta, Hrvatska i Srbija ne mogu istovremeno posjedovati isti teritorij. Trećeg stajališta ne može biti, s time će se svi morati pomiriti.
Kada ocjenjujemo ratno djelovanje jedne i druge vojske, zaključke o jednakoj odgovornosti dviju strana također ne možemo donositi ni za nastale ljudske žrtve ni ratnu štetu koja je u ratu nastala. Petnaestak tisuća hrvatskih građana ubijeno je a oko tridesetpet tisuća ranjeno u Hrvatskoj. Hrvatska vojska u Srbiji nije ubila nijednoga čovjeka.

Hrvatska vojska na području Srbije nije srušila nijednu kuću, nijedan most; nije uništila nijedan spomenik kulture, prirodnu ljepotu. S druge strane, materijalna šteta u Hrvatskoj računa se u desetinama milijuna eura, a uništeno kulturno bogatstvo je nenadoknadivo.
Da, međutim, nužnost razlikovanja hrvatske i srpske službene ratne politike ne ostane samo na mojem iznošenju činjenica, najbolje je pogledati koliko je pripadnika ove dvije vojske osuđeno u Haagu. Međunarodni sud u Haagu, naime, optužio je tri puta više Srba nego Hrvata, Muslimana/Bošnjaka, Albanaca/Kosovara i Makedonaca zajedno. Na najteže, doživotne, kazne osuđena su tri optuženika; sva trojica Srbi. Svi znamo da Haški sud nije najpravedniji, ali i ovi podaci pouzdano govore o dramatičnoj razlici u odgovornosti. Ni prvostupanjske presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču taj odnos ne mijenjaju.
Na kraju, iako Bosna i Hercegovina nije dobila tužbu protiv Srbije za genocid, Sud je u presudi potvrdio da je Srbija odgovorna što nije spriječila genocid u Srebrenici, a to za Srbiju neće biti bez posljedica; mogla je, dakle, a nije spriječila jedan od najvećih pokolja civila u kojem je u nekoliko dana, u prosjeku, svake minute ubijena jedna osoba. Ovdje ću, Asja, stati.

Zagreb, 22. travnja 2011.                                                  Zorislav Lukić, Zagreb, Podvršje 29a


Nema komentara:

Objavi komentar