Komunisti i priključenje Istre

Komunisti i Uključenje Istre u Hrvatsku 1945.

Je li bilo pozitivnih strana?

Najzaslužniji za priključenje Istre Hrvatskoj su prije svega svi Hrvati koji su u Istri živjeli, zatim istarski svećenici i intelektualci koji su formulirali tadašnju istarsku politiku te istarski antifašisti

P

ropasti komunizma u Hrvatskoj početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća nije se suprotstavila nijedna važnija hrvatska politička snaga, a Savez komunista Hrvatske preimenovao se u Savez komunista Hrvatske – Stranku demokratskih promjena, pa kasnije u Socijaldemokratsku partiju. No u društvu i danas postoje oni koji represivni karakter tadašnjega režima ne priznaju, opravdavaju ga, umanjuju ili pak iznose njegove navodne pozitivne strane, primjerice, oslobođenje nekih hrvatskih teritorija kao što je Istra. Što se pak tiče Titovih zasluga za povratak Istre u Hrvatsku, prije svega treba reći da u stvaranju otpora fašizmu najvažniju ulogu nisu imali komunisti, već istarski hrvatski narodnjaci (uglavnom ugledni seljaci s velikim političkim utjecajem u narodu koji su svoju antifašističku djelatnost započeli već dvadesetih godina 20. stoljeća) i istarsko narodno svećenstvo (Božo Milanović, Zvonimir Brumnić, Josip Pavlišić, Srećko Štifanić i mnogi drugi). Naime, o djelovanju Titovih komunista u Istri do kapitulacije Italije u rujnu 1943. nema vjerodostojnih pisanih dokumenata. Poneka individualna komunistička politička akcija zabilježena je samo u memoaristici, no neko tadašnje političko djelovanje Komunističke partije Hrvatske (KPH) u Istri nije moguće dokazati.

U

lazak partizana u Pulu: trijumf vojske koja nije imala uloge u oslobođenju Istre

Opći oružani narodni otpor u Istri protiv fašizma započeo je odmah nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. spontanim vojnim akcijama većega broja stanovnika Istre. Pod oružjem bilo ih je oko šest tisuća. Ponovno, osim individualnog sudjelovanja pojedinih članova KPH, nema njezine zabilježene organizirane aktivnosti, a vodstvo KPH nije ni znalo što se tamo događa. Nadalje, u Pazinu 13. rujna odbor sastavljen od istarskih seljaka, narodnjaka, radnika, svećenika, građana i Talijana prihvatio je proglas (Pazinske odluke), u kojem stajalo i ovo: „U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati. [...] Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom.“ Zasjedanje vodio je Joakim Rakovac, član KPH, pa ipak u cijelom proglasu nema ni riječi o Titu, komunistima, Partiji ni Jugoslaviji! Istarski antifašisti priključuju se (nekomunističkoj) Hrvatskoj, a ne Jugoslaviji. Ni o tom događaju KPH tada nije znala ništa. Saznaje to tek kada istarski izaslanik donosi proglas u Otočac, njihovo tadašnje sjedište. Dakle, najvažniji vojno-politički događaji u Istri dogodili su se bez znanja i organizacije KPH. S kojim si pravom uzimaju tuđe zasluge?

Kako je, pak, na Pazinske odluke reagiralo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH)? Izvršni odbor ZAVNOH-a donio je 20. rujna Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih područja Hrvatskoj. No u 3. zaključku navedeno je i ovo: „Svi spomenuti hrvatski krajevi […] priključuju se matici zemlji Hrvatskoj, a preko nje novoj demokratskoj bratskoj zajednici naroda Jugoslavije“. S jugoslavenskom krpicom na Pazinske odluke u Istru je poslan Jakov Blažević, koji je istarske antifašiste nagovorio ili natjerao da zasjedanje ponove i tako su 26. rujna nastale druge Pazinske odluke, s krpicom. To je ujedno bilo sve što je KPH za Istru dotad učinila, jer joj je očigledno najvažnije bilo Istru ugurati u jugoslavenski paket.

No već tijekom rujna Istru je okupirala njemačka vojska, nanijevši pripadnicima pokreta otpora velike gubitke (oko 2000 mrtvih), a poginulo je i oko 500 civila. Do kraja rata akcije otpora bile su malobrojne, a upravu nad Istrom Njemačka je zadržala u svojim rukama. U proljeće 1945. partizanske snage počele su prodirati u Istru i do 8. svibnja zauzeli su je u cijelosti, a 1/2. svibnja ušle su i u Trst. Jesu li time riješili pitanje Istre? Ne. Komu će konačno pripasti Istra i Trst nije odlučivao Tito, nego velike sile. Istra Hrvatskoj (i Sloveniji) nije pripala zbog prisutnosti njegove vojske, nego zbog povijesnih uzroka i interesnog dogovora velikih sila. Trst, koji su poslije odlučili dati i dali Talijanima, uzeli su Englezi od partizana bez većih problema. Isto je bilo i s Koruškom. Uostalom, to potvrđuje i Edvard Kardelj na sjednici Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, kojoj je prisustvovao 11. rujna 1945: „Drug Bevc (E. Kardelj) iznosi da su naši izgledi po pitanju Istre na mirovnoj konferenciji vrlo loši. Engleska i Amerika su odlučile da zastupaju da se Julijska Krajina podijeli između Jugoslavije i Italije (Vilsonova linija). Po tome bi mi gubili Istru osim Opatije i Rijeke […] Za nas će samo biti SSSR. Na konferenciji mi nećemo biti ravnopravan član. Izjednačeni smo sa pobijeđenom Italijom […] Ako ne dobijemo minimum, nećemo potpisati. Ali to je samo moralna zadovoljština za nas. U tom slučaju oni će svakako učiniti svoje.“

Tito i hrvatski komunisti u razrješenju istarskog pitanja bili su samo promatrači dogovora velikih sila. Naime, Na Londonskoj konferenciji pet svjetskih sila (11. rujna–2. listopada 1945) na kojoj je spomenuti Kardelj bio jugoslavenski predstavnik-promatrač, odlučeno je da će razgraničenje Italije i Jugoslavije biti utvrđeno po etničkom načelu, kojim će se pod tuđom vlašću ostaviti minimum pripadnika drugoga naroda. U dokazivanju istine o nacionalnom sastavu Istre, odnosno znatnoj prevlasti hrvatskog stanovništva, dva su dokumenta odigrala presudnu ulogu. Već u ožujku 1946. skupina istarskih svećenika predvođena Božom Milanovićem međunarodnoj je mjerodavnoj komisiji predala crkvene statističke podatke o istarskom stanovništvu. Do sljedeće, Pariške mirovne konferencije (29. srpnja–15. listopada 1946), skupina hrvatskih intelektualaca (Josip Roglić, koordinator, R. Maixner, L. Čermelja, M. Gržetić, I. Pucić, P. Skok i Mirko Deanović) priredila je, a Nakladni zavod Hrvatske u srpnju je 1946. objavio na francuskom jeziku knjigu-dokument pod naslovom Cadastre national de l Istrie, u kojoj je dokazano da je 62,22 posto obitelji na istarskom poluotoku (osim Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla, a 26,28 posto talijanskog. Dakle, najzaslužniji za priključenje Istre Hrvatskoj su prije svega svi Hrvati  koji su tamo živjeli, a posebno istarski svećenici i intelektualci koji su formulirali tadašnju istarsku politiku te istarski antifašisti. Nazočnost Titove vojske svakako nije odmogla, ali nije tolikoga značenja kao prethodne činjenice. Ali, sve da je Tito i jedini zaslužan za priključenje Istre Hrvatskoj, zašto to nije napravio i s dijelovima Vojvodine, Bosne i Hercegovine i Boke kotorske, na koje je Hrvatska imala više prava nego republike koje su ih dobile?

Zorislav Lukić