Grijeh Oluje i Plan Z-4
Jedno od pitanja koje si – uoči i u vezi s proslavom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti 5. kolovoza 2011. - postavljamo u razmišljanjima o nedavnim prvostupanjskim presudama generalima Anti Gotovini i Mladenu Čermaku je i sljedeće: kako je moguće da je Haaški sud hrvatske političare, na čelu s Franjom Tuđmanom, i hrvatske generale označio pripadnicima udruženog zločinačkog pothvata - u kojem su srpski civili navodno osmišljenim planom protjerani iz Hrvatske - unatoč tome što je Franjo Tuđman u siječnju 1995. pristao s pobunjenim hrvatskim Srbima pregovarati čak i o Planu Z-4, po općem sudu za Hrvatsku vrlo nepovoljnom prijedlogu? Činjenicu da je Tuđman o njemu prihvatio pregovarati potvrđuju izravni svjedoci i sudionici toga propaloga međunarodnog plana za mirno rješenje hrvatsko-srpskog sukoba iz 1995., tadašnji američki i ruski veleposlanici. Peter Galbraiht izjavio je tako: Jedna je strana (hrvatska, Z.L.) primila Nacrt, suglasila se, iako ima rezervi, da se na temelju njega može dalje pregovarati, a druga je strana nakon što smo otišli sve do Knina, odbila preuzeti Nacrt. Na suđenju, pak, Slobodanu Miloševiću 2003. u Haagu Galbraith govorio: Mi smo predstavili taj plan kao osnovu za pregovore, a ne kao dokument koji je nešto u smislu uzmite ili ostavite. Mi smo to predstavili predsjedniku Tuđmanu toga jutra, a popodne smo otišli u Knin gdje smo se trebali sastati s Martićem, Babićem i Mikelićem. Pokušali smo im prezentirati taj plan, ali Martić ga nije htio ni pipnuti, nije ga htio uzeti u ruke. Tadašnji ruski veleposlanik u Hrvatskoj Leonid Kerestedžijanc također potvrđuje da je Franjo Tuđman prihvatio pregovarati na temelju plana, a susret sa srpskim vodstvom u Kninu opisuje ovim riječima: Došli smo u Knin i tamo sam predstavio plan. Doveli su nas u kninsku tvrđavu, a na platou su se pekli janjci. Peter i ja shvatili smo to kao ohrabrujući znak. Prema našem dogovoru govorio sam na srpskom, izbjegavajući hrvatske termine. I kad sam pred kraj izlaganja rekao: "I kad uzmete u ruke ovaj plan…" gurajući ga prema Martiću, uslijedio je šok. U mrtvoj tišini Martić je kratko rekao: " Mi to nećemo uzeti u ruke." Krajinski su Srbi, dakle, odbili uopće primiti nacrt plana. Franjo Tuđman, s druge strane, prihvatio je nastavak pregovara, pa i o stvarima koje su za Hrvatsku bile apsolutno neprihvatljive. Potpuno je nebitno pitanje je li bio iskren ili je to bila njegova varka – vjerodostojne potvrde o tome nema - a sjećanja kao što je ono Vesne Škare Ožbolt o tome da se Franjo Tuđman zacrvenio i odmahnuo rukom kada je vidio o čemu se radi, drugorazrednoga su značenja. Bitno je samo ono što se stvarno dogodilo. Franjo Tuđman pregovore je prihvatio, a druga ih je strana odbila. Time su, kao i nastavkom brutalne vojne okupacijske politike u Hrvatskoj i BiH – zaključno s masakrom u Srebrenici i realnom prijetnjom ponavljanja srebreničkog scenarija u Bihaću – Franju Tuđmana natjerali da vojnim putem riješi povratak okupiranog hrvatskog teritorija.
Sudu u Haagu, nažalost, sve te činjenice, pa i svjedočenja svjetskih političara, prilikom osuđivanja Ante Gotovine i Mladena Markača nisu značile ništa. Presuđeno im je da su krivi jer su, zajedno s predsjednikom Tuđmanom, osmislili i proveli plan trajnog uklanjanja srpskog stanovništva iz Hrvatske, a jedini dokaz tome u prilog je transkript Brijunskog sastanku na kojemu je 31. srpnja 1995. Franjo Tuđman, između ostaloga, rekao da Srbima treba nanijeti vojne udarce od kojih se neće moći oporaviti. Uzaludna su tumačenja da je govorio o srpskoj vojsci, a ne o civilima. Uzalud svi dokazi o tome da većina izbjeglica nije ni vidjela ni čula Hrvatsku vojsku, jer su pobjegli prije njena dolaska, na temelju naredaba srpskih političara. Uzaludna je i nesporna povijesna činjenica da je 99 posto pobunjenih Srba već 1991. na referendumu odlučilo da pod hrvatskom vlašću ne žele živjeti u Hrvatskoj. Franjo Tuđman obilježen je kao ratni zločinac, progonitelj srpskog civilnog stanovništva. A budući da je mrtav, osuđeni moraju biti naši generali.
Svakom objektivnom promatraču trebalo bi biti jasno da osoba spremna na razgovor o vrlo širokoj autonomiji Srba u Hrvatskoj - koja bi uključivala pravo na predsjednika i druga tijela vlasti, zaseban financijski i porezni sustav, zastavu i tako dalje - istovremeno nije mogla imati plan njihova istjerivanja iz Hrvatske. Osim svega, Tuđman je pobunjenim Srbima zadnju priliku za mirno rješenje ponudio dan prije Oluje, 3. kolovoza 1995, na sastanku hrvatskih i srpskih izaslanstava u Ženevi. Dakle, i četiri dana poslije fatalnog 31. srpnja nudio im je mir! No, i to su odbili. Što je još mogao ili morao napraviti da ih privede pregovaračkom stolu?
Sve navedene činjenice, nažalost, za Haaški sud nisu vrijedile ništa u odnosu na – netočno - tumačenje jedne jedine Tuđmanove rečenice.
Zagreb, Vjesnik, 21. srpnja 2011. Zorislav Lukić
Nema komentara:
Objavi komentar