četvrtak, 6. listopada 2011.

Komunizam - krvava filozofija

Komunizam – krvava filozofija
Nasilje je program zapisan u temeljnom komunističkom programskom dokumentu, a svi komunistički tirani doslovno su ga provodili u djelo. U čemu je onda razlika između komunizma i titoizma?
Vinko Grgurev u svome pismu Vijencu postavio je Matici hrvatskoj nekoliko desetaka pitanja u vezi s njezinim pozivom Hrvatskom saboru na provođenje Deklaracije (iz 2006) o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. Osim što ima pravo dobiti odgovore na svoja pitanja, Grgurev treba znati i to da je jedini pojedinac ili tijelo u Hrvatskoj koji je osporio pravo Matici hrvatskoj da se pozivom obrati Hrvatskom saboru.

Titoizam, staljinizam i drugi komunistički totalitarni režimi ostavili su iza sebe desetke milijuna ubijenih

Prije svega, Matica hrvatska u upućivanju Poziva nije zaobišla svoje članstvo, kao što on to tvrdi. Poziv je upućen na više tisuća adresa članova, suradnika, novinara i ostalih. Negativno se o njemu izjasnio samo jedan član.
Nadalje, u Pozivu Matice hrvatske nigdje nema „poistovjećivanja komunizma s najgorim oblicima staljinističke političke pragmatike, kako bi se ljevica dotukla“. Nije li Matica hrvatska ipak premala da bi planirala dotući ljevicu? Osim toga, stranke ljevice Deklaraciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 2006. o osudi komunističkih zločina prihvatile su.
Također, Matica hrvatska ne poistovjećuje komunizam ni sa Staljinom ni s Rosom Luxemburg. Tek, komunizam – ili ako Grgurev tako želi – titoizam, staljinizam, polpotizam, enverhodžizam i drugi komunistički totalitarni režimi ostavili su iza sebe desetke milijuna ubijenih. Više tih zločina ide u red genocida: Gladomor, zločin u Katynskoj šumi, pokolj pod vodstvom Crvenih Kmera…
Vinko Grgurev izjednačava „Isusove ideje o jednakosti ljudi u Bogu“ i komunizam, spominje problem Inkvizicije te tako dolazi do nevjerojatne analogije: Isus je preživio Inkviziciju pa će tako i komunizam Staljina, Tita i ostale. No da bi se to dogodilo, komunizam bi se morao uklopiti u norme demokratskoga sustava kao (samo) jedna od političkih opcija, čime bi zapravo prestao biti komunizmom, jer komunizam ne poznaje političke stranke. Ako, pak, Grgurev poznaje bolji demokratski sustav od višestranačkog, bilo bi dobro da nas upozna s time.
Pokušavajući, pak, naglasiti navodne vrijednosti komunizma, Grgurev je kao dokaz dao dio rečenice iz Manifesta komunističke partije Marxa i Engelsa iz 1848. koji glasi: „komunizam… podrazumijeva slobodu svakoga pojedinca ograničenu samo slobodom drugoga pojedinca“. Propustio je, međutim, navesti neke druge dijelove Manifesta kao što su, primjerice, konkretni koraci proletarijata kada nasilno dođe na vlast:
– razvlašćivanje zemljišnog vlasništva,
– ukidanje prava nasljedstva,
– konfiskacija imovine svih emigranata i pobunjenika,
– državna centralizacija transporta, bankarstva…,
– obveza rada za sve,
– ukidanje razlika između sela i grada.

Dakle, nasilje je kao program zapisano već u temeljnom komunističkom programskom dokumentu, a svi komunistički tirani, Lenjin, Staljin, Tito, Ceauşescu, Pol Pot, doslovno su ga provodili u djelo. Pa u čemu je onda razlika između komunizma i titoizma?
Ako je bilo „progresivnih komunističkih orijentacija, primjerice, eurokomunizam“, kako tvrdi Grgurev, one su djelovale u okvirima zapadnoeuropskih, demokratski uređenih država i sudjelovale su u demokratskim izborima. Samim time one nisu bile totalitarne komunističke stranke kojima se Matica hrvatska u Pozivu bavi. No, kakve god bile, njihovo postojanje ne može značiti da komunističkih zločina nije bilo.
Nadalje, fašisti i nacisti sukobili su se s komunistima zbog obostranih imperijalističkih ciljeva, a iz istih razloga potpisali su, kada je to odgovaralo jednima i drugima, i sporazum o nenapadanju. Razlika između Hitlerove i politike današnjih predvodnika demokracije neusporediva je. Ne misli Grgurev, valjda, da je cilj suvremenih intervencija u Afganistanu i Iraku, bez obzira na neke ne sasvim jasne motive, pretvaranje te dvije države u sastavni dio nekog suvremenog Trećeg Reicha s plinskim komorama za sve osim pripadnika plavooke rase?
Suprotno tvrdnjama Vinka Grgureva, Matica hrvatska u Pozivu ne raspravlja o filozofskim parametrima komunizma. U Pozivu je riječ o totalitarnom komunističkom poretku od 1945. do 1990. te o totalitarnom komunizmu. Nisu nas, dakle, zanimali filozofski aspekti komunizma, nego sasvim konkretna iskustva i posljedice višedesetljetne vladavine Komunističke partije / Saveza komunista u Hrvatskoj.
Ocjenjujući, pak, ulogu komunista u otporu nacifašizmu, treba reći da je na prostoru cijele bivše Jugoslavije 1941. bilo samo nekoliko tisuća članova Partije. Dakle, u borbi protiv nacifašizma sudjelovali su u velikoj većini nepartijci. Hrvatska bi se, prema tome, od nacifašizma oslobodila i bez jugokomunističkih političkih i vojnih snaga. Kako su se to, uostalom, bez neke veće uloge komunista oslobodile Belgija, Nizozemska, Francuska…?
Tko je za Grgureva mjerodavan u tumačenju komunizma ako to nisu Litva, Latvija, Bugarska, Mađarska, Rumunjska i Češka, koje su ga proživljavale na stvaran i strašan način? Nazivati, pak, njihove ministre vazalima netočno je i neprimjereno, čak i skandalozno.
Nije istina, kako Grgurev kaže, da se danas ne govori o zločinima nad komunistima. O nacifašističkim zločinima govorilo se već od sama kraja Drugoga svjetskog rata, a govori se i piše i danas. Te su žrtve većinom poimence zabilježene, i dostojno su smještene u opću ljudsku memoriju. Komunističke žrtve, s druge strane, nisu dobile primjeren status. Zbog toga, uostalom, Matica hrvatska i reagira. A u izjašnjavanju o načinu obilježavanja komunističkih žrtava ključnu ulogu trebaju imati znanstvenici; povjesničari, muzejski stručnjaci…
Nadalje, šesnaest godina od završetka rata bilo je dovoljno da se pripadnici nekadašnjih jugoslavenskih obavještajnih služba povuku s javnih funkcija. Ako se ne povuku, neće snositi neku zakonsku odgovornost, no Matici hrvatskoj mora biti dopušteno izraziti kako bi njihovo povlačenje iz javnoga života bilo dobro za društvo.
Pozivanje na Tuđmana i želja da pripadnici bivših jugoslavenskih obavještajnih služba otiđu iz javnog života nisu u proturječnosti, kako to Grgurev tvrdi. Tuđman, naime, nije pripadao tim službama, a politiku hrvatskoga nacionalnog osamostaljenja započeo je praktično zastupati već početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, dakle trideset godina prije propasti komunizma.
Matica hrvatska ilirsko je ime nosila od 1842. do 1874, ali nije ga nosila zbog neke sklonosti jugoslavenskom političkom programu. Pod hrvatskim imenom ne bi joj, naime, bilo dopušteno osnivanje ni djelovanje. Treba znati da su prije 1842. već bile osnovane Matica češka i Matica srpska te nije bilo nikakva govora o nekoj (jugo)slavenskoj Matici. Ilirsko ime Matičini utemeljitelji uzeli su isključivo kao zamjensko za hrvatsko.
Hrvatska pak nacionalna samostalnost i državni suverenitet ustavne su kategorije, a izražene su, između ostaloga, u potpunoj vlasti nad državnim teritorijem, slobodnim izborima predstavničkih tijela, vlastitom vojskom, policijom, državnom upravom… Pitanje, pak, udjela nacionalnog vlasništva u telekomunikacijskim, farmaceutskim i naftnim kompanijama različito je riješeno od države do države, ovisno o njihovoj realnoj snazi i politici. Jasno je da manje države kao Hrvatska, pa čak i mnoge veće, teško svojim snagama mogu zadržati većinsko vlasništvo u kompanijama koje su dio općeg svjetskog trenda multinacionalnog povezivanja takvih gospodarskih divova. No ako državna tijela nad njima provode zakonsku kontrolu, Hrvatska ne mora imati štete od stranoga vlasnika. Međutim, prodaju bogatstava kao što su voda, šume i energetski sustav trebali bismo spriječiti i za tu se opciju zauzimamo.
I na kraju, ako Vinko Grgurev želi reći da Hrvatska ne bi smjela biti u NATO-paktu nego samo u Pokretu nesvrstanih, griješi. Naime, u nedavnom smo ratu pobijedili sami, ali što s mogućim budućim ratovima širih razmjera? Pokret nesvrstanih u tome slučaju bio bi nam od slabe koristi. No kakve to veze ima s temom osude komunističkih zločina? 
Zorislav Lukić, Vijenac, 6. listopada 2011.

2 komentara:

  1. Ne razumijem zašto je problem prodaja vode arapskim zemljama kad je imamo u izobilju. Moj susjed, mislim da je Sirijac koji živi u Hrvatskoj, flaširanu "Janu" prodaje Blislom istoku i od toga ima sasvim solidnu egzistenciju. Ako Arapi prodaju naftu ne vidim razloga zašto mi njima ne bismo prodavali vodu. Pa neće rijeke presušiti. Druga stvar su šume i hrv. teritorij.

    OdgovoriIzbriši