Nekomunisti u
hrvatskom pokretu otpora: Hrvatska seljačka stranka (II. dio)
Neuspio
savez s komunistima
Vlatka
Mačeka, predsjednika HSS-a, ustaše su držale internirana sve vrijeme rata.
Usprkos tomu, komunisti su ga prikazivali kao Pavelićeva partnera
P
|
ravi motiv
poziva Komunističke partije Hrvatske haeseseovcima na priključenje Pokretu
otpora u Drugom svjetskom ratu i prve konkretne tragove njihovih stvarnih
namjera prema HSS-u nalazimo već u izvješću Ive Lole Ribara Titu od 17.
siječnja 1942: „izjava nekih ljudi vrlo bliskih zvaničnom vođstvu HSS-a i
Košutiću pokazuje da ih je jako zaboleo i u srce pogodio naš januarski proglas
CK KPH u kome smo ih napali. Bez sumnje će takav naš stav, a to se već opaža,
produbiti diferencijaciju u njihovim masama i izvršiti znatan pritisak i na
samo vodstvo. Biće samo potrebno još čvršće insistirati na tome i proširiti to
naše gledište, pa smo o tome i dali upute organizacijama, s tim, naravno da
istovremeno učine sve za povezivanje sa mesnim prvacima HSS-a, sa njihovim
masama« (Fikreta Jelić-Butić, Hrvatska seljačka stranka, Zagreb, 1983).
U pismu Edvarda Kardelja koje je Titu uputio u siječnju 1943. vidljiva je ista
namjera: „Nema sumnje da smo mi u Jugoslaviji izvojevali krupne pobede tako nad
okupatorom kao i nasuprot unutarnje reakcije, naročito velikosrpske. No, ja
držim, da te pobede još nisu odlučujuće iz dvaju razloga: prvo, jer se mi još
nismo sukobili otvoreno sa drugim glavnim faktorom unutarnje reakcije, tj. sa
HSS, koji će verovatno u buduće predstavljati glavni rezervoar snaga reakcije u
Jugoslaviji…“ Dakle, komunisti su otpočetka, nakon što su se uvjerili da bez
Hrvata nemaju nikakve izglede za borbu protiv Sila osovine, provodili svoj
jasno zamišljen plan; poticati nezadovoljstvo članstva vodstvom HSS-a zbog
pasivne ratne politike i tako najveću hrvatsku stranku raskoliti, iskoristiti
njezin utjecaj za svoje ratne i poratne ciljeve, a nakon rata uništiti je.
Kardelj u istom pismu nastavlja kako privlačenje HSS-a i stvaranje, prividne,
višestranačke demokratičnosti u budućnosti može koristiti i na
vanjskopolitičkom planu osnivanja komunističke Jugoslavije: „No, za nas je
važno, da imamo i formalnu širinu, tj. širinu u samom rukovodstvu AVNOJ-a zbog
inostranog sveta. Nema sumnje, da će biti intervencija imperialista kud i kamo
lakša – upravo neminovna – ako će biti na čelu AVNOJ-a samo Partija i neke
manje grupice. Ukoliko ćemo mi – na bazi demokratskih parola – diferencirati
sam građanski elemenat, diferencirati buržoazne i malograđanske partije,
izolirati krajnju njihovu reakciju onda će biti za inostrane imperialiste
intervencija politički daleko više otežana“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983). Slično
je pisao i Tito: „mi moramo imati jedinstvenu Hrvatsku s obzirom na to što svi
oni vani spekuliraju na Srbiju, na četnike, moramo imati Hrvatsku jedinstvenu i
manite se te kritike i tog lupanja po HSS-u. Naprotiv, otvarajte vrata svakome
tko može da nam se priključi, jer tu treba čuvati jedinstvo i treba da nam to
bude poluga u razgovorima oko budućnosti i priznavanja vlade“ (Jozo Ivičević, Iz
novije hrvatske povijesti, Zagreb, 2007).
Uključenje
HSS-a
Sredinom
1943, posebno nakon jasna britanskog opredjeljivanja za potporu partizanima, i
razne razine HSS-a počinju shvaćati potrebu konkretnog uključivanja stranke kao
cjeline u Pokret otpora, jer bi je nastavak pasivne pozicije mogao dovesti do
propasti, a time i Hrvatsku koštati opstanka. I veliki protivnik bilo kakve
suradnje s komunistima potpredsjednik HSS-a August Košutić tada mijenja svoje
mišljenje. Veliki utjecaj na promjenu imale su napose odluke savezničke
konferencije u Teheranu potkraj studenoga 1943, na kojoj su saveznici odlučili
pružiti vojnu pomoć partizanima. HSS je tada stupio u pregovore s komunistima o
priključenju Pokretu i pokušao sačuvati samostalnost u predviđenom ratnom
savezu s komunistima. Košutić je za pregovore pripremio i dokument pod naslovom
Temeljna načela i konstatacije, koji je sadržavao odredbe koje bi HSS-u
osiguravale visok stupanj samostalnosti u mogućoj suradnji s komunistima. U
tekstu je Košutić predvidio Vrhovno vijeće Republike Hrvatske, koje bi do općih
poslijeratnih izbora privremeno vladalo. Predvidio je čak i postojanje
nestranačke hrvatske vojske. Sekretar KPH Andrija Hebrang otklonio je pak bilo
kakav razgovor o uvjetima koje je HSS za pristupanje Pokretu otpora postavio:
„Izvan NOB-a ima uglednih ljudi, pristaša Mačekove klike, koji se navodno slažu
s oslobodilačkom borbom. Oni traže neke pregovore i izjavljuju svoju gotovost
da dođu na oslobođeno područje. Njima treba objasniti, da se istovremeno ne
može biti pristaša izdajničke politike Mačekove klike i iskreni pripadnik
NOB-a. Te su dvije stvari nespojive. Prekid svih veza s tom klikom i borba
protiv njene izdajničke rabote, jeste uvjet za pristupanje NOB-u. Tko se s tim
slaže, neka se uvrsti u naše borbene redove.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983). Da
ravnopravnih pregovora ne može biti, potvrdio je i CK KPH u rujnu: „Prema tome
se danas više niti pred koga ne smije postavljati pitanje hoće li se odazvati
pozivu da pristupi NOP-u ili neće, nego mu se mora odaziv predstaviti kao
obaveza. To jednako vrijedi kako za mobilizaciju pojedinaca, tako i za
političku orijentaciju prema radićevskim grupama.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983).
Pregovori stoga nisu uspjeli te su se haesesovci okrenuli drugim smjerovima
djelovanja.
Partizanski
letak iz 1945. s Mačekom i Pavelićem
Prelazak
Magovca partizanima
Tijekom
1943. HSS je s različitih razina i u više navrata pozvao Hrvate da pristupe
Pokretu. Broj pripadnika Pokreta otpora od kraja 1942. do kraja 1943. znatno je
povećan, pa je jasno da je priključivanje haesesovaca Pokretu imalo veliki
utjecaj na to. Doduše, zabrana djelovanja, razdvojenost vodstva i druge ratne
okolnosti HSS-u nisu dopuštale normalan rad pa su i pozivi ili neslužbeni
znakovi članstvu i pristalicama upućivani u skladu s okolnostima. Jedan od
takvih važnijih pokazatelja bilo je sudjelovanje petnaestak članova HSS-a u
konstituiranju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske,
vrhovnog političkog upravnog tijela Pokreta otpora u lipnju 1943. u Otočcu i na
Plitvicama. Vrlo važan znak haesesovcima dao je prijelaz jednog od njihovih
vodećih članova Božidara Magovca partizanima u svibnju 1943.
ZAVNOH
u Topuskom 1944. Za govornicom Pavao
Krce
Početkom
srpnja Magovac je napisao i Poslanicu pristašama HSS-a: „Bez obzira na zabludu
uplašenih i nezrelih političara hrvatski narod je dokazao da on, ne samo odbija
ustašku tiraniju, nego već od samog početka pomaže spontano oružanu borbu
protiv ustaša i tuđinskih vlasti… Kucnuo je čas, kada svaki pošteni Hrvat mora
da se nalazi u redovima istinskog domobranstva, u redovima
Narodno-oslobodilačke vojske.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1981). Visoki dužnosnik
HSS-a u izbjegloj jugoslavenskoj vladi Juraj Krnjević poziv na priključenje
Pokretu 22. srpnja 1943. uputio je, pak, putem londonskog radija. Pad Italije
također je znatno utjecao na odluke mnogih haesesovaca da pristupe Pokretu.
Komunisti su mogli biti zadovoljni, dobili su pod svoje zapovjedništvo velik
broj hrvatskih vojnika pa je otpor zbog toga u Hrvatskoj znatno ojačao. Po
podacima koje su iznosili, primjerice, Franjo Tuđman, Ivan Jelić i Ivo
Goldstein, a zasad ih je nemoguće potvrditi, taj je broj od kraja 1942. do
kraja 1943. porastao nekoliko puta (s 25.000 na 100.000). To je zapravo bio
ključni proces za Pokret otpora na području cijele tadašnje Jugoslavije, jer su
pripadnici Pokreta u Hrvatskoj činili velik dio njihova ukupnog broja. Čak je i
u dokumentima II. zasjedanja ZAVNOH-a to priznato, doduše u kontekstu napada na
Mačeka: „Proširenjem oružanog narodnog ustanka na sve krajeve Hrvatske i
pristupanjem NOP-u najširih redova Hrvata, razbijen je utjecaj reakcionarne
gospode iz vrhova HSS koja su svim sredstvima nastojala zakočiti priliv
hrvatskih masa u NOP.“ (Zdenko Radelić, 1999). Dakle, Pokretu su pristupale
hrvatske „narodne mase“. Priznanje zbog suradnje s partizanima HSS je primio i
od britanskog ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena, koji je o tome
progovorio u Britanskom parlamentu. U svojoj poruci preporučio i to da odnos
HSS-a i KPJ-a treba „ostaviti aranžmanu strana kojih se tiče“ (Jozo Ivičević,
2007).
Promjena
stava
I najjači
hrvatski komunistički lider 1943/1944. Andrija Hebrang prema HSS-u vodio je
prepoznatljivu komunističku politiku njegova iskorištavanja i kasnijeg
uništenja. U rujnu 1943, kada je još nastojao privući što više haesesovaca, u
Naprijedu je žestoko napao protivnike HSS-a među komunistima: „Strah nekih
drugova pred suradnjom s HSS-om otkriva samo njihovu vlastitu političku slabost
i nesigurnost! Naša se partija ne boji te suradnje“, ali već u prosincu u
brzojavu svojim podređenim partijskim rukovoditeljima dao je ove upute:
„Spriječite samostalne sastanke HSS-ovaca. Sastanci i skupštine mogu se
sazivati samo preko NOO i pod njihovom kontrolom. Suzbijajte shvaćanja da IO
HSS ili tko drugi iz HSS predstavlja hrvatsko seljaštvo ili hrvatski narod. Oni
mogu govoriti samo kao pristaše HSS-a i u ime pristaša HSS-a. Udarite oštro po
svim pokušajima strančarenja, cijepanja jedinstva i po šovinističkim
tendencijama“ (Nada Kisić-Kolanović, Andrija Hebrang. Iluzije i otrežnjenje,
Zagreb, 1996). Najjača prijeratna hrvatska stranka u ratnim se uvjetima nije
uspjela suprotstaviti tomu komunističkom planu.
(završava se u sljedećem broju)
Zorislav
Lukić