Simbol svih hrvatskih stradanja

O UKIDANJU POKROVITELJSTVA HRVATSKOGA SABORA NAD KOMEMORACIJOM U BLEIBURGU

Simbol svih hrvatskih stradanja

Koja je motivacija nepotrebnog i štetnog ukidanja saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu? Je li se htjelo, prebacujući težište problema na manje važno pitanje mjesta zločina, sakriti sam zločin? Ili se htjelo iznova prodrmati relativno sređeno pitanje tako da cijela Hrvatska opet upadne u ideološki sukob?

Zorislav Lukić

P

redsjedništvo Hrvatskoga sabora ukinulo je 17. travnja 2012. pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, uz obrazloženje predsjednika Borisa Šprema: „Na Bleiburgu su se odvijale završne i legitimne borbe Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i već tada gotovo poraženih Pavelićevih snaga; došlo je do stradanja s obiju strana, ali nije bilo nevinih žrtava.“ Koliko je javnosti poznato, ta je odluka donesena nakon i na temelju javnih izjava Danijela Ivina i Stjepana Mesića da na Bleiburgu nije bilo ubijenih, ili je njihov broj bio zanemariv, što je prihvatio i premijer Zoran Milanović, koji je izjavio da tamo žrtava uopće nije bilo.

Međutim, koliko je ljudi, vojnika i civila doista pobijeno 15. i 16. svibnja 1945. na samom Bleiburškom polju nemoguće je utvrditi, jer britanski i srpski vojni arhivi još nisu dostupni povjesničarima. Oni izvori koji jesu dostupni potvrđuju da je tamo ubijen određen broj ljudi, stoga su u krivu oni koji tvrde da tamo nije bilo žrtava ili da se radilo o maloj skupini poginulih te da bi zbog toga Sabor trebao odustati od pokroviteljstva manifestacije kojom se svake godine obilježavao tragični događaj.

Nijedan povjesničar dosad nije ustvrdio da poginulih na Bleiburgu uopće nije bilo. Jedini pak izvori za tvrdnju da je njihov broj bio malen jesu izvješće štaba 12. divizije partizanske vojske, u kojem se navodi da je prilikom njihove predaje „zarobljeno 93.000  neprijateljskih vojnika, a ubijeno je 27 vojnika“, te britansko vojno (Cowgillovo) izvješće, prema kojem su „Titovi ljudi na Bleiburškom polju ubili neke ranjenike, kao i pojedine Hrvate koji su bježali prema okolnim područjima. Ukupan broj stradalih nije mogao biti veći od 30 do 50 osoba.“ Ali, tko je onaj koji s punom odgovornošću može odrediti granicu između malo i puno? Je li pedeset stvarno tako malo da ih ne treba komemorirati? Nadalje, ako su zarobljenici ubijeni sto, dvjesto ili tisuću metara od samoga polja, u neimenovanim šumarcima i na poljima, zar nisu i oni bleiburške žrtve? Osim toga, ova dva izvješća jesu autentična, no vrlo je upitno jesu li i vjerodostojna, jer su i partizani i Britanci sudionici i krivci za ovaj događaj pa im je nedvojbeno bio interes umanjivati broj žrtava. Žalosno je što su zagovornicima minimaliziranja žrtava povjerovali neki od najodgovornijih hrvatskih političara i tako nasjeli na političku inicijativu koja Hrvatskoj ne želi dobro. Svi oni koji su ove tvrdnje prihvatili ogriješili su se o više temeljnih pravila i normi javnoga djelovanja.

Povjesničari o Bleiburgu

Prije svega, nisu saslušali drugu stranu. A priča druge strane o ovome događaju dramatično je drukčija. Britanski povjesničar Nikolai Tolstoy u knjizi Ministar i pokolj, objavljenoj 1986. u Velikoj Britaniji, o zbivanjima u Bleiburgu tako piše: „U općoj zbrci, mnoge su jedinice mislile da se predaju Britancima, dok su se ostale jedinice, bolje shvaćajući situaciju, spremale na borbu ili proboj prema šumama. Većina je međutim predala oružje i podigla bijele zastave. Za tili je čas komesar Basta shvatio da je došlo njegovih pet minuta. Siguran da njegove žrtve više nemaju sredstva za obranu i da se Britanci ne namjeravaju miješati, svojim je sljedbenicima dao znak koji su dugo čekali. Ono što se tada dogodilo bio je toliko odvratan pokolj da se njegov razmjer može opisati jedino doživljajima onih koji su ga preživjeli.“ A svjedoci, kao Teodor Pavić, kažu: „Partizani su pucali u masu, uglavnom isuviše gustu za mogući bijeg. Pokolj je bio užasan. Muškarci, žene, djeca padali su u hrpama dok su partizani svojim strojnicama po polju šarali lijevo-desno.“ Nisu uzeli u obzir ni izvore u kojima i sami počinitelji govore drukčije. Primjerice, izjavu koju je načelnik štaba 14. udarne divizije Mićo Došenović 1977. dao za knjigu Francija Strlea Veliki finale na Koroškem: „…taj masakr, da ga tako nazovem, napravili su puškomitraljezi šarci. Uvijek kažem, imali smo idealne položaje i malu udaljenost, a pred sobom gomilu. To nije bio vojni raspored, bila je to gomila zbijenoga ljudstva na cesti i oko ceste, kola do kola i čovjek do čovjeka… A tada je jedan naš bataljun imao više mitraljeza nego ranije pola divizije…“

Općeprihvaćeni simbol
komunističkih zločina

Nisu uzeli u obzir ni novije rezultate istraživanja hrvatskih povjesničara o ovome pitanju. Primjerice, Ivo Goldstein 2003. piše: „Većina je došla pod nadzor jugoslavenske vojske. Njihova je sudbina bila različita: neki od važnijih zarobljenika izdvojeni su i sprovedeni u zatvor, te im je potom legalno suđeno, ali je zato dio anonimnih povratnika ubijen odmah a dio duž Križnog puta.“ Josip Jurčević 2005. piše: „Naime, iako je na samo Bleiburško polje stigao manji dio hrvatskih civila i vojnika te iako je na Bleiburškom polju počinjeno, razmjerno, najmanje zločina, Bleiburg je, ipak, više od pola stoljeća riječ koja označava sva poratna hrvatska stradavanja na Križnim putevima…“ Zaključuje i da je Bleiburg „…postupno postajao i općeprihvaćeni simbol svekoliko poratnog stradavanja Hrvata.“ Također 2005. Zdravko Dizdar napisao je ovo: „..na samome Bleiburgu nije bilo mnogo ubijenih…“, ali u nastavku i ovo: „Već na Bleiburškom polju, nakon što su Hrvati položili oružje, pojedinci su bili ubijeni od partizana, a potom su se masovna ubojstva nad njima obavljala uz križne putove…“  Anđelko Mijatović 2007. piše: „Kakve su se sve drame, nakon saznanja da su prepušteni Jugoslavenskoj armiji i protivniku s kojim su četiri godine ratovali, događale u izbjegličkoj vojnoj i civilnoj koloni na Loibaškom polju, pojedinačne, obiteljske, pa i nacionalne, teško je opisati i predočiti. Svakako najstrašnije što ih jedno ljudsko biće i društvo može doživjeti.“ Gordana Grahek Ravančić 2008. piše: „Velika je vjerojatnost da je nakon predaje manji broj ljudi ubijen na samom Bleiburškom polju, dok je većina ubijena ili umrla na dugotrajnom križnom putu…“,  a navodi i ovo: „Zanimljivo je kako je ovo samo jedno od pitanja vezanih uz  bleiburške događaje, koje ima različite odgovore. Ipak, brojka od dvadesetak osoba, stradalih na polju, čini se prilično proizvoljnom. No, je li broj žrtava tako velik, kako to prikazuju memoari, također je nemoguće tvrditi.“

Bleiburg označava sva hrvatska poratna stradanja na križnim putovima

Dakle, neodređeni broj ubojstava na samom Bleiburškom polju nedvojbeno je počinjen, dok masovna ubojstva na križnim putovima također potvrđuju svi povjesničari. Što međutim znači manji broj ubijenih u odnosu na pedeset tisuća, nitko ne može reći, kao ni da ih je bilo premalo da bi se zadržalo pokroviteljstvo nad njihovom komemoracijom. Pa ipak, to se dogodilo.

O Bleiburgu se slažu Englezi, Francuzi, Talijani, Slovenci, Rusi i Srbi

A evo i nekoliko citata iz engleske varijante članka pod naslovom Bleibuirg massacre iz Wikipedije: „The Bleiburg massacre (kurziv Z. L.), which is a part of Operation Keelhaul, is a term encompassing events that took place during mid-May 1945. near the Carinthian town Bleiburg.“ Dakle, nedvojbeno Bleiburg i masakr. Slovenska verzija u istoj enciklopediji glasi: „Pliberška tragedija ali Pliberški pokol (kurziv Z. L.) je hrvaški naziv za dogodke po koncu druge svetovne vojne… Le manjši del vojakov in civilistov so pobili v okolici Pliberka…“ Dakle, pokolj vojnika i civila. Talijani pod naslovom Massacro di Bleiburg pišu ovo: „Per massacro di Bleiburg si intende una serie di stragi verificatasi nel maggio 1945. L᾽azione fu ordinata come rappresaglia per ordine del maresciallo Tito. Le vittime del massacro furono soprattutto militari croati, ma vi furono coinvolti anche diversi civili, inclusi donne e bambini (kurziv Z. L.)…“ Žene i djeca! Zanimljivo da Tita u članku Massacre de Bleiburg spominju i Francuzi: „Le massacre de Bleiburg… Etait un meurtre de masse des soldats et civils croates… Il est fort probable que le marechal partisan et future president Tito était au courant du massacre.“ I Rusi na Bleiburg gledaju slično: „Bleiburška vojna je termin koji se odnosi na događaje iz svibnja 1945. kada je vojska jugoslavenskih partizana prodrla na teritorij Austrije u Korušku i oko grada Bleiburga priredila masovno uništavanja hrvatski ustaša i slovenskih kolaboracionista i članova njihovih obitelji.“

Posebno će se pak teško Ivin, Mesić i drugi suočiti s činjenicom da o Bleiburgu drukčije od njih pišu čak i Srbi: „Slučaj Blajburg, poznat kao Zarobljavanje i egzekucija ustaša u Blajburgu odnosi se na događaj koji se desio krajem Drugog svetskog rata u selu Blajburg… Ostaje otvoreno pitanje o obimu zločina, koji su u tom slučaju počinili partizani, praktikujući doktrinu prekog suda prema zarobljenicima… Teško je proceniti broj žrtava na Blajburškom polju u poređenju sa onima koji su pronađeni u jamama u okolini Maribora i širom Slovenije.“ Što god mislili o Wikipediji, milijuni njezinih čitatelja diljem svijeta čitaju o Bleiburgu kao o poslijeratnom partizanskom pokolju nad hrvatskim zarobljenim vojnicima i civilima i, bez obzira na trud osporavatelja, to promijeniti neće moći nitko, pa ni Predsjedništvo Hrvatskoga sabora.

Pitanje svih pitanja ove mučne priče jest: zašto je više stotina tisuća ljudi uopće bježalo pred partizanima i dospjelo u Bleiburg? U današnjim raspravama to je pitanje nestalo. Zašto su se oni panično nastojali predati zapadnim saveznicima, a ne partizanima? Pa zato što su imali niz saznanja o tome kako partizani postupaju sa zarobljenicima. Tito je tako već 15. rujna 1944. izdao zapovijed po kojoj treba „sve one koji se uhvate na neprijateljskoj strani s oružjem u ruci staviti pred vojni sud i po hitnom postupku suditi i najstrože kazniti“. Kako se ta zapovijed ostvarivala bjelodano pokazuje izvješće lokalne slavonske OZNA-e svojoj centrali, iz siječnja 1945: „OZNA III. pobila je bez suda veliki broj bivših domobranskih oficira i vojnika (oko 200/300) koji su prešli na našu stranu na poziv druga Tita poslije 15. IX. 1944.“ Bježalo se i zbog – danas potvrđenih – masovnih smaknuća koja su partizani počinili od kraja 1944. do svibnja 1945., primjerice u Dubrovniku, Travniku, Čapljini, Mostaru, Sarajevu, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Osijeku, Slatini, Požegi, Banjoj Luci, Splitu, Kninu, Senju…

Pohvala krvoproliću

Prema istraživanjima povjesničara Zdravka Dizdara „nisu likvidirani samo pripadnici Hrvatskih oružanih snaga NDH-a, nego i brojni civili. Posebice su se okomili na ugledne i utjecajne ljude u narodu te intelektualce koji se nisu mirili s vlašću komunista, ili su smatrali da bi im ubuduće bili politički protivnici, među kojima su posebice bili katolički svećenici, kako bi nametnuli u potpunosti svoj utjecaj u narodu.“ Nadalje, britansko izaslanstvo u Vatikanu izvijestilo je 11. svibnja 1954. svoje Ministarstvo vanjskih poslova kako su Titovi partizani u Hrvatskoj ubili 192 katolička svećenika i nekoliko stotina uglednih ljudi. Zbog svega toga u bijeg su se dali i mnogobrojni civili, stoga je netočna tvrdnja da na Bleiburgu nije bilo nevinih žrtava jer ih je, prema svim pokazateljima, bježalo blizu pola milijuna, od kojih je više desetaka tisuća i stiglo na Bleiburg. Nije moguće da su baš svi civili izbjegli mitraljesku paljbu partizanā. Načelnik OZNA-e Ranković zapovjedio je OZNA-i 15. svibnja 1945. za područje Hrvatske: „…radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima…“ A hrvatski vojnici i civili na Bleiburškom su se polju nalazili još i 16. svibnja. Sam je pak Tito već 26. svibnja 1945. građanima okupljenima na Kongresnom trgu u Ljubljani poručio: „Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša rascvjetala polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će kratko.“ Pohvalio se dakle činjenicom da je u samo osam dana pobijena većina njegovih protivnika. Istoga dana, u ljubljanskome dnevniku Slovenski poročevalec, pisac Tone Seliškar Tita je dočekao riječima: „Mi ćemo, a već i jesmo, krvlju u našim srcima upaliti osvetu kao program i sadržaj, da tu družinu izdajica i krvnika uništimo i satremo.“

Nikako nije i ne bi smjelo biti dovoljno da nekoliko javnih osoba – kao što su  to napravili Danijel Ivin, Slavko Goldstein i Stjepan Mesić – iznesu svoje (neistinite) tvrdnje pa da Predsjedništvo Hrvatskoga sabora prekroji tako važnu odluku o kojoj je dosad postojao konsenzus. Državne vlasti takve odluke ne bi smjele donositi na temelju izjava nekolicine nepozvanih, umjesto velikog broja pozvanijih. Trebalo je upitati i zatražiti službeno mišljenje Hrvatskoga instituta za povijest, povijesnih odsjeka filozofskih fakulteta, HAZU-a, povjesničarā iz Slovenije i Austrije… Pa tek tada odlučiti.

Pitanje je na kraju: koja je motivacija ovog nepravednog, nepotrebnog i štetnog poteza? Je li se htjelo, prebacujući težište problema na realno manje važno pitanje mjesta zločina, sakriti sam zločin? Ili se htjelo iznova prodrmati pitanje koje je bilo relativno sređeno tako da cijela Hrvatska ponovno upadne u ideološki sukob?

Zato bi bilo dobro da Vlada Republike Hrvatske preuzme pokroviteljstvo komemoracije na Bleiburgu. To je interes svih dobronamjernih hrvatskih građana.