U POVODU DVADESETE OBLJETNICE PADA BERLINSKOGA ZIDA

Sablasti socijalizma

Proteklih se dana u vezi s dvadesetom obljetnicom pada Berlinskog zida vodilo više javnih rasprava u kojima se kao jedna od glavnih tema nametnulo pitanje o tome je li socijalizam-komunizam ipak imao neke prednosti u odnosu na današnji kapitalistički državni sustav (danas većina izbjegava koristiti se tim terminom, a i možda je bolje reći višestranački parlamentarni sustav i slobodno poduzetništvo).

*

Proletarijat će svoju političku vlast iskoristiti za to da postupno oduzme buržoaziji kapital, da u rukama države, tj. proletarijata organiziranog kao vladajuća klasa, centralizira sve oruđe za proizvodnju i da što je moguće brže poveća masu proizvodnih snaga. U početku se to može dogoditi, naravno, samo pomoću autokratskog posezanja u pravo vlasništva i u buržoaske odnose proizvodnje /.../ Za najnaprednije zemlje mogu sljedeće mjere imati prilično opću primjenu:

1. Razvlašćivanje zemljišnog vlasništva. /.../

3. Ukidanje prava nasljedstva.

4. Konfiskacija imovine svih emigranata i pobunjenika.

5. Centralizacija kredita u rukama države.

6. Centralizacija cjelokupnog transportnog sustava u rukama države. /.../

8. Jednaka obveza rada za sve.

9. Ujedinjavanje rada zemljoradnje i industrije, utjecanje na postupno odstranjivanje suprotnosti između grada i sela. /.../

Politička vlast u pravom smislu je organizirana vlast jedne klase za ugnjetavanje druge klase. Kad se proletarijat u borbi protiv buržoazije nužno bude ujedinio u klasu, kad bude revolucijom postao vladajuća klasa i kad kao vladajuća klasa nasilno ukine stare odnose proizvodnje, on će s tim odnosima proizvodnje ukinuti i uvjete opstanka klase /.../

Karl Marx, Komunistički manifest, 1848.

*

Dragi sugrađani,

Četrdeset godina na ovaj ste dan iz usta mojih prethodnika slušali iste riječi u različitim varijantama: da naša zemlja cvate, da smo proizveli milijune tona čelika, da smo svi sretni, da vjerujemo svojoj vladi i da nam se otvaraju krasne perspektive.

Pretpostavljam da me u ovaj ured niste predložili kako bih vam i ja lagao.

Naša zemlja ne cvate. Velik stvaralački i duhovni kapital naših naroda nije smisleno iskorišten. Čitave grane industrije proizvode stvari za koje ne postoji interes, dok nam ono što trebamo nije dostupno. Država koja sebe naziva državom radnika radnike ponižava i iskorištava. Naša zastarjela industrija razbacuje se energijom koje ima malo. Zemlja koja je nekoć mogla biti ponosna na izobraženost svojega pučanstva izdvaja za izobrazbu tako malo da je danas na sedamdeset i drugom mjestu u svijetu. Uništili smo tlo, rijeke i šume koje su nam ostavili preci te danas imamo najlošiji okoliš u cijeloj Europi. Odrasli ljudi umiru u nas ranije nego u većini europskih zemalja…

No sve to još uvijek nije ono najvažnije. Najgore je što živimo u moralno pokvarenu okružju. Moralno smo se razboljeli jer smo navikli jedno govoriti, a drugo misliti. Naučili smo da ni u što ne vjerujemo, da ne primjećujemo jedan drugoga, da se skrbimo samo za sebe. Pojmovi kao ljubav, prijateljstvo, sućut, poniznost ili opraštanje izgubili su svoju dubinu i razmjer. /…/

Dosadašnji režim – naoružan svojom oholom i netolerantnom ideologijom – degradirao je čovjeka na razinu proizvodne snage, a prirodu na razinu proizvodnog instrumenta. Nasrnuo je time na samu njihovu bit i na njihov uzajamni odnos. Nadarene i samostalne ljude koji su u svojoj zemlji inventivno gospodarili pretvorio je zavrtnje nekakva nakaznog, golemog, bučnog i vonjajućeg stroja kojemu smisao zapravo nitko ne zna. Nije sposoban ništa više doli polako, ali nezadrživo obezvređivati sam sebe i sve svoje zavrtnje. /…/

Vaclav Havel, novogodišnji
predsjednički govor 1. siječnja 1990.

*

Kao prednosti socijalizma pred kapitalizmom neki od sudionika u raspravama ističu veće razumijevanje za socijalnu pravdu i potrebe građana. Treba napomenuti da sami ekonomski podaci nipošto ne potkrepljuju tvrdnje o većem razumijevanju socijalizma za potrebe građana, no to, čini se, ne utječe na raširenost spomenute predodžbe. Mnogi konkretni nedostaci koji su se mogli osjetiti u raznim segmentima života u socijalizmu kao da su ustuknuli pred općim i nejasnim osjećajem da se država prije više brinula za svoje građane. Na djelu je svojevrstan paradoks.

Cijena besplatnoga školovanja

Obično se ističe da su svi građani imali posao, dobivali stanove i imali besplatno školovanje. No nezaposlenih je u Hrvatskoj ipak bilo i 1989, i to 150.000, što je, doduše, manje nego sada, no u socijalizmu je, sjetimo se, velik broj radnika bio zaposlen iz fantomskih razloga, a da zapravo nije radio ili je radio nešto nepotrebno ili, kako kaže Havel, „čitave grane industrije proizvodile su stvari za koje nije postojao interes“.

Tadašnja država gradila je stanove, ali je njihovu izgradnju financirala porezom iz plaća svih radnika, dok je stanove dijelila samo nekima. Što je bilo sa stanovima drugih, i kamo je nestajao njihov novac?

Što su nečiji roditelji imali od neplaćanja školarine za djetetov studij, kada su istovremeno morali plaćati stostruko veće poreze za financiranje JNA i Fonda nerazvijenih republika i pokrajina Jugoslavije? Da, ti si besplatno studirao, ali su tvoji roditelji za to vrijeme Jugoslaviji platili porez kojim je ona nabavila, recimo, pet kalašnjikova, tristo četvornih metara parketa za jugooficirska odmaralište na Jadranu (sjećamo li se te pojave?), sagradila tri metra autoceste Beograd – Niš i deset metara dalekovoda Prizren – Priština.

Toliko o socijalnoj pravednosti nekadašnjeg režima, a da ne govorimo o tome da su tim oružjem ubili petnaestak tisuća hrvatskih branitelja i Hrvatskoj napravili ratnu štetu veću od četrdeset milijardi američkih dolara.

Ako pogledamo kako je izgledala svakodnevnica u sustavu koji se, navodno, bolje skrbio za potrebe svojih građana, stvari postaju još apsurdnije. Može li se doista nazvati boljim sustav u kojem, na primjer, roditelji male djece za njih nisu mogli nabaviti tako banalnu stvar kao što su banane? (Havel: „dok ono što nam treba nije dostupno“) Sjećam se da je u „najsjajnije doba jugoslavenskog socijalizma“, osamdesetih godina prošlog stoljeća, Zagrebu najbliža prodavaonica voća koja je bila opskrbljena bananama bila u Slunju, vlasnik koje je (po sjećanju na njegovo prezime Albanac) bio sposobniji gospodarstvenik i ekonomist od svih komunističkih ekonomista-čudotvoraca. Svojim je sposobnostima uspio izboriti prostor za slobodnu poduzetničku inicijativu i, skriven u Slunju, izmaknuo kontroli genijalnih komunističkih ekonomista-političara, koji su, napomenimo, gotovo potpuno uništili hrvatsko gospodarstvo, a posebice ranije hrvatske gospodarske perjanice poput maslinarstva i vinogradarstva. 

U to isto „sjajno“ doba socijalizma čokolada je nestala s polica u trgovinama, a zamijenila ju je „šećerna tabla“!? Može li itko od zagovornika socijalizma danas objasniti zašto tadašnja djeca nisu mogla kupiti najobičniju čokoladu, nego nešto što je na nju samo pakiranjem podsjećalo?

Redukcije življenja

Izabrao sam, za preživljavanje, dvije manje važne točke – a u drugi plan stavio redukcije struje (to je ono kad je svaki drugi dan iskopčavaju), nestašicu benzina (vožnja automobilom svaki drugi dan, ovisno o parnoj ili neparnoj registracijskoj oznaci), kupnju kave i traperica u Italiji zbog toga što ih ovdje jednostavno nije bilo – upravo zato jer želim zapitati kako je moguće da se raspravlja o „nekim prednostima socijalizma“ kad on nije bio kadar riješiti najjednostavnije ljudske potrebe kao što su banane i čokolada. (Smijem li, usput, spomenuti da je ta jugoslavenska komunistička ekonomija od SAD-a dobila – u današnjoj vrijednosti – više desetaka milijardi američkih dolara nepovratne pomoći.)

Samo nekoliko godina poslije, Hrvatska 1991. pod udarom najžešćega vojnog terorizma Srbije, međunarodno izolirana, s više od četvrtine okupiranog teritorija i k tome na početku stvaranja samostalne državne administracije, sva bitna pitanja opskrbe prehrane stanovništva riješila je uspješno. A nije, također, nedostajalo ni benzina, električne energije, plina, higijenskih potrepština ni drugih za život bitnih stvari. Već prvi znaci demokracije i slobode učinili su svoje!

Pitam se zašto zapravo moram objašnjavati razloge zbog kojih je nešto što je propalo stvarno i propalo. I kad je već na globalnoj razini propalo, zašto moramo ponovno dokazivati da je bilo nevaljalo? Neka, uostalom, netko pokaže gdje je taj državni sustav uspio. Valjda nitko ozbiljan ne smatra da kao protuprimjer može navesti današnju situaciju u Sjevernoj Koreji.

Smiješni su, ali ujedno i tragični, pokušaji izjednačavanja nekih današnjih pojava kao što je, primjerice, fizička zaštita granice SAD-a s Meksikom koja služi za sprečavanje masovnog, ekonomskim razlozima motivirana, ulaska Meksikanaca u SAD, s Berlinskim zidom, koji je sagradila komunistička vlast Istočne Njemačke zato da vlastite građane silom spriječi u bijegu iz nje. Pa kakva je to država bila koja je morala sagraditi zid da ne bi ostala bez stanovnika?

Socijalizam nije, ne može i nikada neće uspjeti zbog toga što je zamišljen i ustrojen na potpunoj suprotnosti ljudske težnje za slobodom misli, govora i djelovanja, slobodnoga političkog i društvenog udruživanja, slobodnog poduzetništva (trgovac iz Slunja!) i svih drugih čovjeku imanentnih oblika života. Postojao je samo zahvaljujući ekstremnom nasilju nad vlastitim građanima.

Najvažniji argument protiv socijalizma jest upravo pitanje slobode – slobode kretanja kao i slobode govora. Zagovornike socijalizma otvoreno pitam zašto ne osnuju socijalističku-komunističku stranku? Zar ne zapažaju da ovaj sustav – za razliku od socijalizma – dopušta političko djelovanje i onima koji su bitno protiv njega? Zašto ne iskoriste ustavne mogućnosti i ne izađu sa svojim programom, koji im je Marx napisao još 1848, na izbore? E da je protivnicima socijalizma nekada to bilo moguće… Ali, da je bilo moguće, to onda ne bi bio socijalizam, nego višestranački sustav, i tu smo došli na kraj, to jest, na početak koji razlikuje ta dva sustava. Između ta dva sustava izabrati možete samo jedan, slobodu ili socijalizam, jer socijalizma s elementima slobode nema.

Premda su činjenice neosporno na strani povijesti, a ona je socijalizam kao državni sustav demantirala, postavlja se pitanje zbog čega nekima očiglednost argumenata koji govore u prilog njegovoj neodrživosti nije dovoljna te im se socijalizam i dalje ukazuje kao svijetao primjer, premda je njegova svjetlost sablasna.

Zorislav Lukić, Vijenac, 19. studenoga 2009.

-----

okrugli stol u MH

Matica hrvatska 25. studenoga priređuje okrugli stol Dvadeset godina pada Berlinskoga zida. Na njemu su kao govornici najavljeni povjesničari i znanstvenici Ivo Banac, Ljubomir Antić, Tihomir Cipek, Tonči Matulić, Ante Stamać i Igor Zidić. Oni će pokušati odgovoriti na najvažnija pitanja povezana s tim povijesnim događajem: Koji su uzroci doveli do propasti socijalističko-komunističkog upravljačkog sustava u državama u kojima je bio na snazi te koja je izravna uloga pada Berlinskoga zida? Je li rušenje Zida stvarna granica epoha? Koja su očekivanja suvremenika pada Zida ostvarena? Osjeća li se današnji prosječan građanin slobodnijim nego što je bio u komunističkom bloku? Je li moguć novi totalitarizam i je li to, možda, globalizacija? Koja su hrvatska iskustva?