Zbogom Srbiji

POGLED IZ MATICE – KOMENTAR GLAVNOG TAJNIKA MH

Zbogom Srbiji

Danas se čine posljednji očajnički pokušaji ne bi li se spriječio završetak pregovora Hrvatske s Europskom Unijom. No moj prigovor ne ide svima koji su protiv naše eurointegracije nego onima koji su se skupili u falangu čiji je cilj hrvatskim građanima uskratiti mogućnost da se o tome pitanju izjasne na referendumu. Njih je, kada su shvatili da smo ispunili 99,9 posto uvjeta i da bismo u lipnju (ili rujnu) mogli zaključiti pregovore, uhvatila panika. Hrvati, naime, nakon toga sami odlučuju žele li u EU, a upravo to falangisti žele spriječiti. Tko sve pripada družini koja misli da pregovore ne bismo smjeli zatvoriti u lipnju i što su sve u posljednjim mjesecima pokušali ne bi li ispunili svoj cilj?

U prosincu 2010, tako, udruge Srba iseljenih iz Hrvatske pokrenule su potpisivanje peticije protiv zatvaranja poznatog 23. poglavlja (pravosuđe) pristupnih pregovora dok im Hrvatska ne vrati pokretnine i nekretnine, stanarska prava, zaostale mirovine kao i naknade za to što nisu sudjelovali u privatizaciji. Propustili su zatražiti i odštetu za tenkove i avione koje smo uništili, ali to će valjda tražiti Srbija.

U veljači 2011. zajedničko mišljenje o spremnosti Hrvatske za zatvaranje 23. poglavlja objavile su ove udruge: B.a.B.e. – Budi aktivna. Budi emancipirana; ZINH – Zbor istraživačkih novinara Hrvatske; Centar za mir; Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek; Centar edukacije, savjetovanje i istraživanje; Centar za mirovne studije; Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću; Građanski odbor za ljudska prava; GONG; Zelena akcija; Pravo na grad; Centar za LGTB ravnopravnost; Kuća ljudskih prava; Srpski demokratski forum; Transparency International Hrvatska. Oni tvrde da bi „zatvaranje Poglavlja 23. predmnijevalo da su pozitivne promjene u vladavini prava nepovratne, što još uvijek nije slučaj; da nedostaju dokazi postojanja iskrene političke volje da reformske inicijative rezultiraju opipljivim poboljšanjima svakodnevnih života hrvatskih građana i građanki; da i dalje postoje značajni izazovi u nekim normativnim rješenjima, te još bitnije, izostaju dostatna jamstva održivih provedbenih kapaciteta.“ Pa kako bi netko tako nejasne i nekonkretne zahtjeve uopće mogao ispuniti? Zato i jesu tako formulirani.

Tvrde falangisti da naša Vlada sve njihove zahtjeve, izložene na dvadeset stranica, može riješiti do lipnja. To je nemoguće, jer ima ih toliko da ni tri Vlade i Sabora to do lipnja ne bi mogli obaviti. Između ostaloga, prije nego što zatvorimo 23. poglavlje oni, primjerice, traže da se poništi imenovanje 57 sudaca iz siječnja 2011. Zahtijevaju i hitno stavljanje izvan snage Zakona o igralištima za golf jer je postao „simbol zarobljenosti države od strane interesnih skupina“; traže i poništenje Zakona o sprječavanju sukoba interesa te donošenje novoga nakon temeljite rasprave. Donijeti bi trebalo još i Zakon o lobiranju te Zakon o zaštiti zviždača te revidirati predmete u kojima su sudovi primijenili Zakon o oprostu. Europska Unija trebala bi pratiti neovisnost pravosuđa barem tijekom prve tri godine nakon pristupanja. A što tek reći na njihovu konstataciju da su „istrage o zapovjednoj odgovornosti pojedinaca na najvišoj političkoj ili vojnoj razini još uvijek (su) neadekvatne (Šeks, Vekić, Domazet, Brodarac, Laušić, Merčep)“?

Tko je falangiste ovlastio da uzurpiraju ulogu koju propisana procedura daje Vladi Republike Hrvatske i Europskoj komisiji, a od Hrvatske zahtijevaju nešto što EU ne traži niti propisuje? Njima je jedini cilj spriječiti zaključivanje pregovora, jer kad se to dogodi različiti sponzori za njihove usluge više neće biti zainteresirani pa gdje će se onda zaposliti svi ti silni profesionalci iz tih udruga? (Samo jedna od njih ima zaposlenih ljudi koliko i Matica hrvatska.) 

U falangu kočničara Hrvatske početkom ožujka pristupila je ovim priopćenjem i jedna neparlamentarna stranka: „Zelena stranka moli sve zastupnike u Europskom parlamentu koji pripadaju grupacijama zelenih da se svojim utjecajem u Europskom parlamentu usprotive ulasku Hrvatske u EU na čelu sa sadašnjom vladom Jadranke Kosor, te da inzistiraju na tome da Hrvatska ne može pristupiti EU dok se ne održe parlamentarni izbori.“ Najblaže rečeno to je programsko stajalište za neku zelenu stranku netipično. Identično je stajalištima krajnje desnih stranaka, kao što je nizozemska krajnje desničarska Slobodarska stranka Geerta Wildersa. Tomu se neobičnome društvu kao posljednja karika pridružila Hrvatska stranka prava, prva i jedina parlamentarna hrvatska stranka koja se nedavno, prvi put javno, izjasnila protiv ulaska Hrvatske u EU.

Svi oni, svjesno ili nesvjesno, rade na onemogućavanju povijesne hrvatske prilike da ulaskom u EU dođe u poziciju bitnoga srednje-jugoistočnoeuropskog političkog čimbenika koji ima mogućnost autonomnog utjecaja na ulazak drugih država-kandidatkinja u članstvo EU. Ne mislim time da bi Hrvatska tada trebala iskoristiti svoju ulogu članice EU za osvetu, ucjenjivanje ili nepravedne pritiske, nego za čuvanje standarda koji su primijenjeni prema nama: ispunjavanje propisanih uvjeta za ulazak u EU do zadnje točke, ni više ni manje. A budući da neke od njih, primjerice Srbija, europske društvene standarde ne može postići – najvjerojatnije nikada, a u desetogodišnjem roku samo uz pomoć čuda – eto nam odgovora zašto Hrvatska ne smije u EU: srpski saveznici boje se da ćemo iskoristiti svoje pravo i blokirati ulazak Srbije u EU i tako joj zauvijek reći zbogom.

Zorislav Lukić, Vijenac, 24. ožujka 2011.