Hrvatska - neželjena ili nespremna

ZAPREKE HRVATSKOM ČLANSTVU U EUROPSKOJ UNIJI

Hrvatska – neželjena ili nespremna?

Hrvatski put i težnja prema članstvu u Europskoj Uniji dug je više od dvadeset godina. Sve su važne hrvatske demokratske stranke u svoje programe taj cilj uvrstile već 1989. Gotovo isto toliko pak traju i pokušaji da se Hrvatskoj, kao samostalnoj državi, ta nastojanja onemoguće ili otežaju. U vrijeme prije međunarodnoga priznanja to se ogledalo u žestokim suprotstavljanjima težnji za samostalnošću, koja su slomljena tek hrvatskim zaustavljanjem srpskog okupatorskog pohoda potkraj 1991. te krajnjim i nepopustljivim naporima međunarodnih saveznika. Teza o navodnom preranom priznanju Hrvatske kao uzroku krvavoga rata nije još nestala iz međunarodnoga rječnika, iako je priznanje uslijedilo dva mjeseca nakon pada Vukovara, najkrvavijeg od mnogih teških srpskih ratnih zločina.

Zanimljivo je da je Hrvatska s više od četvrtine okupiranog teritorija do sredine 1995. napravila nezanemariv napredak u pregovorima s EU pa je Sporazum o suradnji i trgovini između Hrvatske i EU – u to vrijeme jedan od najvažnijih koraka prema članstvu u EU – bio već pripremljen za potpisivanje. No već prvoga dana akcije Oluja Sporazum je suspendiran. Prije nego što su države-inicijatori suspenzije mogle znati hoće li i koliko u akciji biti žrtava. Mala Hrvatska u EU može, cjelovita ne.

Što, pak, poslije Oluje sve Hrvatskoj kao uvjet nije postavljeno?

Godinama nas se ucjenjivalo obvezom da uhitimo Antu Gotovinu, a on je uhićen u Španjolskoj. Zašto Španjolska i sama EU na čijem je teritoriju boravio optuženi Gotovina nisu odgovarale zbog toga što ga nisu uhitile? Nije valjda hrvatska obavještajna služba toliko sposobnija od europskih da ga je sama našla na Kanarskim otocima, neskrivena i nemaskirana, u društvu s prijateljem? Gdje su, uostalom, dokazi o njegovoj i krivici drugih optuženih hrvatskih generala?

Zatim slijedi pitanje ZERP-a – koji drugi imaju – pa granice sa Slovenijom – iako u EU ima dvadesetak sličnih neriješenih sporova – i na kraju famoznih Topničkih dnevnika, premda se zna da je u Kninu poginuo samo jedan civil, a na snimkama je vidljivo da nije srušena nijedna kuća!?

Ima li kraja tomu mučenju?

Sudeći po članku Corruption keeps Croatia in baulk (Financial Times, 22. prosinca 2010) kraj možda i postoji, ali Hrvatska će se, da bi doživjela ulazak u EU, morati još mnogo truditi.

Financial Times u vezi sa zatvaranjem dodatna tri poglavlja u pregovorima Hrvatske s EU i nedavnim uhićenjem Ive Sanadera poziva da Hrvatska ne bude primljena u EU sve dok „Zagreb uvjerljivo ne dokaže da je čvrsto odlučio razriješiti problem raširene kulture korupcije i nekažnjavanja“. Kažu, nadalje, kako je probleme korupcije „najbolje riješiti prije negoli se postane članom EU“. Osim toga, „najveća opasnost od preranog prijema Hrvatske je moguće okretanje EU protiv politike daljnjeg proširenja, što bi bila sramota za EU.“ Europska demokratska načela „treba proširiti po cijelom Balkanu. Taj širi cilj ne bi smio biti ugrožen požurivanjem članstva Hrvatske.“

Evo nam i opet jasno formulirane politike odgađanja ulaska Hrvatske u EU do nekog neodređenog trenutka u bogznakako dalekoj budućnosti. Naravno, i ovaj put riječ je o izmišljenoj zapreci koju je lako raskrinkati, ali mnogo teže preskočiti. Ponovno se radi o neutemeljenim argumentima.

Ako je osumnjičenje i/ili uhićenje bivšega premijera dokaz o krajnjoj korupciji nekoga društva, što ćemo s primjerima iz nekih drugih članica EU? Nikomu nije na kraj pameti zbog dokazane korupcije nekadašnjih premijera predložiti izbacivanje, primjerice, Italije ili Francuske iz EU. Bilo bi pošteno i od Financial Timesa kada ne bi osuđivali cijelo hrvatsko društvo zbog grijeha nekolicine političara.

Drugo, ako u Hrvatskoj vlada korupcija većih razmjera, kako s tom nevoljom stoje neke sadašnje članice EU, i kakve posljedice snose zbog toga? Uzmimo za primjer Veliku Britaniju, u kojoj Financial Times izlazi.

The Guardian (6. rujna 2006) donosi članak Britain is ‘as corrupt as worst African states’ u kojem Duncan Campbell predstavlja analizu po kojoj bi Britanija – uz SAD i Švicarsku – zbog odnosa prema poreznim oazama trebala biti uvrštena među najkorumpiranije svjetske države. Isti list 24. rujna 2008. donosi članak Scandals worsen Britain’s image in corruption league table u kojem Rob Evans pad Britanije na svjetskoj ljestvici indeksa korupcije obrazlaže, između ostaloga, propuštanjem progona menadžera koji su podmićivali strane političare te aferom cash for honours u kojoj ste za novac mogli kupiti titulu lorda.

U svjetskim razmjerima poznata je i afera u kojoj je gotovo dvije stotine zastupnika Britanskog parlamenta – pa i članovi Vlade, uključujući i bivšeg premijera – naplaćivalo novac za privatne troškove. The Telegraph, koji je aferu otkrio, objavio je desetke članaka u kojima je detaljno prikazao kako su britanski zastupnici novcem poreznih obveznika plaćali troškove održavanja vlastitih kuća i radili najrazličitije porezne prijevare.

Vjerojatno najveća otkrivena korupcijska afera dosad ona je u kojoj je britanski proizvođač oružja BAE Systems podmitio kupce vojne opreme u Tanzaniji te zbog toga bio prisiljen platiti 30 milijuna funti odštete. BAE je također optužen za podmićivanja u Češkoj, Rumunjskoj i Južnoafričkoj Republici, a ovih mu je dana naloženo da plati i 750.000 funti za troškove postupka istrage!

Kada bismo, poslije svega, mjerilo Financial Timesa  primijenili na Veliku Britaniju, ona bi zbog korupcijskih grijeha trebala bi biti prognana iz EU na stotinu godina. To ipak ne bi bilo pravedno prema Britancima, koji se, kao i Hrvati, s korupcijom kao velikim zlom ipak bore, s više ili manje uspjeha. Hrvatskoj bi znatno bolje od prijekora i zapreka u tome došla pomoć.

S druge strane, oštri pravni postupci koje hrvatske vlasti poduzimaju prema, u prvom redu, članovima vladajuće stranke, primjer su zrelosti Hrvatske i dokaz pripadanja europskom krugu nacija. Uvođenje reda u Hrvatskoj trebalo bi biti razlog za ubrzanje, a ne za zaustavljanje pregovora s EU.

Politički interesi iskazani u komentaru britanskih kreatora javnoga mnijenja legitimni su, ali krajnje licemjerni. Jasno je da svaki elitni klub, pa i EU, ima svoja pravila kojih se moraju držati svi koji u klub žele ući, ali njihovi prigovori Hrvatskoj ne pripadaju u uobičajenu i propisanu proceduru u pregovorima već su tipičan primjer političkoga pritiska na EU i hrvatske pregovarače. Ako bi se nastavili i pregovore pretvorili u dugotrajniji proces – utješimo se, barem ne traje četrdeset godina i ne lutamo pustinjom – Hrvatska će se s pravom upitati nije li joj bolje odustati od mukotrpnih pregovora, prihvatiti realnost nepoželjnosti u EU te se okrenuti vlastitome samostalnom razvoju uz pomoć saveznika. Ako tako mora biti, treba reći da Hrvatska ne bi svojim građanima bila jedina poželjna i mila europska država izvan EU. No bez obzira na sve, vrijedi pokušati izboriti pravo hrvatskim građanima da sami, na referendumu, odluče žele li u EU. Zaslužili su to.

Zorislav Lukić, Vijenac, 13. siječnja 2011.