Proturječja Jutarnjeg

U POVODU NAPISA U JUTARNJEM LISTU O MATICI HRVATSKOJ

Proturječja Jutarnjeg

Poštovana redakcijo Vijenca, molim vas da objavite pismo koje sam poslao Jutarnjem listu kao reakciju na tekstove Vladimira Vurušića  (Jutarnji list, 26. 9.) i Branimira Pofuka (Jutarnji list, 29. 9.). Poslao sam tekst koji dostavljam vama, a koji nije objavljen, premda njegovo objavljivanje predstavlja zakonsku obvezu tih novina.

Poštovani gospodine Pleše,

Bit će Vam to zacijelo neobično, ali pišem Vam sa zahtjevom da ispunite zakonske obveze i objavite moje reagiranje na članak Branimira Pofuka u Jutarnjem listu naslovljen Velika knjiga koje se ne treba bojati (Jutarnji list, 29. 9.), a koji pripada – i tu je apsurd moga zahtjeva – u posljednje vrijeme među najveće medijske pohvale djelovanju Matice hrvatske.

Zašto, dakle, reagiram kada najdojmljiviji naglasci u članku glase na primjer: „Veliki kulturni kapital od nacionalnog značenja predstavlja već samo Žmegačevo postojanje u hrvatskom jeziku, a isto tako i činjenica da u današnjoj Hrvatskoj takve knjige ipak imaju izdavača, i to vjernog u Matici hrvatskoj i njezinoj urednici Jeleni Hekman...“ Dakle, Jutarnji list piše da je djelovanje Matice hrvatske nacionalni kulturni kapital. Može li se Matici hrvatskoj uputiti veća pohvala? Nikada se sam ne bih usudio iznijeti tako visoku ocjenu djelovanja ustanove u kojoj imam čast raditi, pa me, naravno, posebno veseli činjenica da je ona izrečena u novinama koje su u privatnom vlasništvu i, prema tome, nezavisne i slobodne u iznošenju ocjena relevantnih društvenih pojava. Nadalje, teško mi je prikriti zadovoljstvo i ovim ocjenama: „Ime Viktora Žmegača izgovara se sa strahopoštovanjem, a već samim spominjanjem njegovih naslova čovjek se može provući kroz velebne dveri visoke kulture.“ Pa kad je tako, dopustite mi da spomenem naslove šest knjiga Viktora Žmegača koje je Matica hrvatska objavila u proteklih nekoliko godina: Bečka moderna; Književni protusvjetovi; Književnost i glazba; Povijesna poetika romana; Od Bacha do Bauhausa; Majstori europske glazbe. I za ovu prigodu još samo ovaj ulomak: „O Žmegačevu izboru (skladatelja, Z. L.) može se, naravno, raspravljati, ali njegov je kanon zapravo neoboriv.“ Dakle, u Pofukovu tekstu sve vrvi terminima izrazito pozitivna određenja – „strahopoštovanje“, „visoki kulturni kapital“, „velebne dveri visoke kulture“, „kanon“ – što nedvosmisleno govori da je riječ o vrhunskom izdanju.

No, poštovani gospodine glavni uredniče, kako s obzirom na izrečeno razumjeti uredničku koncepciju Jutarnjega, koji je samo tri dana prije objavio tekst Vladimira Vurušića pod naslovom Matica postala ratište klanova i raj rastrošnih (Jutarnji list, 26. 9.), u kojem o istoj ustanovi možemo pročitati upravo dramatično različite tvrdnje? Osvrnimo se na uredničku opremu Vurušićeva teksta: nadnaslov glasi Svađe uglednu instituciju pretvorile u akademsku sramotu; međunaslovi Svi protiv svih u Matici hrvatskoj, Birokracija: Matica ima nesrazmjeran broj zaposlenih u odnosu na druge institucije, Učmala atmosfera. Nadalje, autor teksta tvrdi: „Nitko više ne govori o kulturološkoj i društvenoj ulozi te nekada stožerne nacionalne institucije, o njenim programima i bibliotekama, već o klanovskim i interesnim sukobima, skandalima, promašajima i velikim sredstvima koja se nenamjenski troše.“  Vaš se novinar prihvatio pisanja o temi o kojoj nema baš nikakvih ozbiljnih saznanja, a iznosi i niz najobičnijih izmišljotina koje nemaju veze s istinom, na primjer „Matičin Vijenac dobiva dodatnih 1,5 milijuna kuna (iz Državnog proračuna, Z. L.)“ ili „Većina izdanja Matice radi se u suradnji s drugim državnim institucijama, koje često podnose dobar dio troškova edicije.“ Laži, i samo laži! Kakva je to profesionalna urednička koncepcija Vašeg lista koja ne dopušta izjašnjavanje napadnute strane, nego se koristi samo anonimnim izvorima i u vodstvu Matice hrvatske osamljenim razmišljanjem potpredsjednika Vlahe Bogišića?

Što da Vaši čitatelji zaključe nakon čitanja ta dva teksta, je li Matica hrvatska veliki nacionalni kulturni kapital ili akademska sramota?

Na kraju, stavimo li na vrijednosnu vagu s jedne strane klevete upućene Matici hrvatskoj, a s druge strane samo ovo jedno jedino Matičino izdanje, nije teško predvidjeti da će Matičina strana vage moćno prevagnuti. Naše su knjige neosporna činjenica.

S pozdravom,

Zorislav Lukić, Vijenac, 8. listopada 2009.