srijeda, 6. veljače 2013.

Kritičar bez poštenja



Reakcija na tekst objavljen u  Jutarnjem listu


 Kritičar bez poštenja



Poštovani,
Pozivam Vas da u skladu s odredbama Zakona o medijima objavite moj ispravak teksta Jurice Pavičića Ponižavajuće posrnuće moga klasika i moga pisca Slobodana Novaka objavljenog 8. prosinca 2012. u Jutarnjem listu.
Jurica Pavičić, u članku objavljenu u Jutarnjem listu 8. prosinca 2012, ne vodeći računa o mogućim posljedicama, grubo je oklevetao književnika Slobodana Novaka tvrdnjom kako se Novak „pretvara u kretena“. Prije svega, da bi se izbjegle ikakve dvojbe o značenju riječi kreten, potrebno je reći da taj medicinski termin koristimo za osobe mentalno i tjelesno zaostale u razvoju. (Svima onima koji se u svojim životima nose s tom teškom bolešću, bilo bolesnicima, njihovim obiteljima ili zdravstvenim djelatnicima koji se tom bolešću bave, ispričavam se što ih u ovoj prilici dodatno uznemirujem, ali nadam se da će razumjeti svrhu ovoga javnog istupa kao i zaštitu pojedinaca od nasrtaja navodno „normalnih“ novinara.) Temeljnu laž koju je Pavičić napisao nije teško opovrgnuti; književni opus Slobodana Novaka među najvećima je u hrvatskoj književnoj povijesti pa Novak zacijelo nije „zaostao u razvoju“. Zbog toga se Jurica Pavičić akademiku Novaku i hrvatskoj javnosti mora ispričati.
Nije, ipak, samo temeljna Pavičićeva laž jedini problem njegova teksta. Tekst naime u cijelosti obiluje lažima. Sklepan je od lažnih tvrdnji, nejasnih misli, nerazumljivih i nelogičnih zaključaka. Jurica Pavičić započeo je tekst dvjema rečenicama kojih je sadržaj običnom smrtniku neshvatljiv. Prva glasi: „U nekim slučajevima između mene i hrvatske književne klasike stajala bi nepomirljiva mrena svjetonazora, osjećanje da čitam djela u čije vrijednosti ne vjerujem, niti bi oni koji su te knjige pisali vjerovali u moje.“ Nikomu se neko djelo, pa bilo i književna klasika, ne treba sviđati, i svatko u svakom djelu, pa i najpriznatijem, može tražiti i pronaći loše strane. Književni kritičar, međutim, čiji je posao i profesija ocjenjivanje književnih djela za javnost, a u radu je opterećen vlastitim svjetonazorom, svoj posao ne može obaviti dobro. Njegove teze, pak, bilo bi nam lakše razumjeti kad bi Pavičić dao neki konkretan primjer u kojem ga je njegov svjetonazor, tj. „nepomirljiva mrena svjetonazora“ (što bi to zapravo bilo?) dovela do osjećanja da „čita djela u čije vrijednosti ne vjeruje“. Znači li to da u vrijednost nekog djela ne vjeruje zbog svjetonazora autora? I još k tome prije nego ih je pročitao? Mnogo bi nam Pavičić pomogao kad bi nam dao i opis svoga svjetonazora, i onih svjetonazora prema kojima mu „stoji nepomirljiva mrena“. Kako je pak došao do tvrdnje da ni „oni koji su te knjige pisali ne bi vjerovali u njegove“ vrijednosti? Otkud mu saznanje da ga oni drugi ne bi razumjeli? No i ovo bismo lakše komentirali kada bismo znali koje su to Pavičićeve vrijednosti.





Druga rečenica pak glasi: „U trećim slučajevima hrvatski bi književni klasici reprezentirali svjetove, mentalitete i kulturu koje, dakako, vidim oko sebe, ali ih ne volim i ne smatram svojima.“ Koliko se god trudim, ne mogu dokučiti koji su to u prethodnoj rečenici bili prvi i drugi slučajevi, pa da ovo budu treći slučajevi. I opet moram upomoć pozvati autora. Gdje su se to meni skrili prvi i drugi pa da na miru mogu analizirati i treće slučajeve? No bez obzira na redni broj, ovi treći slučajevi otkrivaju nam Pavičićevu anticivilizacijsku crtu u odnosu na one koji drukčije misle. Otvoreno priznaje da neke svjetove, mentalitete i kulturu ne voli i ne smatra svojom. Približio se ovdje i vrlo blizu crti kojom današnji zakoni zabranjuju izražavanje netrpeljivosti prema drugima, različitima, manjinama i slično. Ali opet, za temeljitiju polemiku s njime, nedostaje precizna misao koju nije formulirao. Rado bih pročitao koga on to ne voli.
Kako pak razumjeti ovu Pavičićevu misao: „Slobodan Novak jedini je hrvatski prozni klasik, jedini hrvatski mrtvi pisac (jer Novak je kao osoba živ, ali kao pisac zapravo nije)…“? Ako je mislio da Novak više ne može napisati književno djelo, moram ga upozoriti da dokaze za tu tvrdnju ne može dati, jer Novak još itekako piše. Da je pročitao nešto iz njegovih Sabranih djela, vidio bi da tu ima dovoljno novih tekstova kao dokaz da je Novak kao pisac potpuno živ. Pavičić također govori neistinu kad kaže da je Novak jedini (tobože) mrtvi-živi pisac, jer neovisno o godinama, piscima se može dogoditi da prestanu pisati prije fizičke smrti pa ih tako, čak da je i Novak stvarno takav, u Hrvatskoj sigurno ima više od jednoga.
Sljedeća lažna konstrukcija o Novaku je ova: „Sudjelovao je u oslobodilačkom ratu kao i ja, a čini mi se da kao i ja nije vjerovao u stvar za koju ratuje, nego je kao i ja držao da je ona tek manje zlo od onoga što je s druge strane rova i nišana.“ Ovdje je zapravo ključni razlog Pavičićeva bijesa. Život u Hrvatskoj je zlo. Doduše nešto manje od onoga u bivšoj Jugoslaviji ili sadašnjoj Srbiji, pa se zbog toga ipak borio, ali nikako zato što bi vjerovao u Hrvatsku. Bijesni Pavičić činjenicu da Novak ne misli isto kao i on ne može prihvatiti. Novak bi morao misliti kao i Pavičić, pisati kao i on, a radi suprotno, ima razumijevanja za Hrvatsku, čak i za, po Pavičiću, diktatora Tuđmana. Vjera i borba za Hrvatsku nezamisliva mu je i nedopustiva, grijeh zbog kojega treba nasrnuti na svakoga koji tako misli. Pa bio to i jedini njemu blizak klasik. Nekadašnjega hrvatskog partizana koji je za Hrvatsku, a ne za Jugoslaviju, treba kao i sve hrvatske vrijednosti oklevetati. I tako sve dok svi Hrvati ne shvate da su zaostali i nesposobni.
U klevetama Pavičić nema granica. Novaka uspoređuje s Emirom Kusturicom koji je preuzeo neke funkcije u Srbiji, a i s Momom Kaporom, koji „s trebinjskim četnicima pije ukradeno vino iz konavoskih podruma“. Novak se borio u svojoj zemlji, a Kapor i četnici bili su okupatori pa nikako ne mogu biti isti.
Završna, upravo paklena, Pavičićeva misao kaže kako je Novakovo otkrivanje nacionalnog identiteta i baštine (zajedno s Mešom Selimovićem i Dobricom Ćosićem) završilo „lošom, očajnom, krvlju plaćenom politikom“. Dakle, Pavičić tvrdi da su Hrvati, Muslimani i Srbi zbog svoje nacionalne svijesti jednako krivi za rat u kojem je poginulo oko 15.000 Hrvata i 100.000 Muslimana. Do rušenja teze o hrvatskom udruženom zločinačkom pothvatu Pavičićeva laž mogla se privremeno hraniti i preživljavati zahvaljujući toj izmišljenoj konstrukciji, ali komu to još može prodavati tezu kako smo mi sami naručili da nas Milošević napadne, samo kako bismo protjerali Srbe?
Svoje klevetničke misli Pavičić bi, da ima imalo morala i poštenja, povukao i ispričao se hrvatskoj javnosti. Sumnjam da će za to naći hrabrosti pa mu ne preostaje ništa drugo nego živjeti u „teškim mukama“ ispravnoga saznanja da su hrvatski partizani u golemoj većini ratovali za Hrvatsku, a ne za Jugoslaviju (uz iznimku jugokomunista boljševičkog usmjerenja).
Zagreb, 21. prosinca 2012.
Zorislav Lukić



 *  *  *  *
Obrazloženje Jutarnjeg lista za odbijanje objave reakcije
Poštovani,
Obraćam Vam se u svojstvu punomoćnika glavnog urednika tiskovine Jutarnji list g. Mladena Pleše u koju svrhu prilažem punomoć za zastupanje.
Ovime Vas pozivom na čl. 42. st. 5. Zakona o medijima obavještavamo o razlozima neobjavljivanja ispravka te isprike, a sve kako slijedi.
Vaš dopis od dana 31. prosinca 2012. kojim se obraćate glavnom uredniku, a u svezi sa člankom objavljenim pod naslovom: „Ponižavajuće posrnuće moga klasika i moga pisca Slobodana Novaka« od dana 08.12.2012. g, a u kojem dopisu je kao Vaša stranka naznačen g. Zorislav Lukić glavni tajnik udruge Matica Hrvatska, ne predstavlja zahtjev za ispravak tj. predmetni dopis ne udovoljava zakonskim pretpostavkama za objavu istog sukladno primjenjivim odredbama Zakona o medijima.
Posebno napominjemo da iz predmetnog dopisa nije vidljivo koje se informacije ispravljaju sa kojim drugim navodno točnim informacijama odnosno sa kojim informacijama se bitno dopunjuju pobijane informacije.
Također napominjemo da predmetni dopis ne smije sadržavati bilo kakvo komentiranje te u tom smislu svakako smatramo neophodnim izostaviti navode iz predmetnog ,dopisa kojima se između ostalog tvrdi sljedeće: „Temeljna laž koju je Pavičić napisao... », „Nije, međutim, samo temeljna Pavičićeva laž jedini problem njegovog teksta. Tekst naime u cijelosti obiluje lažima.«, „Jurica Pavičić svoj tekst započeo je dvjema rečenicama čiji je sadržaj običnom smrtniku neshvatljiv.«, „No bez obzira na redni broj, ovi treći slučajevi otkrivaju nam Pavičićevu anticivilizacijsku crtu u odnosu na one koji drugačije misle.«, „Slijedeća lažna konstrukcija..«, Ovdje je zapravo ključni razlog Pavičićeva bjesa.«, „U klevetama Pavičić nema granica«, „Završna upravo paklena Pavičićeva misao...«„,Svoje klevetničke misli...« i slično.
S poštovanjem,
Za glavnog urednika „Jutarnjeg lista«
(tiskano izdanje), 3. siječnja 2013.

Nema komentara:

Objavi komentar