Reakcija na tekst objavljen u Jutarnjem listu
Kritičar bez poštenja
Poštovani,
Pozivam Vas da u skladu s odredbama Zakona o medijima objavite moj
ispravak teksta Jurice Pavičića Ponižavajuće posrnuće moga klasika i moga
pisca Slobodana Novaka objavljenog 8. prosinca 2012. u Jutarnjem listu.
Jurica Pavičić, u članku objavljenu u Jutarnjem listu 8.
prosinca 2012, ne vodeći računa o mogućim posljedicama, grubo je oklevetao
književnika Slobodana Novaka tvrdnjom kako se Novak „pretvara u kretena“. Prije
svega, da bi se izbjegle ikakve dvojbe o značenju riječi kreten,
potrebno je reći da taj medicinski termin koristimo za osobe mentalno i
tjelesno zaostale u razvoju. (Svima onima koji se u svojim životima nose s tom
teškom bolešću, bilo bolesnicima, njihovim obiteljima ili zdravstvenim
djelatnicima koji se tom bolešću bave, ispričavam se što ih u ovoj prilici
dodatno uznemirujem, ali nadam se da će razumjeti svrhu ovoga javnog istupa kao
i zaštitu pojedinaca od nasrtaja navodno „normalnih“ novinara.) Temeljnu laž koju
je Pavičić napisao nije teško opovrgnuti; književni opus Slobodana Novaka među
najvećima je u hrvatskoj književnoj povijesti pa Novak zacijelo nije „zaostao u
razvoju“. Zbog toga se Jurica Pavičić akademiku Novaku i hrvatskoj javnosti
mora ispričati.
Nije, ipak, samo temeljna Pavičićeva laž jedini problem njegova
teksta. Tekst naime u cijelosti obiluje lažima. Sklepan je od lažnih tvrdnji,
nejasnih misli, nerazumljivih i nelogičnih zaključaka. Jurica Pavičić započeo
je tekst dvjema rečenicama kojih je sadržaj običnom smrtniku neshvatljiv. Prva
glasi: „U nekim slučajevima između mene i hrvatske književne klasike stajala bi
nepomirljiva mrena svjetonazora, osjećanje da čitam djela u čije vrijednosti ne
vjerujem, niti bi oni koji su te knjige pisali vjerovali u moje.“ Nikomu se
neko djelo, pa bilo i književna klasika, ne treba sviđati, i svatko u svakom
djelu, pa i najpriznatijem, može tražiti i pronaći loše strane. Književni
kritičar, međutim, čiji je posao i profesija ocjenjivanje književnih djela za
javnost, a u radu je opterećen vlastitim svjetonazorom, svoj posao ne može
obaviti dobro. Njegove teze, pak, bilo bi nam lakše razumjeti kad bi Pavičić
dao neki konkretan primjer u kojem ga je njegov svjetonazor, tj. „nepomirljiva
mrena svjetonazora“ (što bi to zapravo bilo?) dovela do osjećanja da „čita
djela u čije vrijednosti ne vjeruje“. Znači li to da u vrijednost nekog djela
ne vjeruje zbog svjetonazora autora? I još k tome prije nego ih je pročitao?
Mnogo bi nam Pavičić pomogao kad bi nam dao i opis svoga svjetonazora, i onih
svjetonazora prema kojima mu „stoji nepomirljiva mrena“. Kako je pak došao do
tvrdnje da ni „oni koji su te knjige pisali ne bi vjerovali u njegove“
vrijednosti? Otkud mu saznanje da ga oni drugi ne bi razumjeli? No i ovo bismo
lakše komentirali kada bismo znali koje su to Pavičićeve vrijednosti.
Druga rečenica pak glasi: „U trećim slučajevima hrvatski bi književni
klasici reprezentirali svjetove, mentalitete i kulturu koje, dakako, vidim oko
sebe, ali ih ne volim i ne smatram svojima.“ Koliko se god trudim, ne mogu
dokučiti koji su to u prethodnoj rečenici bili prvi i drugi slučajevi,
pa da ovo budu treći slučajevi. I opet moram upomoć pozvati autora. Gdje
su se to meni skrili prvi i drugi pa da na miru mogu analizirati i treće
slučajeve? No bez obzira na redni broj, ovi treći slučajevi
otkrivaju nam Pavičićevu anticivilizacijsku crtu u odnosu na one koji drukčije
misle. Otvoreno priznaje da neke svjetove, mentalitete i kulturu ne voli i ne
smatra svojom. Približio se ovdje i vrlo blizu crti kojom današnji zakoni
zabranjuju izražavanje netrpeljivosti prema drugima, različitima, manjinama i
slično. Ali opet, za temeljitiju polemiku s njime, nedostaje precizna misao
koju nije formulirao. Rado bih pročitao koga on to ne voli.
Kako pak razumjeti ovu Pavičićevu misao:
„Slobodan Novak jedini je hrvatski prozni klasik, jedini hrvatski mrtvi
pisac (jer Novak je kao osoba živ, ali kao pisac zapravo nije)…“? Ako je
mislio da Novak više ne može napisati književno djelo, moram ga upozoriti da
dokaze za tu tvrdnju ne može dati, jer Novak još itekako piše. Da je pročitao
nešto iz njegovih Sabranih djela, vidio bi da tu ima dovoljno novih tekstova
kao dokaz da je Novak kao pisac potpuno živ. Pavičić također govori neistinu
kad kaže da je Novak jedini (tobože) mrtvi-živi pisac, jer neovisno o godinama,
piscima se može dogoditi da prestanu pisati prije fizičke smrti pa ih tako, čak
da je i Novak stvarno takav, u Hrvatskoj sigurno ima više od jednoga.
Sljedeća lažna konstrukcija o Novaku je ova: „Sudjelovao je u
oslobodilačkom ratu kao i ja, a čini mi se da kao i ja nije vjerovao u stvar za
koju ratuje, nego je kao i ja držao da je ona tek manje zlo od onoga što je s
druge strane rova i nišana.“ Ovdje je zapravo ključni razlog Pavičićeva bijesa.
Život u Hrvatskoj je zlo. Doduše nešto manje od onoga u bivšoj
Jugoslaviji ili sadašnjoj Srbiji, pa se zbog toga ipak borio, ali nikako zato
što bi vjerovao u Hrvatsku. Bijesni Pavičić činjenicu da Novak ne misli isto
kao i on ne može prihvatiti. Novak bi morao misliti kao i Pavičić, pisati kao i
on, a radi suprotno, ima razumijevanja za Hrvatsku, čak i za, po Pavičiću, diktatora
Tuđmana. Vjera i borba za Hrvatsku nezamisliva mu je i nedopustiva, grijeh
zbog kojega treba nasrnuti na svakoga koji tako misli. Pa bio to i jedini njemu
blizak klasik. Nekadašnjega hrvatskog partizana koji je za Hrvatsku, a ne za
Jugoslaviju, treba kao i sve hrvatske vrijednosti oklevetati. I tako sve dok
svi Hrvati ne shvate da su zaostali i nesposobni.
U klevetama Pavičić nema granica. Novaka uspoređuje s Emirom
Kusturicom koji je preuzeo neke funkcije u Srbiji, a i s Momom Kaporom, koji „s
trebinjskim četnicima pije ukradeno vino iz konavoskih podruma“. Novak se borio
u svojoj zemlji, a Kapor i četnici bili su okupatori pa nikako ne mogu biti
isti.
Završna, upravo paklena, Pavičićeva misao kaže
kako je Novakovo otkrivanje nacionalnog identiteta i baštine (zajedno s Mešom
Selimovićem i Dobricom Ćosićem) završilo „lošom, očajnom, krvlju plaćenom
politikom“. Dakle, Pavičić tvrdi da su Hrvati, Muslimani i Srbi zbog svoje
nacionalne svijesti jednako krivi za rat u kojem je poginulo oko 15.000 Hrvata
i 100.000 Muslimana. Do rušenja teze o hrvatskom udruženom zločinačkom pothvatu
Pavičićeva laž mogla se privremeno hraniti i preživljavati zahvaljujući toj
izmišljenoj konstrukciji, ali komu to još može prodavati tezu kako smo mi sami
naručili da nas Milošević napadne, samo kako bismo protjerali Srbe?
Svoje klevetničke misli Pavičić bi, da ima imalo morala i poštenja,
povukao i ispričao se hrvatskoj javnosti. Sumnjam da će za to naći hrabrosti pa
mu ne preostaje ništa drugo nego živjeti u „teškim mukama“ ispravnoga saznanja
da su hrvatski partizani u golemoj većini ratovali za Hrvatsku, a ne za Jugoslaviju
(uz iznimku jugokomunista boljševičkog usmjerenja).
Zagreb, 21. prosinca
2012.
Zorislav Lukić
* *
* *
Obrazloženje Jutarnjeg
lista za odbijanje objave reakcije
Poštovani,
Obraćam Vam se u svojstvu punomoćnika glavnog urednika tiskovine Jutarnji
list g. Mladena Pleše u koju svrhu prilažem punomoć za zastupanje.
Ovime Vas pozivom na čl. 42. st. 5. Zakona o medijima obavještavamo o
razlozima neobjavljivanja ispravka te isprike, a sve kako slijedi.
Vaš dopis od dana 31. prosinca 2012. kojim se obraćate glavnom
uredniku, a u svezi sa člankom objavljenim pod naslovom: „Ponižavajuće posrnuće
moga klasika i moga pisca Slobodana Novaka« od dana 08.12.2012. g, a u kojem
dopisu je kao Vaša stranka naznačen g. Zorislav Lukić glavni tajnik udruge Matica
Hrvatska, ne predstavlja zahtjev za ispravak tj. predmetni dopis ne udovoljava
zakonskim pretpostavkama za objavu istog sukladno primjenjivim odredbama Zakona
o medijima.
Posebno napominjemo da iz predmetnog dopisa nije vidljivo koje se
informacije ispravljaju sa kojim drugim navodno točnim informacijama odnosno sa
kojim informacijama se bitno dopunjuju pobijane informacije.
Također napominjemo da predmetni dopis ne smije sadržavati bilo kakvo
komentiranje te u tom smislu svakako smatramo neophodnim izostaviti navode iz
predmetnog ,dopisa kojima se između ostalog tvrdi sljedeće:
„Temeljna laž koju je Pavičić napisao... », „Nije, međutim, samo temeljna
Pavičićeva laž jedini problem njegovog teksta. Tekst naime u cijelosti obiluje
lažima.«, „Jurica Pavičić svoj tekst započeo je dvjema rečenicama čiji je
sadržaj običnom smrtniku neshvatljiv.«, „No bez obzira na redni broj, ovi treći
slučajevi otkrivaju nam Pavičićevu anticivilizacijsku crtu u odnosu na one koji
drugačije misle.«, „Slijedeća lažna konstrukcija..«, Ovdje je zapravo ključni
razlog Pavičićeva bjesa.«, „U klevetama Pavičić nema granica«, „Završna upravo
paklena Pavičićeva misao...«„,Svoje klevetničke misli...« i slično.
S poštovanjem,
Za glavnog urednika
„Jutarnjeg lista«
(tiskano izdanje), 3. siječnja 2013.
(tiskano izdanje), 3. siječnja 2013.