petak, 2. rujna 2011.

Medijski stup srama


POGLED IZ MATICE HRVATSKE
Medijski stup srama

Čini se da živimo u vremenu kada se pojedini predstavnici novinarskoga ceha u Hrvatskoj natječu u tome tko će dosegnuti najvišu razinu laži. Ozbiljan kandidat za pobjednika u tome natjecanju je i Zdravko Zima, kolumnist Novog lista, koji je u tekstu Balkanska camorra, objavljenu 14. ožujka, Franju Tuđmana i Slobodana Miloševića nazvao „predvodnicima naci-ideologija s početka devedesetih godina 20. stoljeća“.




Često smo u dvojbama kada ocjenjujemo tuđe mišljenje jer, ipak, nastupilo je vrijeme demokracije i slobode izražavanja, pa nije jednostavno nekoga prozvati zbog onoga što misli ili piše. No također nam je poznato i to da veličanje nacizma podliježe kaznenoj odgovornosti. Kakvoj, pak, odgovornosti podliježe novinar ako nekoga lažno optuži da je nacist? Vjerojatno nikakvoj. Budući da je u slučaju Tuđmana riječ o čovjeku koji je mrtav već više od deset godina, neka nam barem u Matici hrvatskoj bude dopušteno kazati nešto o tezi Zdravka Zime. Ali ne na temelju osobnoga mišljenja ili političkog svjetonazora, kao što to čine Zima i njemu slični, već na temelju dokumenata – uglavnom srpske strane – objavljenih u zborniku Tužba zbog genocida u Hrvatskoj 1991–1995. pred Međunarodnim sudom pravdeRasprava o nadležnosti (Rabus media, Zagreb, 2010), koji je uredio Ivan Šimonović. Iako naša tužba zbog proceduralnih razloga još ne smije biti objavljena, već i sami dokumenti iz rasprave, u kojoj je Srbija pokušala dokazati da Međunarodni sud u Haagu nije nadležan za hrvatsku tužbu, zorno pokazuju da za rat 1991–1995. samo jedna strana može biti proglašena odgovornom, i to naravno srpska. Također pokazuje i to da bi Zima kada bi kojim slučajem bio uključen u raspravu zastupao teze srpske strane. No krenimo od početka.
Hrvatska je 1999. Međunarodnom sudu pravde protiv Savezne Republike Jugoslavije podnijela tužbu za genocid počinjen u Hrvatskoj od 1991. do 1995. U prigovorima Sudu iz 2002. Srbija je pokušala osporiti nadležnosti Suda za tužbu jer je tek 2001. postala članicom UN-a pa u vrijeme podizanja tužbe kao nečlanica UN pred tim sudom nije mogla biti optužena. Tužbu su, također, htjeli okvalificirati nedopuštenom jer SRJ nije postojala prije 27. travnja 1992. Pogledajmo u dokumentima kako je ta stajališta srpska strana Sudu argumentirala – u poglavlju Širi kontekst:
„Ovdje bi tuženik želio dodati da se odlazak Tita podudara s početkom propasti komunizma u istočnoj Europi. Politički vođe u SFRJ težili su novom uporištu za vlast – i pronašli ga u nacionalizmu. Nakon nekoliko desetljeća relativne zaštite i njege etničke i kulturne raznolikosti, oslobodili su se klevetnički tipovi etničke netolerancije. Govor mržnje usmjeren prema drugim etničkim skupinama postao je uobičajeno sredstvo političkog uspjeha. Nova Vlada SRJ nema razloga poricati da je taj otrovni nacionalizam služio kao odskočna daska g. Miloševiću. Tuženik bi samo želio dodati da srpski nacionalizam nije bio sam na sceni. Nacionalistička nesnošljivost također je označila uspon drugih vođa, osobito g. Franje Tuđmana u Hrvatskoj.“ 
Eto, Hrvatska dakle tuži srpsku državu za genocid, a hrvatski novinar Zdravko Zima o tome pitanju ima stajališta identična srpskoj strani, što vjerojatno nije zabranjeno ni kažnjivo, no uzimam si ipak i ja slobodu komentirati Zimine krajnje neobične poglede na tako bitna pitanja.
No još je neobičnije to da čak i u srpskim dokumentima možemo ipak pročitati priznanja počinjenih zločina, dok naš Zima tako nešto uopće ne spominje, važno mu je jedino Miloševića i Tuđmana strpati u isti, nacistički koš. U sljedećem, naime, prigovoru srpska je strana zapisala i ovo:
„Najteži izgredi koje opisuje tužitelj dogodili su se prije nego što je nastala SRJ. U obrazloženju tužbe kao datumi vukovarske tragedije navodi se razdoblje između 25. kolovoza i 20. studenoga 1991, kao datumi granatiranja dubrovačkog područja navedeni su između 1. listopada i kraja 1991. Nije osporavano da su se ti događaji, koji su bili iznimno važni u razvoju drame na području današnje Hrvatske, zbili u drugoj polovini 1991. Ti su tragični događaji imali mnogo žrtava i logično je da se pojavljuje pitanje odgovornosti. Ono što je jest da se odgovornost može povezati samo s osobama koje su postojale u vrijeme kad se navodno zlodjelo dogodilo. Počinjena ili propuštena djela koja su se dogodila prije nego što je nastala SRJ ne mogu se nikako pripisati SRJ.“
Srbi se, dakle – potpuno nemoralno i na kraju neuspješno – brane činjenicom da je njihova državna tvorevina formalno nastala nakon zločina, a oni s time, tobože, nemaju nikakve veze, ali zločine, za razliku od Zime, ipak priznaju. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li ih priznati i na početku suđenja koje je pred nama, a posebno je zanimljivo pitanje hoće li se u obrani od optužbi za genocid i tada braniti ovako „vješto“ kako su to učinili, primjerice, u svome trećem prigovoru:
„Zločini pripisani Miloševiću i drugima, a odnose se na hrvatski teritorij, obuhvaćaju zločine protiv čovječnosti, kršenja ženevskih konvencija i kršenja zakona i običaja rata – ali ne genocid.“
Zimi, međutim, nije dovoljno to što i sami Srbi spominju svoje zločine, za njega su Milošević i Tuđman jednaki – obojica naci-ideolozi.
Srećom, Međunarodni sud u Haagu postupio je drukčije od Ziminih želja i presudio da je nadležan za hrvatsku tužbu te će se tako protiv Srbije voditi postupak zbog genocida. On će se voditi na temelju hrvatskih zahtjeva da Sud Srbiju proglasi odgovornom za kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Hrvatska između ostaloga Srbiju krivi za počinjenja genocida ubijanjem pripadnika skupina, namjernim nanošenjem tjelesnih ili duševnih boli, namjernim podvrgavanjem skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično uništenje te nametanjem mjera s namjerom sprečavanja rađanja u skupini, a sve to u namjeri da se u cijelosti ili djelomice ta skupina uništi.
Posebno je zanimljivo, a gotovo nepoznato hrvatskoj javnosti, da Hrvatska zahtijeva isplatu novčane naknade za svaku štetu i druge gubitke nanesene osobama, imovini ili gospodarstvu. Dakle, priča o toj tužbi daleko je od marginalnoga pitanja, a možda, dugoročno, jedno od ključnih vanjskih i unutarnjopolitičkih pitanja.
Zimino pak istupanje potiče na razmišljanje o osnivanju simboličkoga Medijskog stupa srama, za koji bi on bio jedan od prvih kandidata. Nema, naime, u Hrvatskoj ni tijela ni ustanove, a ni pojedinca koji bi svojim autoritetom zaštitio građane od bezočnih medijskih hajki pa bi takva inicijativa ovomu društvu došla kao lijek.
Zorislav Lukić, Vijenac, 25. ožujka 2010.

Nema komentara:

Objavi komentar