Hrvatski put i težnja prema članstvu u Europskoj Uniji dug je već više od dvadeset godina. Sve su, naime, važne hrvatske demokratske stranke u svoje programe taj cilj uvrstile već 1989. godine, kada su uglavnom i započele djelovati. Gotovo isto toliko, međutim, traju i nastojanja da se Hrvatskoj kao samostalnoj državi ta nastojanja onemoguće ili barem otežaju.
Naime, u vezi sa zatvaranjem dodatna tri poglavlja u pregovorima Hrvatske s EU i nedavnim uhićenjem Ive Sanadera Financial Times poziva da Hrvatska ne bude primljena u EU sve dok "Zagreb uvjerljivo ne dokaže da je čvrsto odlučio razriješiti problem raširene kulture korupcije i nekažnjavanja". Kažu, nadalje, kako je probleme korupcije "najbolje riješiti prije negoli se postane članom Europske Unije". Osim toga, "najveća opasnost od preranog prijema Hrvatske je moguće okretanje EU protiv politike daljnjeg proširenja, što bi bila sramota za EU." Europska demokratska "načela treba proširiti po cijelom Balkanu. Ovaj širi cilj ne bi smio biti ugrožen požurivanjem članstva Hrvatske."
Evo nam i opet jasno formulirane politike odlaganja ulaska Hrvatske u EU do nekog krajnje neodređenog trenutka u bogzna kako dalekoj budućnosti. Naravno, i ovaj put radi se o izmišljenoj zapreci koju je vrlo lako raskrinkati, ali puno teže preskočiti.
Zašto s toliko sigurnosti mogu tvrditi da se ponovno radi o neutemeljenim argumentima?
Prije svega, ako je osumnjičenje i/ili uhićenje bivšeg premijera dokaz o krajnjoj korupciji nekoga društva, što ćemo s primjerima iz nekih drugih članica EU? Nije mi ni nakraj pameti zbog dokazane korupcije nekadašnjih premijera predložiti izbacivanje, primjerice, Italije ili Francuske iz EU. Bilo bi pošteno i od Financial Timesa kada ne bi osuđivali cijelo hrvatsko društvo zbog grijeha jednog ili nekoliko političara.
Drugo, ako u Hrvatskoj vlada korupcija većih razmjera, kako s tom nevoljom stoje neke sadašnje članice EU, i kakve posljedice snose zbog toga? Uzmimo za primjer Veliku Britaniju u kojoj Financial Times izlazi. Nakon ne tako opsežne pretrage po internetskim izdanjima nekih britanskih novina zabilježio sam zanimljive naslove.
The Guardian (6. rujna 2006) donosi članak Britain is 'as corrupt as worst African states' u kojem Duncan Campbell predstavlja analizu po kojoj bi Britanija – uz SAD i Švicarsku – zbog odnosa prema poreznim oazama trebala biti uvrštena među najkorumpiranije svjetske države. Isti list 24. rujna 2008. donosi članak Scandals worsen Britain's image in corruption league table u kojem Rob Evans pad Britanije na svjetskoj ljestvici indeksa korupcije obrazlaže, između ostaloga, propuštanjem progona menadžera koji su podmićivali strane političare te aferom "cash for honours" u kojoj ste za novac mogli kupiti titulu lorda.
U svjetskim razmjerima poznata je i afera u kojoj je skoro dvije stotine zastupnika Britanskog parlamenta – pa i članovi Vlade, uključujući i bivšeg premijera – naplaćivalo novac za vlastite privatne troškove. The Telegraph koji je aferu otkrio objavio je desetke članaka u kojima je detaljno prikazao kako su britanski zastupnici novcem poreznih obveznika plaćali troškove održavanja vlastitih kuća, prijavljivali svoje nepostojeće druge domove i uzimali novac za lažne stanarine i njihovo uređivanje, financirali uređivanje tuđih nekretnina, kupovali stvari za osobnu upotrebu, plaćali honorare vlastitoj djeci i radili najrazličitije porezne prijevare.
Vjerojatno najveća otkrivena korupcijska afera dosad ona je u kojoj je britanski proizvođač oružja BAE Systems podmitio kupce vojne opreme u Tanzaniji te zbog toga bio prisiljen platiti 30 milijuna funti odštete. BAE je također optužen za podmićivanja u Češkoj, Rumunjskoj i Južnoafričkoj Republici, a ovih mu je dana naloženo da plati i 750 000 funti za troškove postupka istrage!
Kada bismo, poslije svega, mjerilo Financial Timesa za hrvatski slučaj primijenili na Veliku Britaniju, ona bi zbog korupcijskih grijeha trebala bi biti prognana iz EU na stotinu godina. To, međutim, ne bi bilo pravedno prema Britancima, koji se, kao i Hrvati s korupcijom kao velikim zlom ipak bore, s više ili manje uspjeha. Hrvatskoj bi znatno bolje od prijekora i zapreka u tome došla pomoć.
S druge strane, oštri pravni postupci koje hrvatske vlasti poduzimaju prema, u prvom redu, članovima vladajuće stranke, primjer su zrelosti Hrvatske i dokaz pripadanja europskom krugu nacija. Uvođenje reda u Hrvatskoj trebalo bi biti razlog za ubrzanje, a ne za zaustavljanje pregovora s EU.
prosinac 2010. - Financial Times odbio objaviti Zorislav Lukić, glavni tajnik Matice hrvatske
Nema komentara:
Objavi komentar