Neuspio savez s komunistima

Nekomunisti u hrvatskom pokretu otpora: Hrvatska seljačka stranka (II. dio)

Neuspio savez s komunistima

Vlatka Mačeka, predsjednika HSS-a, ustaše su držale internirana sve vrijeme rata. Usprkos tomu, komunisti su ga prikazivali kao Pavelićeva partnera

P

ravi motiv poziva Komunističke partije Hrvatske haeseseovcima na priključenje Pokretu otpora u Drugom svjetskom ratu i prve konkretne tragove njihovih stvarnih namjera prema HSS-u nalazimo već u izvješću Ive Lole Ribara Titu od 17. siječnja 1942: „izjava nekih ljudi vrlo bliskih zvaničnom vođstvu HSS-a i Košutiću pokazuje da ih je jako zaboleo i u srce pogodio naš januarski proglas CK KPH u kome smo ih napali. Bez sumnje će takav naš stav, a to se već opaža, produbiti diferencijaciju u njihovim masama i izvršiti znatan pritisak i na samo vodstvo. Biće samo potrebno još čvršće insistirati na tome i proširiti to naše gledište, pa smo o tome i dali upute organizacijama, s tim, naravno da istovremeno učine sve za povezivanje sa mesnim prvacima HSS-a, sa njihovim masama« (Fikreta Jelić-Butić, Hrvatska seljačka stranka, Zagreb, 1983). U pismu Edvarda Kardelja koje je Titu uputio u siječnju 1943. vidljiva je ista namjera: „Nema sumnje da smo mi u Jugoslaviji izvojevali krupne pobede tako nad okupatorom kao i nasuprot unutarnje reakcije, naročito velikosrpske. No, ja držim, da te pobede još nisu odlučujuće iz dvaju razloga: prvo, jer se mi još nismo sukobili otvoreno sa drugim glavnim faktorom unutarnje reakcije, tj. sa HSS, koji će verovatno u buduće predstavljati glavni rezervoar snaga reakcije u Jugoslaviji…“ Dakle, komunisti su otpočetka, nakon što su se uvjerili da bez Hrvata nemaju nikakve izglede za borbu protiv Sila osovine, provodili svoj jasno zamišljen plan; poticati nezadovoljstvo članstva vodstvom HSS-a zbog pasivne ratne politike i tako najveću hrvatsku stranku raskoliti, iskoristiti njezin utjecaj za svoje ratne i poratne ciljeve, a nakon rata uništiti je. Kardelj u istom pismu nastavlja kako privlačenje HSS-a i stvaranje, prividne, višestranačke demokratičnosti u budućnosti može koristiti i na vanjskopolitičkom planu osnivanja komunističke Jugoslavije: „No, za nas je važno, da imamo i formalnu širinu, tj. širinu u samom rukovodstvu AVNOJ-a zbog inostranog sveta. Nema sumnje, da će biti intervencija imperialista kud i kamo lakša – upravo neminovna – ako će biti na čelu AVNOJ-a samo Partija i neke manje grupice. Ukoliko ćemo mi – na bazi demokratskih parola – diferencirati sam građanski elemenat, diferencirati buržoazne i malograđanske partije, izolirati krajnju njihovu reakciju onda će biti za inostrane imperialiste intervencija politički daleko više otežana“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983). Slično je pisao i Tito: „mi moramo imati jedinstvenu Hrvatsku s obzirom na to što svi oni vani spekuliraju na Srbiju, na četnike, moramo imati Hrvatsku jedinstvenu i manite se te kritike i tog lupanja po HSS-u. Naprotiv, otvarajte vrata svakome tko može da nam se priključi, jer tu treba čuvati jedinstvo i treba da nam to bude poluga u razgovorima oko budućnosti i priznavanja vlade“ (Jozo Ivičević, Iz novije hrvatske povijesti, Zagreb, 2007).

Uključenje HSS-a

Sredinom 1943, posebno nakon jasna britanskog opredjeljivanja za potporu partizanima, i razne razine HSS-a počinju shvaćati potrebu konkretnog uključivanja stranke kao cjeline u Pokret otpora, jer bi je nastavak pasivne pozicije mogao dovesti do propasti, a time i Hrvatsku koštati opstanka. I veliki protivnik bilo kakve suradnje s komunistima potpredsjednik HSS-a August Košutić tada mijenja svoje mišljenje. Veliki utjecaj na promjenu imale su napose odluke savezničke konferencije u Teheranu potkraj studenoga 1943, na kojoj su saveznici odlučili pružiti vojnu pomoć partizanima. HSS je tada stupio u pregovore s komunistima o priključenju Pokretu i pokušao sačuvati samostalnost u predviđenom ratnom savezu s komunistima. Košutić je za pregovore pripremio i dokument pod naslovom Temeljna načela i konstatacije, koji je sadržavao odredbe koje bi HSS-u osiguravale visok stupanj samostalnosti u mogućoj suradnji s komunistima. U tekstu je Košutić predvidio Vrhovno vijeće Republike Hrvatske, koje bi do općih poslijeratnih izbora privremeno vladalo. Predvidio je čak i postojanje nestranačke hrvatske vojske. Sekretar KPH Andrija Hebrang otklonio je pak bilo kakav razgovor o uvjetima koje je HSS za pristupanje Pokretu otpora postavio: „Izvan NOB-a ima uglednih ljudi, pristaša Mačekove klike, koji se navodno slažu s oslobodilačkom borbom. Oni traže neke pregovore i izjavljuju svoju gotovost da dođu na oslobođeno područje. Njima treba objasniti, da se istovremeno ne može biti pristaša izdajničke politike Mačekove klike i iskreni pripadnik NOB-a. Te su dvije stvari nespojive. Prekid svih veza s tom klikom i borba protiv njene izdajničke rabote, jeste uvjet za pristupanje NOB-u. Tko se s tim slaže, neka se uvrsti u naše borbene redove.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983). Da ravnopravnih pregovora ne može biti, potvrdio je i CK KPH u rujnu: „Prema tome se danas više niti pred koga ne smije postavljati pitanje hoće li se odazvati pozivu da pristupi NOP-u ili neće, nego mu se mora odaziv predstaviti kao obaveza. To jednako vrijedi kako za mobilizaciju pojedinaca, tako i za političku orijentaciju prema radićevskim grupama.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983). Pregovori stoga nisu uspjeli te su se haesesovci okrenuli drugim smjerovima djelovanja.

Partizanski letak iz 1945. s Mačekom i Pavelićem

Prelazak Magovca partizanima

Tijekom 1943. HSS je s različitih razina i u više navrata pozvao Hrvate da pristupe Pokretu. Broj pripadnika Pokreta otpora od kraja 1942. do kraja 1943. znatno je povećan, pa je jasno da je priključivanje haesesovaca Pokretu imalo veliki utjecaj na to. Doduše, zabrana djelovanja, razdvojenost vodstva i druge ratne okolnosti HSS-u nisu dopuštale normalan rad pa su i pozivi ili neslužbeni znakovi članstvu i pristalicama upućivani u skladu s okolnostima. Jedan od takvih važnijih pokazatelja bilo je sudjelovanje petnaestak članova HSS-a u konstituiranju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, vrhovnog političkog upravnog tijela Pokreta otpora u lipnju 1943. u Otočcu i na Plitvicama. Vrlo važan znak haesesovcima dao je prijelaz jednog od njihovih vodećih članova Božidara Magovca partizanima u svibnju 1943.

ZAVNOH u  Topuskom 1944. Za govornicom Pavao Krce

Početkom srpnja Magovac je napisao i Poslanicu pristašama HSS-a: „Bez obzira na zabludu uplašenih i nezrelih političara hrvatski narod je dokazao da on, ne samo odbija ustašku tiraniju, nego već od samog početka pomaže spontano oružanu borbu protiv ustaša i tuđinskih vlasti… Kucnuo je čas, kada svaki pošteni Hrvat mora da se nalazi u redovima istinskog domobranstva, u redovima Narodno-oslobodilačke vojske.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1981). Visoki dužnosnik HSS-a u izbjegloj jugoslavenskoj vladi Juraj Krnjević poziv na priključenje Pokretu 22. srpnja 1943. uputio je, pak, putem londonskog radija. Pad Italije također je znatno utjecao na odluke mnogih haesesovaca da pristupe Pokretu. Komunisti su mogli biti zadovoljni, dobili su pod svoje zapovjedništvo velik broj hrvatskih vojnika pa je otpor zbog toga u Hrvatskoj znatno ojačao. Po podacima koje su iznosili, primjerice, Franjo Tuđman, Ivan Jelić i Ivo Goldstein, a zasad ih je nemoguće potvrditi, taj je broj od kraja 1942. do kraja 1943. porastao nekoliko puta (s 25.000 na 100.000). To je zapravo bio ključni proces za Pokret otpora na području cijele tadašnje Jugoslavije, jer su pripadnici Pokreta u Hrvatskoj činili velik dio njihova ukupnog broja. Čak je i u dokumentima II. zasjedanja ZAVNOH-a to priznato, doduše u kontekstu napada na Mačeka: „Proširenjem oružanog narodnog ustanka na sve krajeve Hrvatske i pristupanjem NOP-u najširih redova Hrvata, razbijen je utjecaj reakcionarne gospode iz vrhova HSS koja su svim sredstvima nastojala zakočiti priliv hrvatskih masa u NOP.“ (Zdenko Radelić, 1999). Dakle, Pokretu su pristupale hrvatske „narodne mase“. Priznanje zbog suradnje s partizanima HSS je primio i od britanskog ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena, koji je o tome progovorio u Britanskom parlamentu. U svojoj poruci preporučio i to da odnos HSS-a i KPJ-a treba „ostaviti aranžmanu strana kojih se tiče“ (Jozo Ivičević, 2007).

Promjena stava

I najjači hrvatski komunistički lider 1943/1944. Andrija Hebrang prema HSS-u vodio je prepoznatljivu komunističku politiku njegova iskorištavanja i kasnijeg uništenja. U rujnu 1943, kada je još nastojao privući što više haesesovaca, u Naprijedu je žestoko napao protivnike HSS-a među komunistima: „Strah nekih drugova pred suradnjom s HSS-om otkriva samo njihovu vlastitu političku slabost i nesigurnost! Naša se partija ne boji te suradnje“, ali već u prosincu u brzojavu svojim podređenim partijskim rukovoditeljima dao je ove upute: „Spriječite samostalne sastanke HSS-ovaca. Sastanci i skupštine mogu se sazivati samo preko NOO i pod njihovom kontrolom. Suzbijajte shvaćanja da IO HSS ili tko drugi iz HSS predstavlja hrvatsko seljaštvo ili hrvatski narod. Oni mogu govoriti samo kao pristaše HSS-a i u ime pristaša HSS-a. Udarite oštro po svim pokušajima strančarenja, cijepanja jedinstva i po šovinističkim tendencijama“ (Nada Kisić-Kolanović, Andrija Hebrang. Iluzije i otrežnjenje, Zagreb, 1996). Najjača prijeratna hrvatska stranka u ratnim se uvjetima nije uspjela suprotstaviti tomu komunističkom planu.

(završava se u sljedećem broju)

Zorislav Lukić

Tajni plan za HSS

Nekomunisti u hrvatskom pokretu otpora: Hrvatska seljačka stranka (I. dio)

Tajni plan za HSS

Komunistička partija Hrvatske je – ne bi li HSS privoljela na suradnju – privremeno bila odustala od svoje radikalne revolucionarne jugoslavenske retorike i naglasak stavljala na nacionalni, hrvatski karakter pokreta otpora

Zorislav Lukić

O

ni koji u javnosti ističu pozitivne strane komunizma često kao argument za to navode njihove zasluge za svrstavanje hrvatskih antifašista na pobjedničku stranu u Drugom svjetskom ratu. Prije svega, potrebno je raspraviti smisao i značenje te tvrdnje gledajući odnos kategorije pobjednika u odnosu na pravednost. Oni koji ističu da je samo po sebi pozitivno biti pobjednikom u ratu zaboravljaju da nisu svi ratni pobjednici u svjetskoj povijesti ujedno bili i pravednici. Prema tome, terminologiju u ovome slučaju nužno je ispraviti i govoriti o pravednoj ratnoj strani, a ne (isključivo) o pobjedničkoj. Saveznici su povijesno prije svega važni kao strana pravde u odnosu na osovinsku stranu nepravde.

Koja je pak tako velika korist bila od svrstavanja na pravednoj, pobjedničkoj strani u tome velikom ratu? Gledajući s današnje distance, život u (svim) zemljama koje su bile na pobjedničkoj strani nakon Drugoga svjetskog rata nije bio kvalitetniji od života u (nekim) poraženim zemljama. Kvalitetan život donijela je i (ili uglavnom) demokracija, a ne samo pobjeda. Ruski obični građani kao pobjednici desetljećima su patili, a Finci kao poraženi vodili su pristojan život. Pobjeda nije ujedno ili jednoznačno uvjetovala i napredak, a poraz propadanje. Poljska i Čehoslovačka s pobjedničke strane u sovjetskom su koncentracijskom logoru završile jednako kao i poražene Mađarska, Bugarska i Rumunjska. Pa gdje je onda ta „epohalna prednost“ pozicije pobjednika u odnosu na „krivnju“ poraženih u Drugom ratu? Zapravo je svako generalno zaključivanje u tome pitanju vrlo lako osporiti. Hrvatskoj je pobjeda, svakako, donijela višedesetljetnu političku i drugu podređenost Srbiji i nebrojene mrtve.

Konferencija pristaša HSS-a koji su se pridružili partizanima, Voćin, 1943.

No znatno je važnije pitanje jesu li komunisti stvarno jedini politički i vojni čimbenik koji je Hrvate svrstao na pravednu stranu, odnosno koliki je u hrvatskom antifašizmu udio komunista a koliki onih drugih. Prije svega, KPH na napad Sila osovine na Jugoslaviju u travnju 1941. otporom nije reagirala odmah. Izvori govore čak i o tome da je bila spremna prihvatiti činjenicu raspada Jugoslavije i samostalnog djelovanja u NDH. Tako je sekretar KPH Vladimir Bakarić u svibnju 1941. na savjetovanju vrha KPJ u Zagrebu samokritički govorio o „nepokretnosti“ (zbog „oportunističke tradicije“) komunista u Hrvatskoj tijekom kratkotrajnoga njemačko-jugoslavenskog Travanjskog rata 1941. To znači da komunisti u početku rata Nijemcima nisu pružili otpor. Josip Broz Tito je pak, također u svibnju 1941, napisao članak za partijski list Srp i čekić pod naslovom Zašto smo u sastavu KPJ u kojem je prigovorio hrvatskim komunistima jer im „nije jasno zašto smo mi komunisti u Hrvatskoj, tj. naša Komunistička partija Hrvatske, još uvijek u sastavu Komunističke partije Jugoslavije“. Dakle, sa sigurnošću možemo govoriti o tome da Komunistička partija Hrvatske otpor Osovini nije organizirala u prvom mahu te da je čak kalkulirala s mogućnosti odvajanja od KPJ-a.

Osim toga, njemački plan za Hrvatsku predviđao je formiranje države pod vodstvom Vlatka Mačeka i HSS-a, ali on je to odbio, čime je sebe i stranku svrstao na antifašističku stranu u vrijeme kada su komunisti još kalkulirali očekujući direktive iz Moskve. Maček je svoj antifašizam dokazao gotovo tri mjeseca prije Tita. Zbog toga je cijeli rat bio interniran, a HSS zabranjen.

Poziv na suradnju

No nije sporno da je KPH nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. učinio najviše na pokretanju antifašističkoga pokreta otpora u Hrvatskoj. (Odlučujem se za termin pokret otpora zbog toga što je široko prihvaćen, za razliku od komunističkog termina Narodnooslobodilačka borba.) Nije ipak istina da ga je vodila sama. Komunistička partija Hrvatske ubrzo je shvatila da ne može sama, a direktivu o potrebi objedinjavanja svih snaga dobili su i iz Moskve, pa je već u srpnju uputila proglas radnicima, seljacima, inteligenciji, svim domoljubima, pristašama HSS-a i SDS-a: „Komunistička partija Hrvatske vas sve poziva, da se udružimo u jedinstveni nacionalno-oslobodilački front za odlučnu borbu za naše nacionalno oslobođenje (…) Neka vam ne smeta različitost naših pogleda na svijet, nacionalna ili vjerska pripadnost – prepustimo da oslobođeni narod sam riješi sva ta pitanja (…) Ne vjerujte podloj laži naših zajedničkih neprijatelja, da se Komunistička partija bori za uspostavu versajske Jugoslavije i ponovnu prevlast srpske gospode. Ne! Narod ima sam odlučiti kako će živjeti.“ (Ivan Jelić, Komunistička partija Hrvatske 1937–1945, Zagreb 1981.)

U prvom broju Biltena Glavnog štaba narodnooslobodilačkih odreda Hrvatske u kolovozu Tito piše: „Osnovna slabost narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj jeste u slijedećem: naprednim narodnim borcima u Hrvatskoj još nije uspjelo uvući u tu borbu hrvatsko stanovništvo sela i grada koje mrzi omraženog agenta Pavelića i njegove gospodare (…) Pristalice HSS-a moraju biti uvučene u tu borbu protiv okupatora i njihovog agenta Pavelića radi oslobođenja hrvatskog naroda od tiranije.“ Naime, otpor komunista 1941. imao je jako malo uspjeha i svodio se na ograničene gerilske diverzije. Slabost otpora priznao je poslije i sam Bakarić, a tvrdio da je to bilo zbog „manevara koje je hrvatska buržoazija poduzimala“. Komunisti su tada bili svjesni da bez vojnog ojačavanja nemaju nikakve šanse za ozbiljnije vojne uspjehe, ali ni za pomoć Saveznika. Tito je tako 27. rujna na savjetovanju Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije održanu u Stolicama (Srbija) konstatirao: „Slabost partizanskog pokreta u Hrvatskoj je u tome što obuhvaća srpsko stanovništvo na Kordunu, u Lici itd. a međutim vrlo mali broj Hrvata-seljaka.“ (Fikreta Jelić-Butić, Hrvatska seljačka stranka, Zagreb 1983.) Partija je morala zbog toga na otpor pozvati i ostale hrvatske političke grupacije, u prvom redu pasivizirani HSS, koji su, uostalom, ustaše 11. lipnja 1941. zabranile, pa je djelovao u ilegali. Osim toga, predsjednik HSS-a Vladko Maček tada je bio interniran, prvo u Jasenovcu pa u Zagrebu, a drugi su članovi vodstva također često bili zatvarani pa je stranka djelovala u gotovo nemogućim okolnostima.

Partija je – ne bi li HSS privoljela na suradnju – privremeno odustala od svoje radikalne revolucionarne jugoslavenske retorike, i naglasak stavljala na nacionalni, hrvatski karakter Pokreta. U rujnu 1941. primjerice CK KPH u proglasu upućenu HSS-u poručuje: „Komunistička vas partija poziva u borbu da zajedno istjeramo iz naše napaćene zemlje strane okupatore, da svrgnemo njihovu marionetsku vladu. Komunistička vam partija u toj borbi bratski pruža ruku i traži od vas, da se sjetite svojih svijetlih tradicija, svijetlih tradicija Hrvata, sjene velikog Matije Gupca, Radićeve borbe, borbe mnogih drugih boraca i mučenika za slobodu hrvatskog naroda.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983.) I sam Tito, svjestan da bez Hrvata otpor nema nikakvih šansi na uspjeh, u svojim je Sabranim djelima (Beograd, 1979) zapisao ovu svoju izjavu Glavnom štabu Hrvatske iz travnja 1942: „Sve dok u vašim redovima ne prerastu Hrvati ne možete računati na potpuni upliv na hrvatske mase. Partizanske jedinice treba da zavoli hrvatski narod, a to će biti kada u njima preovladaju Hrvati“ (Ivan Jelić, 1981). Novopokrenuto komunističko glasilo Vjesnik 11. kolovoza 1941. piše: „Za nacionalno oslobođenje kuje se jedinstvo svih radnika u tvornici, koji neće hraniti svoje fašističke tlačitelje, kuje se jedinstvo poštene inteligencije i rodoljubnog građanstva protiv sramoćenja hrvatskih svetinja. Kuje se jedinstvo komunista s pristašama HSS-a, SDS-a, katolicima, Srbima u Hrvatskoj“ (Ivan Jelić, 1981).

U Okružnici br. 4 CK KPH pak o formiranju narodnooslobodilačkih odbora možemo pročitati: „NOO-i nisu organi jedne partije (…) u njima trebaju biti zastupane, preko svojih predstavnika sve političke stranke, grupe i struje, koje su na liniji borbe protiv fašističkih okupatora i njihovih domaćih plaćenika (…) kao privremeni organi vlasti, birani slobodno i neposredno od samog naroda« (Ivan Jelić, 1981). Dakle, u komunističkim pozivima HSS-u sve je puno, naravno lažnih, nacionalnih i demokratičnih obilježja.

Osude i ustaša i partizana

O nastojanju dokazivanja općenacionalnoga karaktera otpora uvjerljivo govori i izvješće žumberačkih partizana Glavnom štabu u rujnu 1942: „U prvim počecima primijetili smo kod drugova Kordunaša da neki od njih imadu posve pogrešno gledanje o značaju partizanske vojske, smatrajući tu vojsku kao neku komunističku vojsku. Mi smo smjesta u tom pogledu poduzeli potrebne mjere i objasnili im značaj narodnooslobodilačke borbe i partizanske vojske te izdali nalog da se ovdje vrše akcije i radi na političkom polju za sada isključivo pod parolama nacionalnog oslobođenja“ (Ivan Jelić, 1981). Haesesovci su tada, međutim, znajući dobro jugoslavensku orijentaciju komunista rijetko prihvaćali pozive, osim u individualnim slučajevima. Još početkom 1943. krug predvođen potpredsjednikom Augustom Košutićem u službenom stranačkom spisu Hrvatska i Hrvati osuđuje ustaše i četnike, ali gotovo jednako i partizane.

Analizu procesa privlačenja haesesovaca u kolovozu 1942. dao je Ivo Lola Ribar u pismu Edvardu Kardelju: „Pavelićev savez s četnicima izbio je režimu iz ruku glavni argumenat s kojim su, kako se sećaš, operirali protiv nas u Hrvatskoj; argumenat identificiranja partizana i četnika. Danas više u tom pogledu nema zabune: svako zna da četnici surađuju s ustašama a da se protiv njih i okupatora bore partizani pod vodstvom KPH. Posledica gornjih činjenica je ne samo izvesno zaoštravanje unutarnjih sukoba u redovima samog režima (sukob vojska-ustaše, pristalice Nemačke–pristaše Italije itd.), već i življe i šire previranje u HSS-ovskim masama. U dobrom delu hrvatskih rejona te mase počinju da sa simpatijom gledaju na partizane, čak i da ih pomažu, a po negde – iako je to još ređi slučaj – da učestvuju u borbi“ (Ivan Jelić, 1981).

U pridobivanju haesesovaca komunisti su se poslužili i jakom propagandom ocrnjivanja njihova staroga vodstva: „Vodstvo HSS-a nosi veliku odgovornost za položaj u kojem se danas nalazi Hrvatska… Braćo HSS-ovci i pripadnici drugih stranaka i organizacija, KPH vas poziva da ne slušate izdajničke savjete vaših preživjelih vođa, već da ujedinjeni u svetoj borbi za oslobođenje zajedno s komunistima osigurate sretniju budućnost hrvatskog naroda.“

Sredinom 1943. Bakarić je ovako formulirao politiku prema HSS-u: „U interesu je naše borbe da povećamo okupljanje masa ranijih pristalica i simpatizera HSS oko narodnooslobodilačke borbe, oko ZAVNOH-a i oko naše vojske (…) a sve više izolirati reakcionarno vodstvo (…)“ (Dino Mujadžević, Bakarić Politička biografija, Zagreb, 2011).

Tito u depeši 2. rujna 1943. čak prekorava hrvatske komuniste: „Nemate pravo što ste odbili uslove radićevaca da imaju svoje komesare u odredima koji će biti pod našom komandom. Važno je da te jedinice budu pod našom komandom: da stupe u borbu s okupatorom (…)“ (Neva Mihalić, Borba Hrvata protiv Trećeg Reicha, Zagreb 2012.)

U tom duhu osnivan je u proljeće 1943. ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske), ratna skupština hrvatskih antifašista u kojoj su članovi bili pripadnici KPH, HSS-a, ugledni nestranački ljudi i intelektualci. Za potpredsjednika izabran je haesesovac Filip Lakuš. HSS i ostale komunisti su namamili čvrstom nacionalnom retorikom u ciljevima prve rezolucije ZAVNOH-a: „Borba za povratak svih od tuđina otetih hrvatskih pokrajina i njihovo priključenje matici zemlji, i to: Istre, Zadra, Rijeke, svih jadranskih otoka, anektiranog dijela Dalmacije, Hrvatskog primorja i Gorskog Kotara, te Međimurja“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983).

Komunistička strategija prilikom osnivanja ZAVNOH-a, međutim, nije bila stvarno formiranje višestranačkog parlamenta, već nadstranačkog nacionalnog tijela hrvatskih političkih antifašističkih snaga, koje će poslije završetka rata pretvoriti u jednostranačko, a političke konkurente eliminirati iz vlasti i uništiti. To je potvrdio kasniji povijesni razvoj, a formulirao ga je Bakarić već u lipnju 1943. u posebnoj okružnici partijskim političkim komesarima: „Naše ZAVNOH nije postalo na taj način, što bi se udružile stranke, političke i nepolitičke grupacije da povedu zajedničku borbu. Ono je nastalo iz već povedene borbe, u samom njenom toku, kao njen rezultat, njena pobjeda i njeno najmoćnije političko oružje za daljnju borbu i konačnu pobjedu nad okupatorom“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983).

(nastavlja se u sljedećem broju)

Gubitak Srijema

GUBITAK SRIJEMA I KOMUNISTIČKA PARTIJA HRVATSKE

Olako prepuštanje hrvatskih teritorija

Dodajući gubitku istočnog Srijema i sjeverozapadne Bačke još i gubitak Bajskog trokuta u kojem su Hrvati bili većinsko stanovništvo, može se zaključiti da je hrvatsko komunističko vodstvo po završetku Drugoga svjetskog rata u rješavanju istočnih hrvatskih granica vodilo politiku potpuno suprotnu hrvatskim nacionalnim interesima

Zorislav Lukić

S

rijem je još od srednjeg vijeka bio teritorijalno-politička cjelina koja je pripadala Hrvatskoj. Usprkos tomu, u prvoj Jugoslaviji započeo je, a u drugoj završio, proces u kojem je u Srijemu Hrvatska zadržala samo četvrtinu teritorija i stanovništva. Veći dio pripao je u Vojvodini, autonomnoj pokrajini Srbije. Povijesni izvori koji o tome procesu govore nedvojbeno potvrđuju da isključivu odgovornost za takav nepovoljan ishod snosi tadašnje hrvatsko komunističko vodstvo. Pojedinačni pokušaji otpora velikosrpskoj osvajačkoj politici koje su poduzeli Pavle Gregorić i Andrija Hebrang bili su hrabri, ali vodstvo Komunističke partije Hrvatske nije poduzelo ništa kako bi ih poduprlo u zahtjevima da Srijem ostane u Hrvatskoj. Nije ih ni zaštitilo pa je Gregorić marginaliziran, a Hebrang na kraju i likvidiran. Više je nego zanimljivo da su i Gregorić i Hebrang tada, 1945, bili na službi u jugoslavenskoj vladi. Hrvatsko tadašnje političko vodstvo na čelu s Vladimirom Bakarićem o pitanju Srijema nije imalo što reći, a Vicko Krstulović kao hrvatski predstavnik u komisiji koja je rješavala razgraničenje Hrvatske i Vojvodine predaju većeg dijela Srijema Srbiji potpisao je bez otpora.

 

K

azališna zgrada u Subotici do 1951. nosila je ime Hrvatsko narodno kazalište. Tada su odlukom vlasti uklonjeni hrvatski jezik i hrvatsko ime iz službenog naziva ove kulturne institucije konstitutivnog hrvatskog naroda u Vojvodini

Što se Srijema tiče, velikosrpski osvajački plan započeo se ostvarivati 1929, kada je novom državnom podjelom dodijeljen Drinskoj i Dunavskoj banovini pod srpskom upravom. Već 1931. zapadni dio Srijema vraćen je u Savsku banovinu, a istočni je ostao u Dunavskoj. Banovini Hrvatskoj stvorenoj 1939. uz kotar Ilok pripao je i kotar Šid, a u vrijeme Drugoga svjetskog rata područje NDH proširilo se i na kotareve Zemun i Stara Pazova, dok su Baranju i Bačku zaposjeli Mađari.

Srbija do Osijeka

Dobar dio rata i partizani su Srijem tretirali hrvatskim. Tako je već 1942. njihov Vrhovni štab osnovao Treću hrvatsku operativnu zonu koja je obuhvaćala Slavoniju uključujući i cijeli Srijem, sve do Beograda. Osim toga, dokumenti Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) Srijem navode kao sastavni dio Hrvatske. No kad je Glavni narodnooslobodilački odbor Vojvodine 6. travnja 1945. donio odluku o pripajanju Vojvodine Srbiji, otvorilo se pitanje razgraničenja Hrvatske i Vojvodine. Na to je reagirao ministar u Ministarstvu za Hrvatsku Demokratske Federativne Jugoslavije Pavle Gregorić 28. travnja 1945. zahtijevajući od Predsjedništva Narodne vlade Hrvatske da se uključi u rješavanje tog problema. Ujedno im je dostavio elaborat nepoznatog autora i naglasio: „U tom elaboratu ima izvjesnih mišljenja odnosno (naravno neslužbenih) prijedloga o razgraničenju koji po našem mišljenju nisu pravilno postavljeni.“ A što je u elaboratu Gregoriću smetalo? Prije svega, pisanje o Vojvodini kao području koje čine Srijem, Banat, Bačka i Baranja. Autor(i) elaborata odmah su pokazali da bi Srbima trebali pripasti Baranja, cijeli Srijem i Bačka, na koje je Hrvatska imala puno pravo. Zapadnu granicu Srijema protegnuli su sve do linije Vukovar–Županja, zbog tobožnjega vojvođanskog partizanskog djelovanje na tome području. Kažu: „Ova geografska granica Srema bi bila najpravednija granica Vojvodine prema Hrvatskoj… Preko pruge Vukovar–Vinkovci nije se išlo na zapad, jer ta pruga, dobro čuvana od fašista, činila je prepreku potrebnom partizanskom kretanju mada je stanovništvo zapadno od te linije, a to je u zapadnom delu vukovarskog i u istočnom delu osječkog sreza, neodoljivo težilo da se bori i organizuje u sastavu Vojvodine. Ovo pitanje ostalo je da se reši posle konačnog oslobođenja… Srem je uzeo učešća u Narodno-oslobodilačkoj borbi u vojvođanskim brigadama, pa prema tome izvojevao svoju slobodu i pravo da pripada autonomnoj Vojvodini. Ova borba obuhvatila je zapadni Srem do uključivo Vukovara i Mirkovaca (pred Vinkovcima), dakle do zapadne granice Srema.“ Hrvatska je po tim planovima trebala proći i gore, planirali su Srbi zauzeti prostor čak do Osijeka.

Pavle Gregorić je nadalje 14. lipnja 1945. obavijestio Predsjedništvo Vlade Hrvatske o dopisu koji je isti dan poslao Predsjedništvu Ministarskog savjeta DFJ. Zatražio je da se odgode izbori u Vojvodini „jer njene granice još nisu bile utvrđene“ i zbog toga „što se u Vojvodini danas nalaze pojedini dijelovi Hrvatske koji nisu nikada pripadali Vojvodini“. Osim toga u dopisu piše: „Postoji dosta veliki broj sela u sjeverozapadnoj Bačkoj pa i sam grad Subotica u kojima živi pretežni broj Hrvata, te je pitanje hoće li se oni opredijeliti za pripajanje federalnoj Srbiji ili federalnoj Hrvatskoj. Polovica vinkovačkog kotara, koji se nalazi sada u Vojvodini, naseljen je ogromnom većinom Hrvata, koji žele da ostanu u sklopu federalne jedinice Hrvatske. Objašnjenje da je polovica vinkovačkog kotara i dio vukovarskog kotara potpao pod Vojvodinu zato, što su ti krajevi bili oslobođeni od strane NOV koja je organizirana u Srijemu i Vojvodini i što je odatle organizirana narodna vlast u tim krajevima i Vojvodini, posve je proizvoljno, budući da pojedini krajevi u Jugoslaviji nisu potpadali onim federalnim jedinicama koje su organizirale u tim krajevima narodnooslobodilački pokret i NOV, već su ostali u sklopu one jedinice, kojoj su pripadale prije invazije neprijatelja u Jugoslaviju… Obadva kotara Ilok i Šid koji se sada nalaze u sklopu Vojvodine, pripadali su uvijek Hrvatskoj, a nikada Vojvodini. Oni su prvi puta bili odcijepljeni od Hrvatske za vrijeme režima Pere Živkovića kada su potpali zajedno sa kotarom Vukovar i Vinkovci u Drinsku banovinu.“ Gregorić je očigledno i dalje djelovao bez potpore CK SKH.

Osim o Srijemu, zahvaljujući elaboratu koji im je priredio Juraj Andrassy, tadašnja hrvatska vlada bila je dobro upoznata i s pitanjem Bačke i Baranje: „Iz ovih statističkih rezultata, koji se osnivaju na službenim podacima bilo mađarskim (za vrijeme prije Jugoslavije) bilo srpskim (a sigurno je da ni jedni ni drugi nisu sastavljani u prilog Hrvata, već obratno!) jasno se može razabrati, da srednja, pa sjeverozapadna Bačka sa Bajskim trokutom, te Baranja sa svoja dva kotara Batina i Darda te područjem mađarske Baranje između Pečuha, Mohača i Drave sačinjavaju po pretežnom broju Hrvata prema Srbima – hrvatsko etničko područje, te da ovi krajevi sa etničkog, geopolitičkog i privrednog razloga treba da dođu u sklop Hrvatske!“

Uloga Vicka Krstulovića

Devetnaestoga lipnja AVNOJ je oformio „Komisiju za izradu predloga za utvrđivanje granice između Vojvodine i Hrvatske“ u sastavu Milovan Đilas (Crna Gora), predsjednik, Vicko Krstulović (Hrvatska), Milentije Popović (Srbija), Jovan Veselinov (Vojvodina) i Jerko Zlatarić (Sombor). Evo kako Vicko Krstulović, član komisije za razgraničenje, ostalim članovima Politbiroa CK SKH na sjednici 26. lipnja 1945. opisuje pitanje razgraničenja Hrvatske i Srbije: „Prilikom rada u komisiji za razgraničenje federalne Srbije i Hrvatske zapaža se u Sremu veći šovinizam. Vojvođani su raspisali izbore za NOO-e sa parolom za veliku Vojvodinu. Ukoliko ima nekih spornih pitanja između Vojvodine i Hrvatske oni neće da se dogovaraju i sporazumeju sa našim drugovima iz Slavonije, nego kažu da oni imaju svoju jedinu i centralnu vlast u Beogradu… U toku ove borbe nije bilo tamo politike bratstva i jedinstva u partijskoj organizaciji u vojsci ni na terenu. Čuo sam od jednog sekretara Kotarskog Komiteta, koji kaže: Mi Srbi i Mađari činimo većinu. Oni dodaju da su se Srbi borili i da oni imaju pravo da vladaju.“ Gotovo nevjerojatno zvuči da je poslije svih tih saznanja Krstulović predložio, a Politbiro prihvatio, razgraničenje kojim je Hrvatska ipak ostala i bez istočnog Srijema i bez sjeverozapadne Bačke. Svjedočenje Jerka Zlatarića o radu u komisiji Krstulovićevu odgovornost posebno naglašava: „Vicko Krstulović kaže: Ja mislim da s obzirom da Baranja ekonomski gravitira Osijeku i Hrvatskoj, da bi ona mogla pripasti Hrvatskoj, dok onaj koji hoće dijeliti Bačku, čini to iz šovinističkih pobuda.“ Bio je to napad na Zlatarića, koji se zauzimao da Subotica sa zapadnom Bačkom bude u Hrvatskoj.

Savezne jugoslavenske vlasti prihvatile su prijedlog komisije dajući joj, doduše, privremenu valjanost. Obrazloženja o spornim područjima u potpunosti su naklonjena srpskoj strani: „Iako je srez Subotica u apsolutnoj većini naseljen kompaktnim hrvatskim stanovništvom, komisija nije mogla doći do zaključka da bi sjeverno od grada Sombora mogao da se uspostavi jedan pojas koji bi zajedno sa gradom Suboticom pripadao Hrvatskoj. Taj pojas bio bi jedna neprirodna tvorevina, koja, iako bi imala ogromnu većinu Hrvata, ne bi bila celovito povezana, a Suboticu, kao krupni privredni i kulturni centar pretvorila bi u periferiski grad… Što se tiče iločkog sreza, iako zapadna sela Šarengrad i Ljuba, kao i grad Ilok, imaju ogromnu većinu Hrvata, a istočna sela Neštin, Susek, Banoštor i druga ogromnu srpsku većinu, komisija je smatrala da zasada ne bi ovaj srez trebalo cijepati na dva dijela, nego ga ostaviti u sadašnjem sastavu, s tim što bi pripao Vojvodini.“ (Ilok je naknadno ipak pripao Hrvatskoj nakon referenduma održana 1946.)

Većina autora prihvaća tezu da je Andrija Hebrang pokušavao zaustaviti gubitak hrvatskih teritorija, no neupitni izvori o tome zasad nisu dostupni. Također, nema ni pouzdanih dokaza da je to pitanje presudio Tito, no iz svega što znamo o tom vremenu jasno je da je on morao imati posljednju riječ.

Podvijanje repa

Dodajući gubitku istočnog Srijema i sjeverozapadne Bačke još i gubitak Bajskog trokuta u kojem su Hrvati bili većinsko stanovništvo, može se zaključiti da je hrvatsko komunističko vodstvo po završetku Drugoga svjetskog rata u rješavanju istočnih hrvatskih granica vodilo politiku potpuno suprotnu hrvatskim nacionalnim interesima. Bilo bi vrijeme da netko tu politiku pokuša obrazložiti ili objasniti. Priče pak o najvećim zaslugama hrvatskih komunista za očuvanje teritorijalnog integriteta Hrvatske trebaju biti dovedene u sklad s povijesnom istinom, jer na velikosrpsku politiku hrvatski su komunistički političari tada reagirali podvijanjem repa i prepuštanjem svega što je velikosrpstvo poželjelo.

Dakle, što se drugo može zaključiti nego to da je KPH nedvojbeno hrvatski istočni teritorij Srbiji prepustila svjesno, bez ikakve javne rasprave i bilo kakva političkog otpora.

Prema tome, za takav ishod snosi i punu povijesnu odgovornost. Bi li članovi CK SHK bili ubijeni kao i Hebrang da su pokušali zaštititi hrvatske interese, ne možemo znati, ali znamo da su tu opasnost kukavički izbjegli.

Komunisti i priključenje Istre

Komunisti i Uključenje Istre u Hrvatsku 1945.

Je li bilo pozitivnih strana?

Najzaslužniji za priključenje Istre Hrvatskoj su prije svega svi Hrvati koji su u Istri živjeli, zatim istarski svećenici i intelektualci koji su formulirali tadašnju istarsku politiku te istarski antifašisti

P

ropasti komunizma u Hrvatskoj početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća nije se suprotstavila nijedna važnija hrvatska politička snaga, a Savez komunista Hrvatske preimenovao se u Savez komunista Hrvatske – Stranku demokratskih promjena, pa kasnije u Socijaldemokratsku partiju. No u društvu i danas postoje oni koji represivni karakter tadašnjega režima ne priznaju, opravdavaju ga, umanjuju ili pak iznose njegove navodne pozitivne strane, primjerice, oslobođenje nekih hrvatskih teritorija kao što je Istra. Što se pak tiče Titovih zasluga za povratak Istre u Hrvatsku, prije svega treba reći da u stvaranju otpora fašizmu najvažniju ulogu nisu imali komunisti, već istarski hrvatski narodnjaci (uglavnom ugledni seljaci s velikim političkim utjecajem u narodu koji su svoju antifašističku djelatnost započeli već dvadesetih godina 20. stoljeća) i istarsko narodno svećenstvo (Božo Milanović, Zvonimir Brumnić, Josip Pavlišić, Srećko Štifanić i mnogi drugi). Naime, o djelovanju Titovih komunista u Istri do kapitulacije Italije u rujnu 1943. nema vjerodostojnih pisanih dokumenata. Poneka individualna komunistička politička akcija zabilježena je samo u memoaristici, no neko tadašnje političko djelovanje Komunističke partije Hrvatske (KPH) u Istri nije moguće dokazati.

U

lazak partizana u Pulu: trijumf vojske koja nije imala uloge u oslobođenju Istre

Opći oružani narodni otpor u Istri protiv fašizma započeo je odmah nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. spontanim vojnim akcijama većega broja stanovnika Istre. Pod oružjem bilo ih je oko šest tisuća. Ponovno, osim individualnog sudjelovanja pojedinih članova KPH, nema njezine zabilježene organizirane aktivnosti, a vodstvo KPH nije ni znalo što se tamo događa. Nadalje, u Pazinu 13. rujna odbor sastavljen od istarskih seljaka, narodnjaka, radnika, svećenika, građana i Talijana prihvatio je proglas (Pazinske odluke), u kojem stajalo i ovo: „U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati. [...] Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom.“ Zasjedanje vodio je Joakim Rakovac, član KPH, pa ipak u cijelom proglasu nema ni riječi o Titu, komunistima, Partiji ni Jugoslaviji! Istarski antifašisti priključuju se (nekomunističkoj) Hrvatskoj, a ne Jugoslaviji. Ni o tom događaju KPH tada nije znala ništa. Saznaje to tek kada istarski izaslanik donosi proglas u Otočac, njihovo tadašnje sjedište. Dakle, najvažniji vojno-politički događaji u Istri dogodili su se bez znanja i organizacije KPH. S kojim si pravom uzimaju tuđe zasluge?

Kako je, pak, na Pazinske odluke reagiralo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH)? Izvršni odbor ZAVNOH-a donio je 20. rujna Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih područja Hrvatskoj. No u 3. zaključku navedeno je i ovo: „Svi spomenuti hrvatski krajevi […] priključuju se matici zemlji Hrvatskoj, a preko nje novoj demokratskoj bratskoj zajednici naroda Jugoslavije“. S jugoslavenskom krpicom na Pazinske odluke u Istru je poslan Jakov Blažević, koji je istarske antifašiste nagovorio ili natjerao da zasjedanje ponove i tako su 26. rujna nastale druge Pazinske odluke, s krpicom. To je ujedno bilo sve što je KPH za Istru dotad učinila, jer joj je očigledno najvažnije bilo Istru ugurati u jugoslavenski paket.

No već tijekom rujna Istru je okupirala njemačka vojska, nanijevši pripadnicima pokreta otpora velike gubitke (oko 2000 mrtvih), a poginulo je i oko 500 civila. Do kraja rata akcije otpora bile su malobrojne, a upravu nad Istrom Njemačka je zadržala u svojim rukama. U proljeće 1945. partizanske snage počele su prodirati u Istru i do 8. svibnja zauzeli su je u cijelosti, a 1/2. svibnja ušle su i u Trst. Jesu li time riješili pitanje Istre? Ne. Komu će konačno pripasti Istra i Trst nije odlučivao Tito, nego velike sile. Istra Hrvatskoj (i Sloveniji) nije pripala zbog prisutnosti njegove vojske, nego zbog povijesnih uzroka i interesnog dogovora velikih sila. Trst, koji su poslije odlučili dati i dali Talijanima, uzeli su Englezi od partizana bez većih problema. Isto je bilo i s Koruškom. Uostalom, to potvrđuje i Edvard Kardelj na sjednici Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, kojoj je prisustvovao 11. rujna 1945: „Drug Bevc (E. Kardelj) iznosi da su naši izgledi po pitanju Istre na mirovnoj konferenciji vrlo loši. Engleska i Amerika su odlučile da zastupaju da se Julijska Krajina podijeli između Jugoslavije i Italije (Vilsonova linija). Po tome bi mi gubili Istru osim Opatije i Rijeke […] Za nas će samo biti SSSR. Na konferenciji mi nećemo biti ravnopravan član. Izjednačeni smo sa pobijeđenom Italijom […] Ako ne dobijemo minimum, nećemo potpisati. Ali to je samo moralna zadovoljština za nas. U tom slučaju oni će svakako učiniti svoje.“

Tito i hrvatski komunisti u razrješenju istarskog pitanja bili su samo promatrači dogovora velikih sila. Naime, Na Londonskoj konferenciji pet svjetskih sila (11. rujna–2. listopada 1945) na kojoj je spomenuti Kardelj bio jugoslavenski predstavnik-promatrač, odlučeno je da će razgraničenje Italije i Jugoslavije biti utvrđeno po etničkom načelu, kojim će se pod tuđom vlašću ostaviti minimum pripadnika drugoga naroda. U dokazivanju istine o nacionalnom sastavu Istre, odnosno znatnoj prevlasti hrvatskog stanovništva, dva su dokumenta odigrala presudnu ulogu. Već u ožujku 1946. skupina istarskih svećenika predvođena Božom Milanovićem međunarodnoj je mjerodavnoj komisiji predala crkvene statističke podatke o istarskom stanovništvu. Do sljedeće, Pariške mirovne konferencije (29. srpnja–15. listopada 1946), skupina hrvatskih intelektualaca (Josip Roglić, koordinator, R. Maixner, L. Čermelja, M. Gržetić, I. Pucić, P. Skok i Mirko Deanović) priredila je, a Nakladni zavod Hrvatske u srpnju je 1946. objavio na francuskom jeziku knjigu-dokument pod naslovom Cadastre national de l Istrie, u kojoj je dokazano da je 62,22 posto obitelji na istarskom poluotoku (osim Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla, a 26,28 posto talijanskog. Dakle, najzaslužniji za priključenje Istre Hrvatskoj su prije svega svi Hrvati  koji su tamo živjeli, a posebno istarski svećenici i intelektualci koji su formulirali tadašnju istarsku politiku te istarski antifašisti. Nazočnost Titove vojske svakako nije odmogla, ali nije tolikoga značenja kao prethodne činjenice. Ali, sve da je Tito i jedini zaslužan za priključenje Istre Hrvatskoj, zašto to nije napravio i s dijelovima Vojvodine, Bosne i Hercegovine i Boke kotorske, na koje je Hrvatska imala više prava nego republike koje su ih dobile?

Zorislav Lukić

Završetak partizansko-ustaško (domobranskog) rata Vrijeme za kraj komunističkih trauma

Završetak partizansko-ustaško (domobranskog) rata

Vrijeme za kraj komunističkih trauma

Dvadeset i dvije godine nakon propasti komunizma još nije učinjeno dovoljno na davanju relevantne društvene ocjene o represivnom komunističkom poretku od 1945. do 1990. u Hrvatskoj

I

nicijativa Ministarstva branitelja da se donese Zakon o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja dobra je prilika da se temeljito rasprave i zaključe pitanja odgovornosti za zločine u vrijeme represivnog komunističkog režima u Hrvatskoj. Neki vrlo važni društveni čimbenici, primjerice Crkva, često javno ističu kako o tome ne postoji opća relevantna društvena ocjena, a svoje zahtjeve temelje na golemom broju dokaza o krajnje nasilnu karakteru komunističkog režima u Hrvatskoj. Od zločina počinjenih već potkraj Drugoga svjetskog rata (pokolj na Daksi 1944…), zatim u danima neposredno nakon toga rata (Bleiburg, križni putovi…) pa sve do političkih ubojstava hrvatskih emigranata potkraj Jugoslavije (u Njemačkoj) za koje nitko nikad nije odgovarao. Iako ratni zločini ne zastarijevaju. Ni za ostale, najraznovrsnije oblike represije, počinjene nad tisućama hrvatskih građana, također nitko nije odgovarao. Primjerice, tko je odgovoran što su hrvatski politički zatvorenici robijali u kaznionici Stara Gradiška, jedinom europskom zatvoru bez grijanja?

Osude čak i od komunističke vrhuške

Postojanje zločina najbolje potvrđuju dokazi koji dolaze od strane koja ih je i činila. Tako Vladimir Bakarić na sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH) 6. srpnja 1945. govori: „Streljanja zarobljenika se i dalje nastavljaju i pored naših opomena i kažnjavanja. U Zagrebu se vrše zulumi“ (tur. nasilje, op. p.). Na sljedećoj sjednici 18. srpnja Vlado Bakarić ustvrđuje: „Međutim u logorima je slabo. Pitanje se zaoštrilo nepravilnim postupcima prema zarobljenicima…“, a Ivan Krajačić govori ovako: „Ne smijemo dozvoliti da pojedinci iz šovinističkih razloga ubijaju neke domobrane zarobljene. Takve pojave treba oštro kažnjavati. Svi povratnici Srbi iz Srbije govore o kralju Petru…“ Na sjednici 26. srpnja Duško Brkić kaže: „Jedan od glavnih problema jeste sprečavanje i uništenje šovinizma koji se razvio u posljednje vrijeme naročito u Srijemu i prešao u istočnu Slavoniju. U Srijemu su se dešavali takovi slučajevi da su velikosrpski elementi linčovali i ubijali domobrane – zarobljenike nazivajući ih i oglašavajući ih za ustaše…“ Vicko Krstulović: „Karakteristično je kakav se šovinizam razvio u Sremu da su neki naši vojnici i mase ubijali domobrane-zarobljenike, a Nijemcima-zarobljenicima su čak davali vode…“ te Rade Žigić: „Vojnici naše Armije prilikom prolaska kroz Slavoniju napravili su čitav niz grašaka i nepravilnosti. U selu čika Tune (Antuna Babića, člana HRSS-a, zastupnika u Narodnom Saboru Hrvatske, op. p.) (kotar Županja) pobijeno je 23 HSS-ovca.“ Dakle, nije bila riječ o vojnom sukobu ustaša i partizana. Riječ je bila o egzekucijama zarobljenika (vojnika i civila) te političkih neistomišljenika.

Povijest povjesničarima,
a ne politikantima

Teza pojedinaca, primjerice Stjepana Mesića, koji tvrde da su svi ubijeni u Jasenovcu bili nevini, a u Bleiburgu je među ubijenima bilo i krivaca, duboko je protivna svim međunarodnim pravnim i moralnim standardima, krajnje je nehumana i protucivilizacijska. Ona ni u čemu ne opravdava ubijanje zarobljenika. Dobro pak znamo da na Bleiburgu i križnim putovima nije donesena nijedna sudska smrtna presuda, kao uostalom ni protiv Brune Bušića i Stjepana Đurekovića. Uzimanje primjera nekih naroda kojima su se dogodile slične nekažnjene tragedije nije i ne može biti dobra praksa. Uzmimo radije primjer onih naroda koji su se držali i drže svih zakonskih i moralnih standarda. Ili, još bolje, držimo se našega Ustava: „Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki…U doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države, te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti. O tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika… Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja…“ Kada Ustav kaže svatko i svi, misli na svakog čovjeka, na sve ljude. Pa i na ubijene poslije Drugog svjetskog rata. Dakle, opravdanjem poslijeratnih egzekucija Mesić i ostali krše Ustav.

Krajnje je vrijeme da rješavanje pitanja poslijeratnih komunističkih zločina preuzmu najpozvanije institucije. Hrvatski sabor i Vlada najbolje bi postupili kada bi za izvršenje te zadaće odredili Hrvatski institut za povijest, i za to osigurali sva potrebna financijska i materijalna sredstva. Povjesničari (i ostali znanstvenici) jedini su kadri to obaviti temeljito. Najlošija odredba novoga Zakona upravo je ona koja predviđa istraživanja o poslijeratnim žrtvama dati Ministarstvu branitelja. Političari ovu osjetljivu tematiku nikad neće moći rješavati potpuno neovisni o politici, za razliku od znanstvenika.

Žrtve komunističkog režima morale bi dobiti mjesto obilježavanja svoje tragedije. Nedavnom nesretnom odlukom o ukidanju pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad manifestacijom u Bleiburgu to je pitanje nepotrebno postalo novim opterećenjem. Budući da je Bleiburg krajnja točka do koje su bjegunci pred partizanima (i sovjetima) došli u pokušaju spašavanja, da je to mjesto na kojem su se vojnici i civili predali Englezima, da su na Bleiburškom polju i u neposrednoj okolici mnogi od njih ubijeni, da su s toga mjesta preživjeli deportirani, da svoju nacionalnu simboličku ulogu odavanja počasti komunističkim žrtvama faktički ima već pedesetak godina, Bleiburg je najprimjerenije mjesto memoriranja tragedije. Time bismo imali i datum održavanja godišnje nacionalne komemorativne manifestacije, jer je 15. svibnja 1945, dan na koji su egzekucije započele, u dobrom dijelu javnosti već prihvaćen.

Pratimo iskustva Europe

Zašto, osim toga, stavljanjem bleiburške tragedije u drugi plan omogućiti nastavak skrivanja odgovornosti tadašnje britanske vlade, koja je znala da zarobljene ljude šalje u smrt? Naime, neki ističu da se postupalo u skladu s odlukom Konferencije u Jalti o upućivanju svih ratnih zarobljenika u zemlje iz kojih potječu. Ako je u Jalti i dogovoreno vraćanje zarobljenih pripadnika poraženih vojnih snaga u njihove zemlje, sasvim sigurno nije dogovoreno izručenje civila i njihova likvidacija kao ni ubijanje zarobljenih vojnika. Mnogi izvori jasno govore da su Britanci znali što se sprema Hrvatima nakon izručenja partizanima. Dakle, nedvojbeno je da su za te pokolje odgovorni partizani/komunisti, ali ni britanska politika neće moći vječno biti amnestirana za dio svoje odgovornosti. Njihovi će arhivi biti otvoreni kad-tad.

A što se vojnog sukoba ustaša i partizana tiče, on bi u hrvatskoj nacionalnoj memoriji trebao zauzeti mjesto slično onomu koje ima sukob dvije strane Građanskog rata u Sjedinjenim Državama. Uglavnom ga tumače kao nesretan obračun za kojeg narod nije kriv. Treba dodati da su mnoge zemlje svoje mnogobrojne ratne traume iz Drugoga svjetskog rata u općem interesu riješile već odavno. Primjerice, Ronald Reagan i Helmuth Kohl 1985. zajednički su se u njemačkom Bittburgu poklonili i odali počast američkim i njemačkim poginulim vojnicima. U ruskoj oblasti Pskov nedavno je otvoreno groblje 14.000 njemačkih vojnika. Takvih groblja ima i u Francuskoj, kao i u drugim europskim zemljama. Hrvatskim poginulim vojnicima, međutim, poneki još osporavaju pravo na mir. Naprotiv, prošla desetljeća čovjek je živeći u Hrvatskoj morao steći dojam da su Hrvati bili gori ratni zločinci od nacista i fašista. A to ipak ne može biti istina.

Zorislav Lukić

Simbol svih hrvatskih stradanja

O UKIDANJU POKROVITELJSTVA HRVATSKOGA SABORA NAD KOMEMORACIJOM U BLEIBURGU

Simbol svih hrvatskih stradanja

Koja je motivacija nepotrebnog i štetnog ukidanja saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu? Je li se htjelo, prebacujući težište problema na manje važno pitanje mjesta zločina, sakriti sam zločin? Ili se htjelo iznova prodrmati relativno sređeno pitanje tako da cijela Hrvatska opet upadne u ideološki sukob?

Zorislav Lukić

P

redsjedništvo Hrvatskoga sabora ukinulo je 17. travnja 2012. pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, uz obrazloženje predsjednika Borisa Šprema: „Na Bleiburgu su se odvijale završne i legitimne borbe Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i već tada gotovo poraženih Pavelićevih snaga; došlo je do stradanja s obiju strana, ali nije bilo nevinih žrtava.“ Koliko je javnosti poznato, ta je odluka donesena nakon i na temelju javnih izjava Danijela Ivina i Stjepana Mesića da na Bleiburgu nije bilo ubijenih, ili je njihov broj bio zanemariv, što je prihvatio i premijer Zoran Milanović, koji je izjavio da tamo žrtava uopće nije bilo.

Međutim, koliko je ljudi, vojnika i civila doista pobijeno 15. i 16. svibnja 1945. na samom Bleiburškom polju nemoguće je utvrditi, jer britanski i srpski vojni arhivi još nisu dostupni povjesničarima. Oni izvori koji jesu dostupni potvrđuju da je tamo ubijen određen broj ljudi, stoga su u krivu oni koji tvrde da tamo nije bilo žrtava ili da se radilo o maloj skupini poginulih te da bi zbog toga Sabor trebao odustati od pokroviteljstva manifestacije kojom se svake godine obilježavao tragični događaj.

Nijedan povjesničar dosad nije ustvrdio da poginulih na Bleiburgu uopće nije bilo. Jedini pak izvori za tvrdnju da je njihov broj bio malen jesu izvješće štaba 12. divizije partizanske vojske, u kojem se navodi da je prilikom njihove predaje „zarobljeno 93.000  neprijateljskih vojnika, a ubijeno je 27 vojnika“, te britansko vojno (Cowgillovo) izvješće, prema kojem su „Titovi ljudi na Bleiburškom polju ubili neke ranjenike, kao i pojedine Hrvate koji su bježali prema okolnim područjima. Ukupan broj stradalih nije mogao biti veći od 30 do 50 osoba.“ Ali, tko je onaj koji s punom odgovornošću može odrediti granicu između malo i puno? Je li pedeset stvarno tako malo da ih ne treba komemorirati? Nadalje, ako su zarobljenici ubijeni sto, dvjesto ili tisuću metara od samoga polja, u neimenovanim šumarcima i na poljima, zar nisu i oni bleiburške žrtve? Osim toga, ova dva izvješća jesu autentična, no vrlo je upitno jesu li i vjerodostojna, jer su i partizani i Britanci sudionici i krivci za ovaj događaj pa im je nedvojbeno bio interes umanjivati broj žrtava. Žalosno je što su zagovornicima minimaliziranja žrtava povjerovali neki od najodgovornijih hrvatskih političara i tako nasjeli na političku inicijativu koja Hrvatskoj ne želi dobro. Svi oni koji su ove tvrdnje prihvatili ogriješili su se o više temeljnih pravila i normi javnoga djelovanja.

Povjesničari o Bleiburgu

Prije svega, nisu saslušali drugu stranu. A priča druge strane o ovome događaju dramatično je drukčija. Britanski povjesničar Nikolai Tolstoy u knjizi Ministar i pokolj, objavljenoj 1986. u Velikoj Britaniji, o zbivanjima u Bleiburgu tako piše: „U općoj zbrci, mnoge su jedinice mislile da se predaju Britancima, dok su se ostale jedinice, bolje shvaćajući situaciju, spremale na borbu ili proboj prema šumama. Većina je međutim predala oružje i podigla bijele zastave. Za tili je čas komesar Basta shvatio da je došlo njegovih pet minuta. Siguran da njegove žrtve više nemaju sredstva za obranu i da se Britanci ne namjeravaju miješati, svojim je sljedbenicima dao znak koji su dugo čekali. Ono što se tada dogodilo bio je toliko odvratan pokolj da se njegov razmjer može opisati jedino doživljajima onih koji su ga preživjeli.“ A svjedoci, kao Teodor Pavić, kažu: „Partizani su pucali u masu, uglavnom isuviše gustu za mogući bijeg. Pokolj je bio užasan. Muškarci, žene, djeca padali su u hrpama dok su partizani svojim strojnicama po polju šarali lijevo-desno.“ Nisu uzeli u obzir ni izvore u kojima i sami počinitelji govore drukčije. Primjerice, izjavu koju je načelnik štaba 14. udarne divizije Mićo Došenović 1977. dao za knjigu Francija Strlea Veliki finale na Koroškem: „…taj masakr, da ga tako nazovem, napravili su puškomitraljezi šarci. Uvijek kažem, imali smo idealne položaje i malu udaljenost, a pred sobom gomilu. To nije bio vojni raspored, bila je to gomila zbijenoga ljudstva na cesti i oko ceste, kola do kola i čovjek do čovjeka… A tada je jedan naš bataljun imao više mitraljeza nego ranije pola divizije…“

Općeprihvaćeni simbol
komunističkih zločina

Nisu uzeli u obzir ni novije rezultate istraživanja hrvatskih povjesničara o ovome pitanju. Primjerice, Ivo Goldstein 2003. piše: „Većina je došla pod nadzor jugoslavenske vojske. Njihova je sudbina bila različita: neki od važnijih zarobljenika izdvojeni su i sprovedeni u zatvor, te im je potom legalno suđeno, ali je zato dio anonimnih povratnika ubijen odmah a dio duž Križnog puta.“ Josip Jurčević 2005. piše: „Naime, iako je na samo Bleiburško polje stigao manji dio hrvatskih civila i vojnika te iako je na Bleiburškom polju počinjeno, razmjerno, najmanje zločina, Bleiburg je, ipak, više od pola stoljeća riječ koja označava sva poratna hrvatska stradavanja na Križnim putevima…“ Zaključuje i da je Bleiburg „…postupno postajao i općeprihvaćeni simbol svekoliko poratnog stradavanja Hrvata.“ Također 2005. Zdravko Dizdar napisao je ovo: „..na samome Bleiburgu nije bilo mnogo ubijenih…“, ali u nastavku i ovo: „Već na Bleiburškom polju, nakon što su Hrvati položili oružje, pojedinci su bili ubijeni od partizana, a potom su se masovna ubojstva nad njima obavljala uz križne putove…“  Anđelko Mijatović 2007. piše: „Kakve su se sve drame, nakon saznanja da su prepušteni Jugoslavenskoj armiji i protivniku s kojim su četiri godine ratovali, događale u izbjegličkoj vojnoj i civilnoj koloni na Loibaškom polju, pojedinačne, obiteljske, pa i nacionalne, teško je opisati i predočiti. Svakako najstrašnije što ih jedno ljudsko biće i društvo može doživjeti.“ Gordana Grahek Ravančić 2008. piše: „Velika je vjerojatnost da je nakon predaje manji broj ljudi ubijen na samom Bleiburškom polju, dok je većina ubijena ili umrla na dugotrajnom križnom putu…“,  a navodi i ovo: „Zanimljivo je kako je ovo samo jedno od pitanja vezanih uz  bleiburške događaje, koje ima različite odgovore. Ipak, brojka od dvadesetak osoba, stradalih na polju, čini se prilično proizvoljnom. No, je li broj žrtava tako velik, kako to prikazuju memoari, također je nemoguće tvrditi.“

Bleiburg označava sva hrvatska poratna stradanja na križnim putovima

Dakle, neodređeni broj ubojstava na samom Bleiburškom polju nedvojbeno je počinjen, dok masovna ubojstva na križnim putovima također potvrđuju svi povjesničari. Što međutim znači manji broj ubijenih u odnosu na pedeset tisuća, nitko ne može reći, kao ni da ih je bilo premalo da bi se zadržalo pokroviteljstvo nad njihovom komemoracijom. Pa ipak, to se dogodilo.

O Bleiburgu se slažu Englezi, Francuzi, Talijani, Slovenci, Rusi i Srbi

A evo i nekoliko citata iz engleske varijante članka pod naslovom Bleibuirg massacre iz Wikipedije: „The Bleiburg massacre (kurziv Z. L.), which is a part of Operation Keelhaul, is a term encompassing events that took place during mid-May 1945. near the Carinthian town Bleiburg.“ Dakle, nedvojbeno Bleiburg i masakr. Slovenska verzija u istoj enciklopediji glasi: „Pliberška tragedija ali Pliberški pokol (kurziv Z. L.) je hrvaški naziv za dogodke po koncu druge svetovne vojne… Le manjši del vojakov in civilistov so pobili v okolici Pliberka…“ Dakle, pokolj vojnika i civila. Talijani pod naslovom Massacro di Bleiburg pišu ovo: „Per massacro di Bleiburg si intende una serie di stragi verificatasi nel maggio 1945. L᾽azione fu ordinata come rappresaglia per ordine del maresciallo Tito. Le vittime del massacro furono soprattutto militari croati, ma vi furono coinvolti anche diversi civili, inclusi donne e bambini (kurziv Z. L.)…“ Žene i djeca! Zanimljivo da Tita u članku Massacre de Bleiburg spominju i Francuzi: „Le massacre de Bleiburg… Etait un meurtre de masse des soldats et civils croates… Il est fort probable que le marechal partisan et future president Tito était au courant du massacre.“ I Rusi na Bleiburg gledaju slično: „Bleiburška vojna je termin koji se odnosi na događaje iz svibnja 1945. kada je vojska jugoslavenskih partizana prodrla na teritorij Austrije u Korušku i oko grada Bleiburga priredila masovno uništavanja hrvatski ustaša i slovenskih kolaboracionista i članova njihovih obitelji.“

Posebno će se pak teško Ivin, Mesić i drugi suočiti s činjenicom da o Bleiburgu drukčije od njih pišu čak i Srbi: „Slučaj Blajburg, poznat kao Zarobljavanje i egzekucija ustaša u Blajburgu odnosi se na događaj koji se desio krajem Drugog svetskog rata u selu Blajburg… Ostaje otvoreno pitanje o obimu zločina, koji su u tom slučaju počinili partizani, praktikujući doktrinu prekog suda prema zarobljenicima… Teško je proceniti broj žrtava na Blajburškom polju u poređenju sa onima koji su pronađeni u jamama u okolini Maribora i širom Slovenije.“ Što god mislili o Wikipediji, milijuni njezinih čitatelja diljem svijeta čitaju o Bleiburgu kao o poslijeratnom partizanskom pokolju nad hrvatskim zarobljenim vojnicima i civilima i, bez obzira na trud osporavatelja, to promijeniti neće moći nitko, pa ni Predsjedništvo Hrvatskoga sabora.

Pitanje svih pitanja ove mučne priče jest: zašto je više stotina tisuća ljudi uopće bježalo pred partizanima i dospjelo u Bleiburg? U današnjim raspravama to je pitanje nestalo. Zašto su se oni panično nastojali predati zapadnim saveznicima, a ne partizanima? Pa zato što su imali niz saznanja o tome kako partizani postupaju sa zarobljenicima. Tito je tako već 15. rujna 1944. izdao zapovijed po kojoj treba „sve one koji se uhvate na neprijateljskoj strani s oružjem u ruci staviti pred vojni sud i po hitnom postupku suditi i najstrože kazniti“. Kako se ta zapovijed ostvarivala bjelodano pokazuje izvješće lokalne slavonske OZNA-e svojoj centrali, iz siječnja 1945: „OZNA III. pobila je bez suda veliki broj bivših domobranskih oficira i vojnika (oko 200/300) koji su prešli na našu stranu na poziv druga Tita poslije 15. IX. 1944.“ Bježalo se i zbog – danas potvrđenih – masovnih smaknuća koja su partizani počinili od kraja 1944. do svibnja 1945., primjerice u Dubrovniku, Travniku, Čapljini, Mostaru, Sarajevu, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Osijeku, Slatini, Požegi, Banjoj Luci, Splitu, Kninu, Senju…

Pohvala krvoproliću

Prema istraživanjima povjesničara Zdravka Dizdara „nisu likvidirani samo pripadnici Hrvatskih oružanih snaga NDH-a, nego i brojni civili. Posebice su se okomili na ugledne i utjecajne ljude u narodu te intelektualce koji se nisu mirili s vlašću komunista, ili su smatrali da bi im ubuduće bili politički protivnici, među kojima su posebice bili katolički svećenici, kako bi nametnuli u potpunosti svoj utjecaj u narodu.“ Nadalje, britansko izaslanstvo u Vatikanu izvijestilo je 11. svibnja 1954. svoje Ministarstvo vanjskih poslova kako su Titovi partizani u Hrvatskoj ubili 192 katolička svećenika i nekoliko stotina uglednih ljudi. Zbog svega toga u bijeg su se dali i mnogobrojni civili, stoga je netočna tvrdnja da na Bleiburgu nije bilo nevinih žrtava jer ih je, prema svim pokazateljima, bježalo blizu pola milijuna, od kojih je više desetaka tisuća i stiglo na Bleiburg. Nije moguće da su baš svi civili izbjegli mitraljesku paljbu partizanā. Načelnik OZNA-e Ranković zapovjedio je OZNA-i 15. svibnja 1945. za područje Hrvatske: „…radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima…“ A hrvatski vojnici i civili na Bleiburškom su se polju nalazili još i 16. svibnja. Sam je pak Tito već 26. svibnja 1945. građanima okupljenima na Kongresnom trgu u Ljubljani poručio: „Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša rascvjetala polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će kratko.“ Pohvalio se dakle činjenicom da je u samo osam dana pobijena većina njegovih protivnika. Istoga dana, u ljubljanskome dnevniku Slovenski poročevalec, pisac Tone Seliškar Tita je dočekao riječima: „Mi ćemo, a već i jesmo, krvlju u našim srcima upaliti osvetu kao program i sadržaj, da tu družinu izdajica i krvnika uništimo i satremo.“

Nikako nije i ne bi smjelo biti dovoljno da nekoliko javnih osoba – kao što su  to napravili Danijel Ivin, Slavko Goldstein i Stjepan Mesić – iznesu svoje (neistinite) tvrdnje pa da Predsjedništvo Hrvatskoga sabora prekroji tako važnu odluku o kojoj je dosad postojao konsenzus. Državne vlasti takve odluke ne bi smjele donositi na temelju izjava nekolicine nepozvanih, umjesto velikog broja pozvanijih. Trebalo je upitati i zatražiti službeno mišljenje Hrvatskoga instituta za povijest, povijesnih odsjeka filozofskih fakulteta, HAZU-a, povjesničarā iz Slovenije i Austrije… Pa tek tada odlučiti.

Pitanje je na kraju: koja je motivacija ovog nepravednog, nepotrebnog i štetnog poteza? Je li se htjelo, prebacujući težište problema na realno manje važno pitanje mjesta zločina, sakriti sam zločin? Ili se htjelo iznova prodrmati pitanje koje je bilo relativno sređeno tako da cijela Hrvatska ponovno upadne u ideološki sukob?

Zato bi bilo dobro da Vlada Republike Hrvatske preuzme pokroviteljstvo komemoracije na Bleiburgu. To je interes svih dobronamjernih hrvatskih građana.