petak, 2. rujna 2011.

O Komunikološkoj školi


Pogled iz Matice Hrvatske

O komunikološkoj školi
Uz ponovno čitanje
Roberta Musila

Komunikološka škola Matice hrvatske odr­žana je treći put, no glavna tema nije pro­mijenjena: zašto u velikoj većini hrvatskih medija nema tekstova koji bi govorili o društvenim vrijednostima, promicali znanje, slavili umjetnost, štitili nezaštićene društvene skupine? Odgovori na ta pitanja variraju ovisno o govorniku; neki glavni uzrok nalaze u činjenici da je vlasnik većine hrvatskih medija strani kapital, drugi pak tvrde da su za to odgovorni hrvatski direktori, urednici i novinari koji, zapravo, nemaju izravne direktive vlasnika da tako postupaju, nego to rade zbog svog podaničkog mentaliteta, treći kažu da je to zbog straha od konkurencije interneta, četvrti uzroke pronalaze u nekompetentnosti...
I zaista, skandali, afere, kriminal i slično zauzimaju gotovo čitav prostor u medijima – u prvom su planu redovito senzacionalističke, „žute“ teme, dok su stvaralaštvo, kultura, znanost, obrazovanje, pitanja društvenog razvoja, temeljite gospodarske analize i rasprave u medijima vrlo rijetke. Većina je ljudi uvjerena da je ta pojava novijega datuma, a da je u prošlosti znatno više prostora u medijima bilo posvećeno općim društvenim vrijednostima i ozbiljnim raspravama o bitnim društvenim pitanjima. Dokaz da ta pojava nije sasvim nova, nalazimo u knjizi Čovjek bez osobina Roberta Musila (s njemačkog preveo Andy Jelčić; Fraktura, Zagreb, 2008), pisanoj tridesetih godina prošlog stoljeća, koju su mnogi proglasili knjigom stoljeća. Musil tadašnju medijsku praksu vještom ironijom opisuje na primjeru dodirnih točaka u životnim putovima glavnog junaka Ulricha (tridesetogodišnjeg visokoobrazovanog austrougarskog građanina koji je u potrazi za smislom života dio karijere proveo u vojsci) i stanovitog konja-galopera:
No upravo je tada Ulrich iznenada negdje pročitao, poput nagovještaja ljetnog sazrijevanja, sintagmu „genijalni galoper“. Stajala je u članku o značajnom uspjehu u galopskoj utrci, a autor možda i nije bio svjestan čitave veličine svoje dosjetke, koju mu je duh zajednice ulio u pero. No, Ulrich je u trenutku shvatio u kakvom je nerazdvojnom spoju cijela njegova karijera s tim konjskim genijem. Naime, konj je oduvijek bio sveta životinja konjice, a u svojoj vojničkoj mladosti Ulrich je čuo vrlo malo toga što se ne bi odnosilo na konje i žene, pa je od toga pobjegao ne bi li postao značajan čovjek, i kada se konačno nakon najrazličitijih napora možda mogao osjećati bliže vrhuncu svojih nastojanja, odatle ga je pozdravljao konj koji ga je putem prestigao.
Dakle, ne „pretrčavaju“ u medijskoj zastupljenosti nobelovce, herderovce i slične samo športaši nego i konji.
Što bi se, međutim, dogodilo u medijima Platonu kada bi se pojavio u nekoj suvremenoj novinskoj redakciji opisano je na drugom mjestu u romanu:
Platon bi, naravno, kada bi se danas iznenada pojavio u nekoj redakciji i pokazao da je on doista onaj veliki pisac koji je umro prije više od dvije tisuće godina, time izazvao golemu pozornost i dobio najsjajnije ponude… No čim bi se aktualnost njegova povratka ugasila, a gospodin Platon još bi želio ostvariti neku od svojih poznatih ideja, koje se nikada nisu uspjele posve probiti, glavni bi ga urednik samo još zamolio da ponekad za zabavni prilog listu o tome napiše ljupki feljtončić, (ali što opušteniji i prohodniji, ne teškim stilom, obzirno prema krugu čitatelja), a urednik feljtona dodao bi da za takav prilog ima mjesta najviše jednom mjesečno jer mora voditi računa o toliko drugih darovitih pisaca.
Dakle, genijalni galoper u medijima ima onaj prostor i položaj koji bi, prema nečijim naivnim razmišljanjima, trebao imati Platon. Zašto je tako? Zar urednici, novinari i vlasnici medija ne shvaćaju da dio posla moraju posvetiti i općem dobru? Kako to da u obavljanju svoga posla ne vode računu ni o minimumu etičnosti? Zar nemaju djecu koja, kao i naša, moraju na naslovnici novina vidjeti izgorjelo ljudsko tijelo? Otkuda im pravo razarati živote iznoseći u javnost privatne stvari? Kako mogu biti tako okrutni i otkrivati identitet djece koja su doživjela različite oblike nasilja?
I to rade ljudi koji su kroz svoje medije progurali tezu da demokracije bez medija nema i da živimo u medijskoj demokraciji. Čak se i nazivaju četvrtom silom u državnoj vlasti! Po njima, politika bez medija nemoguća je. Pa zar mediji osnivaju i vode stranke? Pišu li oni prijedloge zakona? Kreiraju li oni politiku, međunarodnu, a i svaku drugu? Jesu li, možda, i autori zastupničkih govora?
No koji su to oni društveni problem uistinu riješili? Genijalno istraživačko novinarstvo, primjerice, otkrilo je upravo da je u nekadašnjem predsjedničkom Tuđmanovu uredu – poslije Mesićevu – zaključan sef pun novca: Posljednja tajna Pantovčaka – iseljenički milijuni u Tuđmanovu sefu! Medijski šefovi moraju stalno dokazivati da smo lopovska nacija, pa i onda kad je sef pun novca pa ga, prema tome, optuženi Tuđman nije ponio na drugi svijet. U čemu je onda skandal? (A Mesiću bi bilo mnogo bolje da je pozvao bravara i televizijske kamere pa da javnost vidi što je u tom sefu.)
Gospodari medija nikako ne pristaju na ono što bi im trebala biti jedina i isključiva društvena uloga – istinito prenošenje informacija o društvenim vrijednostima i problemima. A takvu je snimku medija Musil ponudio već prije gotovo stotinu godina:
…novine nisu laboratoriji i radionice za duhovne pokuse, što bi na opću dobrobit mogle biti, već jednostavno magazini i burze.
Prema tome, vrijeme je da najšira javnost shvati da medije u velikoj mjeri, uz časne iznimke, vode trgovci-šverceri i financijski špekulanti (u najgorem smislu riječi) koje nije briga za društvenu dobrobit.
Bez njih živjeli bismo puno ljepše.

Zorislav Lukić, Vijenac, 11. ožujka 2010.

Nema komentara:

Objavi komentar