Komunisti i priključenje Istre

Komunisti i Uključenje Istre u Hrvatsku 1945.

Je li bilo pozitivnih strana?

Najzaslužniji za priključenje Istre Hrvatskoj su prije svega svi Hrvati koji su u Istri živjeli, zatim istarski svećenici i intelektualci koji su formulirali tadašnju istarsku politiku te istarski antifašisti

P

ropasti komunizma u Hrvatskoj početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća nije se suprotstavila nijedna važnija hrvatska politička snaga, a Savez komunista Hrvatske preimenovao se u Savez komunista Hrvatske – Stranku demokratskih promjena, pa kasnije u Socijaldemokratsku partiju. No u društvu i danas postoje oni koji represivni karakter tadašnjega režima ne priznaju, opravdavaju ga, umanjuju ili pak iznose njegove navodne pozitivne strane, primjerice, oslobođenje nekih hrvatskih teritorija kao što je Istra. Što se pak tiče Titovih zasluga za povratak Istre u Hrvatsku, prije svega treba reći da u stvaranju otpora fašizmu najvažniju ulogu nisu imali komunisti, već istarski hrvatski narodnjaci (uglavnom ugledni seljaci s velikim političkim utjecajem u narodu koji su svoju antifašističku djelatnost započeli već dvadesetih godina 20. stoljeća) i istarsko narodno svećenstvo (Božo Milanović, Zvonimir Brumnić, Josip Pavlišić, Srećko Štifanić i mnogi drugi). Naime, o djelovanju Titovih komunista u Istri do kapitulacije Italije u rujnu 1943. nema vjerodostojnih pisanih dokumenata. Poneka individualna komunistička politička akcija zabilježena je samo u memoaristici, no neko tadašnje političko djelovanje Komunističke partije Hrvatske (KPH) u Istri nije moguće dokazati.

U

lazak partizana u Pulu: trijumf vojske koja nije imala uloge u oslobođenju Istre

Opći oružani narodni otpor u Istri protiv fašizma započeo je odmah nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. spontanim vojnim akcijama većega broja stanovnika Istre. Pod oružjem bilo ih je oko šest tisuća. Ponovno, osim individualnog sudjelovanja pojedinih članova KPH, nema njezine zabilježene organizirane aktivnosti, a vodstvo KPH nije ni znalo što se tamo događa. Nadalje, u Pazinu 13. rujna odbor sastavljen od istarskih seljaka, narodnjaka, radnika, svećenika, građana i Talijana prihvatio je proglas (Pazinske odluke), u kojem stajalo i ovo: „U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati. [...] Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom.“ Zasjedanje vodio je Joakim Rakovac, član KPH, pa ipak u cijelom proglasu nema ni riječi o Titu, komunistima, Partiji ni Jugoslaviji! Istarski antifašisti priključuju se (nekomunističkoj) Hrvatskoj, a ne Jugoslaviji. Ni o tom događaju KPH tada nije znala ništa. Saznaje to tek kada istarski izaslanik donosi proglas u Otočac, njihovo tadašnje sjedište. Dakle, najvažniji vojno-politički događaji u Istri dogodili su se bez znanja i organizacije KPH. S kojim si pravom uzimaju tuđe zasluge?

Kako je, pak, na Pazinske odluke reagiralo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH)? Izvršni odbor ZAVNOH-a donio je 20. rujna Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih područja Hrvatskoj. No u 3. zaključku navedeno je i ovo: „Svi spomenuti hrvatski krajevi […] priključuju se matici zemlji Hrvatskoj, a preko nje novoj demokratskoj bratskoj zajednici naroda Jugoslavije“. S jugoslavenskom krpicom na Pazinske odluke u Istru je poslan Jakov Blažević, koji je istarske antifašiste nagovorio ili natjerao da zasjedanje ponove i tako su 26. rujna nastale druge Pazinske odluke, s krpicom. To je ujedno bilo sve što je KPH za Istru dotad učinila, jer joj je očigledno najvažnije bilo Istru ugurati u jugoslavenski paket.

No već tijekom rujna Istru je okupirala njemačka vojska, nanijevši pripadnicima pokreta otpora velike gubitke (oko 2000 mrtvih), a poginulo je i oko 500 civila. Do kraja rata akcije otpora bile su malobrojne, a upravu nad Istrom Njemačka je zadržala u svojim rukama. U proljeće 1945. partizanske snage počele su prodirati u Istru i do 8. svibnja zauzeli su je u cijelosti, a 1/2. svibnja ušle su i u Trst. Jesu li time riješili pitanje Istre? Ne. Komu će konačno pripasti Istra i Trst nije odlučivao Tito, nego velike sile. Istra Hrvatskoj (i Sloveniji) nije pripala zbog prisutnosti njegove vojske, nego zbog povijesnih uzroka i interesnog dogovora velikih sila. Trst, koji su poslije odlučili dati i dali Talijanima, uzeli su Englezi od partizana bez većih problema. Isto je bilo i s Koruškom. Uostalom, to potvrđuje i Edvard Kardelj na sjednici Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, kojoj je prisustvovao 11. rujna 1945: „Drug Bevc (E. Kardelj) iznosi da su naši izgledi po pitanju Istre na mirovnoj konferenciji vrlo loši. Engleska i Amerika su odlučile da zastupaju da se Julijska Krajina podijeli između Jugoslavije i Italije (Vilsonova linija). Po tome bi mi gubili Istru osim Opatije i Rijeke […] Za nas će samo biti SSSR. Na konferenciji mi nećemo biti ravnopravan član. Izjednačeni smo sa pobijeđenom Italijom […] Ako ne dobijemo minimum, nećemo potpisati. Ali to je samo moralna zadovoljština za nas. U tom slučaju oni će svakako učiniti svoje.“

Tito i hrvatski komunisti u razrješenju istarskog pitanja bili su samo promatrači dogovora velikih sila. Naime, Na Londonskoj konferenciji pet svjetskih sila (11. rujna–2. listopada 1945) na kojoj je spomenuti Kardelj bio jugoslavenski predstavnik-promatrač, odlučeno je da će razgraničenje Italije i Jugoslavije biti utvrđeno po etničkom načelu, kojim će se pod tuđom vlašću ostaviti minimum pripadnika drugoga naroda. U dokazivanju istine o nacionalnom sastavu Istre, odnosno znatnoj prevlasti hrvatskog stanovništva, dva su dokumenta odigrala presudnu ulogu. Već u ožujku 1946. skupina istarskih svećenika predvođena Božom Milanovićem međunarodnoj je mjerodavnoj komisiji predala crkvene statističke podatke o istarskom stanovništvu. Do sljedeće, Pariške mirovne konferencije (29. srpnja–15. listopada 1946), skupina hrvatskih intelektualaca (Josip Roglić, koordinator, R. Maixner, L. Čermelja, M. Gržetić, I. Pucić, P. Skok i Mirko Deanović) priredila je, a Nakladni zavod Hrvatske u srpnju je 1946. objavio na francuskom jeziku knjigu-dokument pod naslovom Cadastre national de l Istrie, u kojoj je dokazano da je 62,22 posto obitelji na istarskom poluotoku (osim Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla, a 26,28 posto talijanskog. Dakle, najzaslužniji za priključenje Istre Hrvatskoj su prije svega svi Hrvati  koji su tamo živjeli, a posebno istarski svećenici i intelektualci koji su formulirali tadašnju istarsku politiku te istarski antifašisti. Nazočnost Titove vojske svakako nije odmogla, ali nije tolikoga značenja kao prethodne činjenice. Ali, sve da je Tito i jedini zaslužan za priključenje Istre Hrvatskoj, zašto to nije napravio i s dijelovima Vojvodine, Bosne i Hercegovine i Boke kotorske, na koje je Hrvatska imala više prava nego republike koje su ih dobile?

Zorislav Lukić

Završetak partizansko-ustaško (domobranskog) rata Vrijeme za kraj komunističkih trauma

Završetak partizansko-ustaško (domobranskog) rata

Vrijeme za kraj komunističkih trauma

Dvadeset i dvije godine nakon propasti komunizma još nije učinjeno dovoljno na davanju relevantne društvene ocjene o represivnom komunističkom poretku od 1945. do 1990. u Hrvatskoj

I

nicijativa Ministarstva branitelja da se donese Zakon o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja dobra je prilika da se temeljito rasprave i zaključe pitanja odgovornosti za zločine u vrijeme represivnog komunističkog režima u Hrvatskoj. Neki vrlo važni društveni čimbenici, primjerice Crkva, često javno ističu kako o tome ne postoji opća relevantna društvena ocjena, a svoje zahtjeve temelje na golemom broju dokaza o krajnje nasilnu karakteru komunističkog režima u Hrvatskoj. Od zločina počinjenih već potkraj Drugoga svjetskog rata (pokolj na Daksi 1944…), zatim u danima neposredno nakon toga rata (Bleiburg, križni putovi…) pa sve do političkih ubojstava hrvatskih emigranata potkraj Jugoslavije (u Njemačkoj) za koje nitko nikad nije odgovarao. Iako ratni zločini ne zastarijevaju. Ni za ostale, najraznovrsnije oblike represije, počinjene nad tisućama hrvatskih građana, također nitko nije odgovarao. Primjerice, tko je odgovoran što su hrvatski politički zatvorenici robijali u kaznionici Stara Gradiška, jedinom europskom zatvoru bez grijanja?

Osude čak i od komunističke vrhuške

Postojanje zločina najbolje potvrđuju dokazi koji dolaze od strane koja ih je i činila. Tako Vladimir Bakarić na sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH) 6. srpnja 1945. govori: „Streljanja zarobljenika se i dalje nastavljaju i pored naših opomena i kažnjavanja. U Zagrebu se vrše zulumi“ (tur. nasilje, op. p.). Na sljedećoj sjednici 18. srpnja Vlado Bakarić ustvrđuje: „Međutim u logorima je slabo. Pitanje se zaoštrilo nepravilnim postupcima prema zarobljenicima…“, a Ivan Krajačić govori ovako: „Ne smijemo dozvoliti da pojedinci iz šovinističkih razloga ubijaju neke domobrane zarobljene. Takve pojave treba oštro kažnjavati. Svi povratnici Srbi iz Srbije govore o kralju Petru…“ Na sjednici 26. srpnja Duško Brkić kaže: „Jedan od glavnih problema jeste sprečavanje i uništenje šovinizma koji se razvio u posljednje vrijeme naročito u Srijemu i prešao u istočnu Slavoniju. U Srijemu su se dešavali takovi slučajevi da su velikosrpski elementi linčovali i ubijali domobrane – zarobljenike nazivajući ih i oglašavajući ih za ustaše…“ Vicko Krstulović: „Karakteristično je kakav se šovinizam razvio u Sremu da su neki naši vojnici i mase ubijali domobrane-zarobljenike, a Nijemcima-zarobljenicima su čak davali vode…“ te Rade Žigić: „Vojnici naše Armije prilikom prolaska kroz Slavoniju napravili su čitav niz grašaka i nepravilnosti. U selu čika Tune (Antuna Babića, člana HRSS-a, zastupnika u Narodnom Saboru Hrvatske, op. p.) (kotar Županja) pobijeno je 23 HSS-ovca.“ Dakle, nije bila riječ o vojnom sukobu ustaša i partizana. Riječ je bila o egzekucijama zarobljenika (vojnika i civila) te političkih neistomišljenika.

Povijest povjesničarima,
a ne politikantima

Teza pojedinaca, primjerice Stjepana Mesića, koji tvrde da su svi ubijeni u Jasenovcu bili nevini, a u Bleiburgu je među ubijenima bilo i krivaca, duboko je protivna svim međunarodnim pravnim i moralnim standardima, krajnje je nehumana i protucivilizacijska. Ona ni u čemu ne opravdava ubijanje zarobljenika. Dobro pak znamo da na Bleiburgu i križnim putovima nije donesena nijedna sudska smrtna presuda, kao uostalom ni protiv Brune Bušića i Stjepana Đurekovića. Uzimanje primjera nekih naroda kojima su se dogodile slične nekažnjene tragedije nije i ne može biti dobra praksa. Uzmimo radije primjer onih naroda koji su se držali i drže svih zakonskih i moralnih standarda. Ili, još bolje, držimo se našega Ustava: „Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki…U doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države, te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti. O tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika… Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja…“ Kada Ustav kaže svatko i svi, misli na svakog čovjeka, na sve ljude. Pa i na ubijene poslije Drugog svjetskog rata. Dakle, opravdanjem poslijeratnih egzekucija Mesić i ostali krše Ustav.

Krajnje je vrijeme da rješavanje pitanja poslijeratnih komunističkih zločina preuzmu najpozvanije institucije. Hrvatski sabor i Vlada najbolje bi postupili kada bi za izvršenje te zadaće odredili Hrvatski institut za povijest, i za to osigurali sva potrebna financijska i materijalna sredstva. Povjesničari (i ostali znanstvenici) jedini su kadri to obaviti temeljito. Najlošija odredba novoga Zakona upravo je ona koja predviđa istraživanja o poslijeratnim žrtvama dati Ministarstvu branitelja. Političari ovu osjetljivu tematiku nikad neće moći rješavati potpuno neovisni o politici, za razliku od znanstvenika.

Žrtve komunističkog režima morale bi dobiti mjesto obilježavanja svoje tragedije. Nedavnom nesretnom odlukom o ukidanju pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad manifestacijom u Bleiburgu to je pitanje nepotrebno postalo novim opterećenjem. Budući da je Bleiburg krajnja točka do koje su bjegunci pred partizanima (i sovjetima) došli u pokušaju spašavanja, da je to mjesto na kojem su se vojnici i civili predali Englezima, da su na Bleiburškom polju i u neposrednoj okolici mnogi od njih ubijeni, da su s toga mjesta preživjeli deportirani, da svoju nacionalnu simboličku ulogu odavanja počasti komunističkim žrtvama faktički ima već pedesetak godina, Bleiburg je najprimjerenije mjesto memoriranja tragedije. Time bismo imali i datum održavanja godišnje nacionalne komemorativne manifestacije, jer je 15. svibnja 1945, dan na koji su egzekucije započele, u dobrom dijelu javnosti već prihvaćen.

Pratimo iskustva Europe

Zašto, osim toga, stavljanjem bleiburške tragedije u drugi plan omogućiti nastavak skrivanja odgovornosti tadašnje britanske vlade, koja je znala da zarobljene ljude šalje u smrt? Naime, neki ističu da se postupalo u skladu s odlukom Konferencije u Jalti o upućivanju svih ratnih zarobljenika u zemlje iz kojih potječu. Ako je u Jalti i dogovoreno vraćanje zarobljenih pripadnika poraženih vojnih snaga u njihove zemlje, sasvim sigurno nije dogovoreno izručenje civila i njihova likvidacija kao ni ubijanje zarobljenih vojnika. Mnogi izvori jasno govore da su Britanci znali što se sprema Hrvatima nakon izručenja partizanima. Dakle, nedvojbeno je da su za te pokolje odgovorni partizani/komunisti, ali ni britanska politika neće moći vječno biti amnestirana za dio svoje odgovornosti. Njihovi će arhivi biti otvoreni kad-tad.

A što se vojnog sukoba ustaša i partizana tiče, on bi u hrvatskoj nacionalnoj memoriji trebao zauzeti mjesto slično onomu koje ima sukob dvije strane Građanskog rata u Sjedinjenim Državama. Uglavnom ga tumače kao nesretan obračun za kojeg narod nije kriv. Treba dodati da su mnoge zemlje svoje mnogobrojne ratne traume iz Drugoga svjetskog rata u općem interesu riješile već odavno. Primjerice, Ronald Reagan i Helmuth Kohl 1985. zajednički su se u njemačkom Bittburgu poklonili i odali počast američkim i njemačkim poginulim vojnicima. U ruskoj oblasti Pskov nedavno je otvoreno groblje 14.000 njemačkih vojnika. Takvih groblja ima i u Francuskoj, kao i u drugim europskim zemljama. Hrvatskim poginulim vojnicima, međutim, poneki još osporavaju pravo na mir. Naprotiv, prošla desetljeća čovjek je živeći u Hrvatskoj morao steći dojam da su Hrvati bili gori ratni zločinci od nacista i fašista. A to ipak ne može biti istina.

Zorislav Lukić

Simbol svih hrvatskih stradanja

O UKIDANJU POKROVITELJSTVA HRVATSKOGA SABORA NAD KOMEMORACIJOM U BLEIBURGU

Simbol svih hrvatskih stradanja

Koja je motivacija nepotrebnog i štetnog ukidanja saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu? Je li se htjelo, prebacujući težište problema na manje važno pitanje mjesta zločina, sakriti sam zločin? Ili se htjelo iznova prodrmati relativno sređeno pitanje tako da cijela Hrvatska opet upadne u ideološki sukob?

Zorislav Lukić

P

redsjedništvo Hrvatskoga sabora ukinulo je 17. travnja 2012. pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, uz obrazloženje predsjednika Borisa Šprema: „Na Bleiburgu su se odvijale završne i legitimne borbe Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i već tada gotovo poraženih Pavelićevih snaga; došlo je do stradanja s obiju strana, ali nije bilo nevinih žrtava.“ Koliko je javnosti poznato, ta je odluka donesena nakon i na temelju javnih izjava Danijela Ivina i Stjepana Mesića da na Bleiburgu nije bilo ubijenih, ili je njihov broj bio zanemariv, što je prihvatio i premijer Zoran Milanović, koji je izjavio da tamo žrtava uopće nije bilo.

Međutim, koliko je ljudi, vojnika i civila doista pobijeno 15. i 16. svibnja 1945. na samom Bleiburškom polju nemoguće je utvrditi, jer britanski i srpski vojni arhivi još nisu dostupni povjesničarima. Oni izvori koji jesu dostupni potvrđuju da je tamo ubijen određen broj ljudi, stoga su u krivu oni koji tvrde da tamo nije bilo žrtava ili da se radilo o maloj skupini poginulih te da bi zbog toga Sabor trebao odustati od pokroviteljstva manifestacije kojom se svake godine obilježavao tragični događaj.

Nijedan povjesničar dosad nije ustvrdio da poginulih na Bleiburgu uopće nije bilo. Jedini pak izvori za tvrdnju da je njihov broj bio malen jesu izvješće štaba 12. divizije partizanske vojske, u kojem se navodi da je prilikom njihove predaje „zarobljeno 93.000  neprijateljskih vojnika, a ubijeno je 27 vojnika“, te britansko vojno (Cowgillovo) izvješće, prema kojem su „Titovi ljudi na Bleiburškom polju ubili neke ranjenike, kao i pojedine Hrvate koji su bježali prema okolnim područjima. Ukupan broj stradalih nije mogao biti veći od 30 do 50 osoba.“ Ali, tko je onaj koji s punom odgovornošću može odrediti granicu između malo i puno? Je li pedeset stvarno tako malo da ih ne treba komemorirati? Nadalje, ako su zarobljenici ubijeni sto, dvjesto ili tisuću metara od samoga polja, u neimenovanim šumarcima i na poljima, zar nisu i oni bleiburške žrtve? Osim toga, ova dva izvješća jesu autentična, no vrlo je upitno jesu li i vjerodostojna, jer su i partizani i Britanci sudionici i krivci za ovaj događaj pa im je nedvojbeno bio interes umanjivati broj žrtava. Žalosno je što su zagovornicima minimaliziranja žrtava povjerovali neki od najodgovornijih hrvatskih političara i tako nasjeli na političku inicijativu koja Hrvatskoj ne želi dobro. Svi oni koji su ove tvrdnje prihvatili ogriješili su se o više temeljnih pravila i normi javnoga djelovanja.

Povjesničari o Bleiburgu

Prije svega, nisu saslušali drugu stranu. A priča druge strane o ovome događaju dramatično je drukčija. Britanski povjesničar Nikolai Tolstoy u knjizi Ministar i pokolj, objavljenoj 1986. u Velikoj Britaniji, o zbivanjima u Bleiburgu tako piše: „U općoj zbrci, mnoge su jedinice mislile da se predaju Britancima, dok su se ostale jedinice, bolje shvaćajući situaciju, spremale na borbu ili proboj prema šumama. Većina je međutim predala oružje i podigla bijele zastave. Za tili je čas komesar Basta shvatio da je došlo njegovih pet minuta. Siguran da njegove žrtve više nemaju sredstva za obranu i da se Britanci ne namjeravaju miješati, svojim je sljedbenicima dao znak koji su dugo čekali. Ono što se tada dogodilo bio je toliko odvratan pokolj da se njegov razmjer može opisati jedino doživljajima onih koji su ga preživjeli.“ A svjedoci, kao Teodor Pavić, kažu: „Partizani su pucali u masu, uglavnom isuviše gustu za mogući bijeg. Pokolj je bio užasan. Muškarci, žene, djeca padali su u hrpama dok su partizani svojim strojnicama po polju šarali lijevo-desno.“ Nisu uzeli u obzir ni izvore u kojima i sami počinitelji govore drukčije. Primjerice, izjavu koju je načelnik štaba 14. udarne divizije Mićo Došenović 1977. dao za knjigu Francija Strlea Veliki finale na Koroškem: „…taj masakr, da ga tako nazovem, napravili su puškomitraljezi šarci. Uvijek kažem, imali smo idealne položaje i malu udaljenost, a pred sobom gomilu. To nije bio vojni raspored, bila je to gomila zbijenoga ljudstva na cesti i oko ceste, kola do kola i čovjek do čovjeka… A tada je jedan naš bataljun imao više mitraljeza nego ranije pola divizije…“

Općeprihvaćeni simbol
komunističkih zločina

Nisu uzeli u obzir ni novije rezultate istraživanja hrvatskih povjesničara o ovome pitanju. Primjerice, Ivo Goldstein 2003. piše: „Većina je došla pod nadzor jugoslavenske vojske. Njihova je sudbina bila različita: neki od važnijih zarobljenika izdvojeni su i sprovedeni u zatvor, te im je potom legalno suđeno, ali je zato dio anonimnih povratnika ubijen odmah a dio duž Križnog puta.“ Josip Jurčević 2005. piše: „Naime, iako je na samo Bleiburško polje stigao manji dio hrvatskih civila i vojnika te iako je na Bleiburškom polju počinjeno, razmjerno, najmanje zločina, Bleiburg je, ipak, više od pola stoljeća riječ koja označava sva poratna hrvatska stradavanja na Križnim putevima…“ Zaključuje i da je Bleiburg „…postupno postajao i općeprihvaćeni simbol svekoliko poratnog stradavanja Hrvata.“ Također 2005. Zdravko Dizdar napisao je ovo: „..na samome Bleiburgu nije bilo mnogo ubijenih…“, ali u nastavku i ovo: „Već na Bleiburškom polju, nakon što su Hrvati položili oružje, pojedinci su bili ubijeni od partizana, a potom su se masovna ubojstva nad njima obavljala uz križne putove…“  Anđelko Mijatović 2007. piše: „Kakve su se sve drame, nakon saznanja da su prepušteni Jugoslavenskoj armiji i protivniku s kojim su četiri godine ratovali, događale u izbjegličkoj vojnoj i civilnoj koloni na Loibaškom polju, pojedinačne, obiteljske, pa i nacionalne, teško je opisati i predočiti. Svakako najstrašnije što ih jedno ljudsko biće i društvo može doživjeti.“ Gordana Grahek Ravančić 2008. piše: „Velika je vjerojatnost da je nakon predaje manji broj ljudi ubijen na samom Bleiburškom polju, dok je većina ubijena ili umrla na dugotrajnom križnom putu…“,  a navodi i ovo: „Zanimljivo je kako je ovo samo jedno od pitanja vezanih uz  bleiburške događaje, koje ima različite odgovore. Ipak, brojka od dvadesetak osoba, stradalih na polju, čini se prilično proizvoljnom. No, je li broj žrtava tako velik, kako to prikazuju memoari, također je nemoguće tvrditi.“

Bleiburg označava sva hrvatska poratna stradanja na križnim putovima

Dakle, neodređeni broj ubojstava na samom Bleiburškom polju nedvojbeno je počinjen, dok masovna ubojstva na križnim putovima također potvrđuju svi povjesničari. Što međutim znači manji broj ubijenih u odnosu na pedeset tisuća, nitko ne može reći, kao ni da ih je bilo premalo da bi se zadržalo pokroviteljstvo nad njihovom komemoracijom. Pa ipak, to se dogodilo.

O Bleiburgu se slažu Englezi, Francuzi, Talijani, Slovenci, Rusi i Srbi

A evo i nekoliko citata iz engleske varijante članka pod naslovom Bleibuirg massacre iz Wikipedije: „The Bleiburg massacre (kurziv Z. L.), which is a part of Operation Keelhaul, is a term encompassing events that took place during mid-May 1945. near the Carinthian town Bleiburg.“ Dakle, nedvojbeno Bleiburg i masakr. Slovenska verzija u istoj enciklopediji glasi: „Pliberška tragedija ali Pliberški pokol (kurziv Z. L.) je hrvaški naziv za dogodke po koncu druge svetovne vojne… Le manjši del vojakov in civilistov so pobili v okolici Pliberka…“ Dakle, pokolj vojnika i civila. Talijani pod naslovom Massacro di Bleiburg pišu ovo: „Per massacro di Bleiburg si intende una serie di stragi verificatasi nel maggio 1945. L᾽azione fu ordinata come rappresaglia per ordine del maresciallo Tito. Le vittime del massacro furono soprattutto militari croati, ma vi furono coinvolti anche diversi civili, inclusi donne e bambini (kurziv Z. L.)…“ Žene i djeca! Zanimljivo da Tita u članku Massacre de Bleiburg spominju i Francuzi: „Le massacre de Bleiburg… Etait un meurtre de masse des soldats et civils croates… Il est fort probable que le marechal partisan et future president Tito était au courant du massacre.“ I Rusi na Bleiburg gledaju slično: „Bleiburška vojna je termin koji se odnosi na događaje iz svibnja 1945. kada je vojska jugoslavenskih partizana prodrla na teritorij Austrije u Korušku i oko grada Bleiburga priredila masovno uništavanja hrvatski ustaša i slovenskih kolaboracionista i članova njihovih obitelji.“

Posebno će se pak teško Ivin, Mesić i drugi suočiti s činjenicom da o Bleiburgu drukčije od njih pišu čak i Srbi: „Slučaj Blajburg, poznat kao Zarobljavanje i egzekucija ustaša u Blajburgu odnosi se na događaj koji se desio krajem Drugog svetskog rata u selu Blajburg… Ostaje otvoreno pitanje o obimu zločina, koji su u tom slučaju počinili partizani, praktikujući doktrinu prekog suda prema zarobljenicima… Teško je proceniti broj žrtava na Blajburškom polju u poređenju sa onima koji su pronađeni u jamama u okolini Maribora i širom Slovenije.“ Što god mislili o Wikipediji, milijuni njezinih čitatelja diljem svijeta čitaju o Bleiburgu kao o poslijeratnom partizanskom pokolju nad hrvatskim zarobljenim vojnicima i civilima i, bez obzira na trud osporavatelja, to promijeniti neće moći nitko, pa ni Predsjedništvo Hrvatskoga sabora.

Pitanje svih pitanja ove mučne priče jest: zašto je više stotina tisuća ljudi uopće bježalo pred partizanima i dospjelo u Bleiburg? U današnjim raspravama to je pitanje nestalo. Zašto su se oni panično nastojali predati zapadnim saveznicima, a ne partizanima? Pa zato što su imali niz saznanja o tome kako partizani postupaju sa zarobljenicima. Tito je tako već 15. rujna 1944. izdao zapovijed po kojoj treba „sve one koji se uhvate na neprijateljskoj strani s oružjem u ruci staviti pred vojni sud i po hitnom postupku suditi i najstrože kazniti“. Kako se ta zapovijed ostvarivala bjelodano pokazuje izvješće lokalne slavonske OZNA-e svojoj centrali, iz siječnja 1945: „OZNA III. pobila je bez suda veliki broj bivših domobranskih oficira i vojnika (oko 200/300) koji su prešli na našu stranu na poziv druga Tita poslije 15. IX. 1944.“ Bježalo se i zbog – danas potvrđenih – masovnih smaknuća koja su partizani počinili od kraja 1944. do svibnja 1945., primjerice u Dubrovniku, Travniku, Čapljini, Mostaru, Sarajevu, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Osijeku, Slatini, Požegi, Banjoj Luci, Splitu, Kninu, Senju…

Pohvala krvoproliću

Prema istraživanjima povjesničara Zdravka Dizdara „nisu likvidirani samo pripadnici Hrvatskih oružanih snaga NDH-a, nego i brojni civili. Posebice su se okomili na ugledne i utjecajne ljude u narodu te intelektualce koji se nisu mirili s vlašću komunista, ili su smatrali da bi im ubuduće bili politički protivnici, među kojima su posebice bili katolički svećenici, kako bi nametnuli u potpunosti svoj utjecaj u narodu.“ Nadalje, britansko izaslanstvo u Vatikanu izvijestilo je 11. svibnja 1954. svoje Ministarstvo vanjskih poslova kako su Titovi partizani u Hrvatskoj ubili 192 katolička svećenika i nekoliko stotina uglednih ljudi. Zbog svega toga u bijeg su se dali i mnogobrojni civili, stoga je netočna tvrdnja da na Bleiburgu nije bilo nevinih žrtava jer ih je, prema svim pokazateljima, bježalo blizu pola milijuna, od kojih je više desetaka tisuća i stiglo na Bleiburg. Nije moguće da su baš svi civili izbjegli mitraljesku paljbu partizanā. Načelnik OZNA-e Ranković zapovjedio je OZNA-i 15. svibnja 1945. za područje Hrvatske: „…radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima…“ A hrvatski vojnici i civili na Bleiburškom su se polju nalazili još i 16. svibnja. Sam je pak Tito već 26. svibnja 1945. građanima okupljenima na Kongresnom trgu u Ljubljani poručio: „Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša rascvjetala polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će kratko.“ Pohvalio se dakle činjenicom da je u samo osam dana pobijena većina njegovih protivnika. Istoga dana, u ljubljanskome dnevniku Slovenski poročevalec, pisac Tone Seliškar Tita je dočekao riječima: „Mi ćemo, a već i jesmo, krvlju u našim srcima upaliti osvetu kao program i sadržaj, da tu družinu izdajica i krvnika uništimo i satremo.“

Nikako nije i ne bi smjelo biti dovoljno da nekoliko javnih osoba – kao što su  to napravili Danijel Ivin, Slavko Goldstein i Stjepan Mesić – iznesu svoje (neistinite) tvrdnje pa da Predsjedništvo Hrvatskoga sabora prekroji tako važnu odluku o kojoj je dosad postojao konsenzus. Državne vlasti takve odluke ne bi smjele donositi na temelju izjava nekolicine nepozvanih, umjesto velikog broja pozvanijih. Trebalo je upitati i zatražiti službeno mišljenje Hrvatskoga instituta za povijest, povijesnih odsjeka filozofskih fakulteta, HAZU-a, povjesničarā iz Slovenije i Austrije… Pa tek tada odlučiti.

Pitanje je na kraju: koja je motivacija ovog nepravednog, nepotrebnog i štetnog poteza? Je li se htjelo, prebacujući težište problema na realno manje važno pitanje mjesta zločina, sakriti sam zločin? Ili se htjelo iznova prodrmati pitanje koje je bilo relativno sređeno tako da cijela Hrvatska ponovno upadne u ideološki sukob?

Zato bi bilo dobro da Vlada Republike Hrvatske preuzme pokroviteljstvo komemoracije na Bleiburgu. To je interes svih dobronamjernih hrvatskih građana.

Velemajstor trasha

NOVI VRHUNCI NOVINARSKIH PONORA

Velemajstor trasha

Koje moralno pravo pisati o trashu u hrvatskom društvu ima novinar koji je najpoznatiji po falsificiranju intervjua s bivšim premijerom?

Zorislav Lukić

V

iše je nego zanimljivo kada novinar Davor Butković, u dugoj karijeri najpoznatiji po krivotvorenju intervjua s bivšim hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom, odluči i napiše članak u kojem opširno obrazlaže kako je Hrvatskom zavladala kultura trasha, smeća. Zanimljivo je to prije svega stoga što objaviti novinarski falsifikat, bio on objavljen svjesno ili nespretnošću novinara, sasvim sigurno pripada u sam vrh novinarskoga smeća. Stoga je Butković, da ima imalo novinarskog i ljudskog morala, u analizi kulture trasha u javnom životu Hrvatske tom svom vlastitom postupku ipak trebao pronaći zasluženo visoko mjesto. Sljedeći prigovor njegovu, na tri stranice prostrtu, članku iz Jutarnjeg lista od 10. ožujka ove godine jest potpuno promašena argumentacija teme koja je tako ozbiljno najavljena u naslovu. Zbog toga je njegov članak nužno svrstati u smeće ili trash. Prije analize sadržaja članka potrebno je još reći da Butković u cijelom članku i ne pokušava reći što je to trash. Trash je ono što Butković bez objašnjenja strpa u tu kategoriju, a to mu omogućava pisanje svega što mu padne na pamet. Također, u najboljoj maniri javnog ridikula, ponovno bez ikakva objašnjenja, izbor svojih trash-tema stavlja u četiri izmišljene pseudoznanstvene kategorije: alternativni, institucionalni, mediokritetski i benigni trash. Novinski članci zbog svoje naravi ne trebaju, naravno, biti znanstveno elaborirani, ali pseudoznanost u novinama zaslužuje istu osudu kao i bilo koja druga društvena bezvrijednost.

A sada o sadržaju članka. Nakon što u uvodu pobija značenje utjecaja trećerazrednih igranih filmova i koncerata narodne glazbe na širenje kulture trasha u Hrvatskoj, elaboriranje svoje teze počinje prvim „pravim dokazom“, zagrebačkom modnom revijom iz 1996. koja je za njega u Hrvatskoj bila društveni događaj godine. Tko osim novinara trash-kategorije kakav je Butković može modnu reviju, kakve god kvalitete bila, koliko god poznatih osoba javnoga života njoj prisustvovalo, izdići na razinu društvenoga događaja godine? Volio bih od Butkovića čuti koju to važnost, osim predstavljanja neke robne marke najužem dijelu društva koji za to mari, modne revije u javnom društvenom životu imaju. Koliko ih ljudi posjećuje, što ostaje iza njih, kakve utjecaje na društvene procese imaju, kojem sloju ljudi nešto znače? Po čemu je ispred nekoga kulturnog, političkog ili čak sportskog događaja? No kada bi modne revije i bile tako važna događanja, kako se i zašto po Butkoviću taj društveni događaj godine pretvorio u trash-sadržaj? Što se to tako strašno dogodilo na toj modnoj reviji da je, čini se, uzdrmala cijelu Hrvatska, a Butkovića svakako? Naš novinar dramatičnim tonom ukazuje na to da se nastup glavne gošće, poznate svjetske manekenke, („jedna od lijepih i pametnih modela koje ne ustaju iz kreveta ako toga dana neće zaraditi barem deset tisuća dolara“, citat je u kojem autor još jednom potvrđuje da mu iz pera curi smeće) pretvorio u „potpuni društveni debakl“. Taj se presudni debakl dogodio, ponajprije, zbog toga što se organizatorica revije odjenula neprimjereno, pa se „na mjestu renomiranog društvenog događaja dogodila velika seoska priredba“. Dakle, našem društvenom analitičaru „grozna“ haljina voditeljice revije odigrala je te 1996. sudbonosnu ulogu i potaknula ga na „temeljito i marljivo“ analiziranje društva koje traje sve do današnjih dana. Da nije bilo te haljine, hrvatsko čitateljstvo najvjerojatnije ne bi imalo prilike „uživati“ u Butkovićevim analizama. U ovoj pričici o haljini i modnoj reviji autor je, na našu žalost, napravio još jednu neljudsku trash-gestu napisavši ovo: „program je vođen tako da bi upravo preminula gospođa Vlahović dobila srčani udar da ga je morala gledati“. Članovi obitelji nekoliko dana prije toga preminule Helge Vlahović imali su, čitajući to, puno pravo osjetiti gađenje prema onomu koji ime nedavno preminule opće priznate osobe rabi u sasvim neprimjerenu kontekstu.

Alternativno ispred institucionalnog

U nastavku članka autor je prošlogodišnje zagrebačke demonstracije prikazao kao trash – nesuvislo i zbunjujuće. Prije svega kaže da su one „klasični primjer alternativnog trasha“ da bi na kraju zaključio kako su „bili čisti politički, kvazialternativni trash, bez iole definiranijeg političkog sadržaja“. Pa kakvi su na kraju bili, alternativni ili kvazialternativni, politički ili bez političkog sadržaja? Autorove misli stvarno je teško pratiti, više sliče buncanju nego ozbiljnoj analizi. Njegovo stajalište moguće je samo nagađati na temelju nekih od tvrdnji kao što je primjerice ova: „…misleći da prosvjedi postaju sve ozbiljniji, nazvao sam (iz Sjedinjenih Američkih Država, Z. L.) kolegicu u Zagreb, pitajući je hoće li se pridružiti, s obzirom na njene radikalno protuhadezeovske stavove…Ona je odgovorila ovako: Nisam luda, ondje su glavni pijanci i ekshibicionisti. Nitko razuman u tome ne sudjeluje.“ Dakle, autor čak iz Amerike žudi za ozbiljnim demonstracijama u Hrvatskoj, ali s velikom žalošću zaključuje da su trash, jer „za sobom nisu ostavile nikakve političke posljedice“. Ako bi to i bila istina, nije jasno zašto bi to bio dokaz da je trash zavladao Hrvatskom? Ako jedne demonstracije nisu bile po njegovu ukusu, to nikako ne znači da su i druge bile neozbiljne ili zanemarive. Nabrojat ću samo neke koje su bile vrlo ozbiljne: Zagrepčani protiv gašenja Radija 101, višekratne blokade prometnica diljem Hrvatske... Kada bismo demonstracije temeljito analizirali, vidjeli bismo da su većinom bile vrlo ozbiljne, neke i dramatične, s velikim utjecajem na hrvatsko društvo, sasvim suprotno Butkovićevim tezama.

I u opisu djelovanja portala Index.hr dogodila mu se, za njega karakteristična, pogreška u tumačenju teze. Prvo kaže: „Drugi karakterističan primjer alternativnog trasha jest portal Index.hr.“ Samo nekoliko rečenica nakon te pročitat ćemo ovo: „Index glumi alternativnost.“  Tko to može razumjeti, Index dakle jest alternativni trash, ali ujedno glumi alternativnost?

U nastavku Butković poglavlje u kojem se bavi institucionalnim trashom otvara tvrdnjom da je ta vrsta tek „malo manje štetna pojava od alternativnog“. Čime je alternativni trash zaslužio prvo mjesto na ljestvici štetnosti, nije objasnio, a čudi i tek druga pozicija institucionalnoga. Naime, kudili ih ili hvalili, institucije su obično ispred alternative. Zatim se autor osvrće na primjer intendanta Mucala, kojega bi „Tuđman, zajedno sa Željkom Kerumom, naložio baciti u more“. Otkuda mu to saznanje, ne znam. Tuđmana ujedno krsti „praroditeljem institucionalnog kiča“ (zašto je sad ovo odjednom kič, a ne trash?) sjećajući se „nesretnih gardista u smiješnim povijesnim uniformama“. Takve postrojbe imaju gotovo sve države, ali samo ih je Hrvatska pod pritiskom butkovićevaca morala ukinuti. Koliko se god trudim razumjeti autora, teško je shvatiti što je zapravo institucionalni trash, koji se „raširio skoro svim područjima javnog života“. Ako je institucionalni, onda se valjda raširio po institucijama, a ne po „svim područjima javnog života“. No čitajući Butkovića morate biti spremni na to da u jednoj njegovoj rečenici neka stvar znači jedno, a već u sljedećoj nešto drugo. Kada stavi točku na kraj rečenice, on zaboravlja što je u njoj napisao, jednostavno ide dalje. Nije li to pravo, izvorno trash-pisanje?

Nepotvrđene teze

Sljedeći mu je primjer institucionalnoga trasha dodjela Nagrade hrvatskog glumišta 2011. Pogledao sam dio te svečanosti, između ostaloga i dodjelu posebne nagrade za životno djelo Nadi Puttar Gold, koja je protekla u primjerenom i dostojanstvenom tonu. Butković, nažalost, po svojoj antinovinarskoj ustaljenoj trash-praksi za svoju tezu nije naveo nijedan argument, a ni konkretan prikaz iz svečanosti koju je tako ocrnio. Poznavajući njegov rad, potpuno je moguće da je pobrkao svečanosti ili godinu održavanja. Ne znam što je gore od toga.

Ni u opsežnoj kritici nekoliko emisija Hrvatske radiotelevizije ne možemo pročitati nijedan konkretan primjer koji bi nam predočio njihovu kvalitetu ili nekvalitetu. Butković jednostavno svojom trash-tehnologijom (primjerice ovako: „…novinari koji po svojoj bazičnoj vokaciji, kao ni po svojim bitnim zalihama znanja, naprosto nisu kadri vladati političkim sadržajima“) pokušava nametati tezu bez ijednog dokaza. (Usput, upravo katastrofalnim hrvatskim izričajem.) Također, kao i cijeli tekst, i taj dio („Voditeljev je izbor sugovornika vrlo često nekompetentan…“ Zašto „novinar“ Butković nije naveo barem jedno ime nekompetentnog sugovornika, pa zar nije to abeceda novinarstva?) sastavljen je isključivo od njegovih nepotvrđenih teza.

Vrhunski kulturni autoritet

U opisu mediokritetskoga trasha autor prvo navodi primjer Vijenca, što ću zbog dobrih običaja ostaviti bez komentara. (A zašto književnost Butkoviću uopće pripada u mediokritetski, a ne u elitnokulturni trash?) Nadalje tvrdi: „Nešto gori slučaj mediokritetstva vlada hrvatskom književnom scenom“. Za svjedoka uzima uglednoga književnika Milana Mirića te navodi kako je Mirić u intervjuu u Vijencu „doveo u pitanje kvalitetu hrvatske tekuće književne produkcije“. U tome intervjuu, međutim, Mirić nije ocjenjivao samo današnju hrvatsku književnost zasebno već je dao cjelokupno suvremeno stanje duha, uključujući književnost i položaj književnosti u društvu, i to nikako samo u Hrvatskoj: „Književnost koja se danas proizvodi i piše, prije proizvodi nego piše – bez nje možemo svi… Nestalo je i samo ono mjesto u društvu na kojem je nekad bila književnost. Nestaju polako veze između čovjeka i čovjeka, raspada se jezik u kojem se gnijezdilo bitno… Književnost je danas banalno građansko zanimanje, obrt bez društvenog ugleda. Piscem danas može biti svatko.“ Dakle, Mirić komentira opću književnost, a ne (samo) hrvatsku. Njegove su misli miljama udaljene od konteksta nekakvoga hrvatskog trasha. No Butković to ne razumije ili svjesno krivotvori, što je za njegova čitatelja svejedno. Piše on dalje kako „Hrvatska već desetak godina živi u ružnoj književnoj laži“, s rijetkim povremenim iznimkama poput „senzacionalnog izvještaja Tomislava Čadeža o hrvatskom gostovanju na jednom njemačkom književnom sajmu, objavljenog prije četiri godine“. (Samo nekoliko Čadežovih opisa hrvatskih književnika kojima je tada oduševio Butkovića: „ondje kao da su postojali samo Hrvati, koji su sve pomeli, a u stvarnosti – nekoliko je mušica kružilo ponad slonovske stražnjice; literat i pjesnik s francuskom kapom na voluminoznoj glavi; krupan, jak, isturenim trbuhom razmiče slabašnije kolege te nestaje iza paravana, gdje stoji hrana i gdje se hladi piće; starija poetesa koja je upravo ukrala knjigu“.) Nadalje, Butkoviću se kao čitatelju mogu sviđati neki pisci, ali tvrditi da Ferić i Jergović (uz Aralicu) jedini u Hrvatskoj pišu velike, ozbiljne romane, tvrdnja je koju se javni djelatnik bez književne izobrazbe ne bi smio usuditi napisati. U završnim misaonim fantazijama o hrvatskoj književnosti spominje još i navodni „mit o bogatoj hrvatskoj književnoj sceni nastao, među ostalim, i zato što naša literarna kritika znatno zaostaje za našom filmskom kritikom“. Gdje je taj mit pronašao i tko ga širi, on ne navodi. Moramo mu jednostavno vjerovati. Kao neki vrhunski kulturni autoritet koji najbolje poznaje njezinu cjelokupnost, s visokih razina promatra i dijeli lekcije književnoj kritici zato što je dopustila stvaranje mita o bogatoj hrvatskoj književnost, za razliku od filmske kritike koja u filmskoj djelatnosti tako nešto nije dopustila.

Četvrta kategorija trasha, benigni, Butkoviću „ukazuje na fenomen širenja trasha, i ondje gdje za njim ne bi trebalo biti nikakve potrebe. Uzmimo, na primjer, RTL-ov kulinarski šou Večera za pet…posve je nevažna za hrvatski javni život, ali ukazuje na širenje kulture trasha tamo gdje ona zaista nije potrebna.“ Dakle, kulinarske emisije autor izdvaja kao (jedinu) ljudsku djelatnost u kojoj ne bi trebalo biti trasha, a drugo, on time otkriva svoju uvjerenost u potrebu za postojanjem trasha. Time smo došli i do završnoga zaključka: Butković je trash-novinar.

Osim toga, komentar svoga rada opisao je najbolje sam autor u posljednjem ulomku: „Neznanje i nekompetentnost ovim se društvom, barem njegovom javnom sferom, nažalost, širi iz godine u godinu.“ Međutim, nije shvatio da je on sam hrvatski prvak u trashu.

Otvoreno pismo Miloradu Pupovcu

Poštovani,

U nedavnom ste se javnom istupu u listu Danas zauzeli za povlačenje hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid. Svoje ste mišljenje pokušali potkrijepiti argumentima koji su netočni.

U prvom redu, genocid u Hrvatskoj Srbija je nedvojbeno počinila. Od 1991. do 1995. napravila je u Hrvatskoj većinu radnji koje međunarodni propisi određuju sastavnim elementima genocida; djela počinjena s namjerom da uništi, potpuno ili djelomično, jednu nacionalnu, etničku, rasnu ili religijsku grupu. Srbija je to učinila na potpuno određenom teritoriju, koji su ranije odredili za okupaciju i uništavanje druge skupine stanovništva. Na tome, hrvatskom i okupiranom, teritoriju ubijeni su ili odatle prognani građani koji su bili pripadnici svih nesrpskih nacionalnih skupina – hrvatske, mađarske, albanske i drugih. Na tome, dakle, prostoru mogla je živjeti samo srpska nacionalna skupina. Nadalje, ubijeni su ili protjerani gotovo svi Hrvati, Mađari, Albanci i drugi. Dakle, nisu trebale nestati samo grupe već i zadnji pripadnik neke druge, nesrpske, etničke pripadnosti. Također, ubijeni su ili prognani gotovo svi katolici i muslimani, život je dopušten samo pravoslavcima. Možemo zaključiti samo jedno; Srbija je počinila niz djela s namjerom da uništi jednu nacionalnu, etničku i religijsku skupinu. I to u neprekinutom četverogodišnjem razdoblju, a ne u nekoliko nepromišljenih vojnih akcija. Što je to ako nije genocid?

Hoće li Međunarodni sud pravde u Haagu prihvatiti argumente hrvatske strane i donijeti presudu u našu korist, međutim, danas nitko ne može tvrditi s potpunom sigurnošću. No isto tako nitko ne može tvrditi ni suprotno. To ne mogu ni oni koji iznose primjer presude u tužbi BiH protiv Srbije kojom ona nije osuđena za genocid u BiH. Ali u toj presudi ipak stoji da je Srbija odgovorna za nesprečavanje genocida počinjena u Srebrenici. Znači Srbija je mogla spriječiti taj genocid, a nije. Sud je dakle u toj presudi potvrdio da je genocid nedvojbeno počinjen, ali nije našao dovoljno dokaza da Srbiju i osudi. No taj slučaj nije gotov jer su nakon presude pronađeni dokumenti koji dokazuju da je vojska Republike Srbije imala izravan i stalan zapovjedni utjecaj na vojsku Srba u BiH. S tim u vezi, sve je više informacija o tome da BiH priprema obnovu tužbe. Ali nije li već i sama sudska potvrda o genocidu u Srebrenici epohalno važna? Pravda žrtvama srpske agresije na BiH zasada nije ispunjena u potpunosti, no, htjela to ona ili ne, Srbija će u budućnosti nositi teret države koja je mogla spriječiti a nije spriječila genocid. Time je ona postala pripadnikom skupine onih koji su počinili najstrašnije zločine u povijesti u koje pripadaju genocid u Armeniji i Ukrajini, Holokaust te genocid u Kampućiji i Ruandi. Svjetske enciklopedije u nastajanju to uostalom već i bilježe.

Zato, tko s hrvatske političke strane ima pravo spriječiti Sud da raspravi temeljito i o našoj tužbi i donese svoju odluku? Tko ima pravo Hrvatskoj onemogućiti iznošenje dokaza o počinjenju genocida? Tko ima pravo izjednačavati hrvatsku tužbu i srpsku protutužbu, kada je Hrvatska izgubila oko petnaest tisuća građana na svome teritoriju, a Srbija na svome nijednoga? Tko ima pravo na to kada smo rat završili s oko trideset pet tisuća osoba s invaliditetom? Tko ima pravo na to kada nam taje podatke o mjestu pokopa tisuću nestalih? Tko ima pravo na to kada su nam napravili ratnu štetu od četrdesetak milijardi eura, a mi njima u njihovoj državi nismo srušili nijedan krov? Tko ima pravo na to kada su mine nakon rata pobile stotine naših građana, kada je prije samo nekoliko dana poginuo i šezdeseti hrvatski pirotehničar, a s druge strane čizma hrvatskoga vojnika nije ni zagazila u Srbiju kako bi neku minu postavila? Tko u tim okolnostima ima pravo i obraz spominjati troškove sudskoga postupka?

Pa nije to pitanje nekakve privatne građanske parnice, to je pitanje od svjetskoga značenja, i nije samo zbog Hrvata i Hrvatske, nego i zbog budućnosti u kojoj će nove žrtve genocida na primjeru hrvatske tužbe (možda i uspješne) lakše dokazivati istinu o svojoj sudbini. A možda neki budući Staljin, Hitler, Pol Pot ili Milošević ipak razmisle o tome hoće li genocid počiniti ili ne. Zašto zanemariti i tu, idealističku, komponentu?

Povlačenje naše tužbe u interesu je jedino Srbije. Ona je uostalom svoju protutužbu podnijela tek nakon što se Međunarodni sud proglasio nadležnim za tužbu, deset godina od podnošenja naše tužbe, nakon mukotrpna argumentiranja naših pravnika. Srbija je činila sve da se Sud proglasi nenadležnim. Mnogi su nas s njihove strane i tada uvjeravali da su u pravu i najavljivali da će se Sud sigurno proglasiti nenadležnim. Da bespotrebno trošimo veliki novac, da nema pobjednika jer svi gube, da je vrijeme za dogovor, i slično. Pokazalo se, ipak, da smo bili u pravu.

Osim toga, povlačenjem tužbe odustali bismo od najjačeg instrumenta za pronalaženje grobova naših nestalih. Naša tužba važna je i zbog zahtjeva za naknadu ratne štete koji sadrži. Kako namiriti štetu ako ne presudom Međunarodnoga suda pravde?

Ostavite, stoga, gospodine Pupovac, politikantske i nestručne procjene o unaprijed izgubljenu procesu. Ostavite na miru i naše pravne stručnjake koji su jednu tešku bitku već dobili, trebaju mir i za ovu, konačnu. Jer, nije istina da će politika rata završiti kada tužba i protutužba budu povučene, kako tvrdite; završit će kada Sud donese pravomoćnu odluku. Osim toga, nemojte nas tjerati da - u slučaju povlačenja tužbe, u što ne vjerujem - moramo organizirati referendum na kojem će Vam građani pokazati što o tome misle.

Pozdrav

                     

 Zagrebu, 13. siječnja 2012.                   Zorislav Lukić

Komunizam - krvava filozofija

ODGOVOR NA PRIMJEDBE VINKA GRGUREVA

Komunizam – krvava filozofija

Nasilje je program zapisan u temeljnom komunističkom programskom dokumentu, a svi komunistički tirani doslovno su ga provodili u djelo. U čemu je onda razlika između komunizma i titoizma?

Vinko Grgurev u svome pismu Vijencu postavio je Matici hrvatskoj nekoliko desetaka pitanja u vezi s njezinim pozivom Hrvatskom saboru na provođenje Deklaracije (iz 2006) o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. Osim što ima pravo dobiti odgovore na svoja pitanja, Grgurev treba znati i to da je jedini pojedinac ili tijelo u Hrvatskoj koji je osporio pravo Matici hrvatskoj da se pozivom obrati Hrvatskom saboru.

Titoizam, staljinizam i drugi komunistički totalitarni režimi ostavili su iza sebe desetke milijuna ubijenih

Prije svega, Matica hrvatska u upućivanju Poziva nije zaobišla svoje članstvo, kao što on to tvrdi. Poziv je upućen na više tisuća adresa članova, suradnika, novinara i ostalih. Negativno se o njemu izjasnio samo jedan član.

Nadalje, u Pozivu Matice hrvatske nigdje nema „poistovjećivanja komunizma s najgorim oblicima staljinističke političke pragmatike, kako bi se ljevica dotukla“. Nije li Matica hrvatska ipak premala da bi planirala dotući ljevicu? Osim toga, stranke ljevice Deklaraciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 2006. o osudi komunističkih zločina prihvatile su.

Također, Matica hrvatska ne poistovjećuje komunizam ni sa Staljinom ni s Rosom Luxemburg. Tek, komunizam – ili ako Grgurev tako želi – titoizam, staljinizam, polpotizam, enverhodžizam i drugi komunistički totalitarni režimi ostavili su iza sebe desetke milijuna ubijenih. Više tih zločina ide u red genocida: Gladomor, zločin u Katynskoj šumi, pokolj pod vodstvom Crvenih Kmera…

Vinko Grgurev izjednačava „Isusove ideje o jednakosti ljudi u Bogu“ i komunizam, spominje problem Inkvizicije te tako dolazi do nevjerojatne analogije: Isus je preživio Inkviziciju pa će tako i komunizam Staljina, Tita i ostale. No da bi se to dogodilo, komunizam bi se morao uklopiti u norme demokratskoga sustava kao (samo) jedna od političkih opcija, čime bi zapravo prestao biti komunizmom, jer komunizam ne poznaje političke stranke. Ako, pak, Grgurev poznaje bolji demokratski sustav od višestranačkog, bilo bi dobro da nas upozna s time.

Pokušavajući, pak, naglasiti navodne vrijednosti komunizma, Grgurev je kao dokaz dao dio rečenice iz Manifesta komunističke partije Marxa i Engelsa iz 1848. koji glasi: „komunizam… podrazumijeva slobodu svakoga pojedinca ograničenu samo slobodom drugoga pojedinca“. Propustio je, međutim, navesti neke druge dijelove Manifesta kao što su, primjerice, konkretni koraci proletarijata kada nasilno dođe na vlast:

– razvlašćivanje zemljišnog vlasništva,

– ukidanje prava nasljedstva,

– konfiskacija imovine svih emigranata i pobunjenika,

– državna centralizacija transporta, bankarstva…,

– obveza rada za sve,

– ukidanje razlika između sela i grada.

Dakle, nasilje je kao program zapisano već u temeljnom komunističkom programskom dokumentu, a svi komunistički tirani, Lenjin, Staljin, Tito, Ceauşescu, Pol Pot, doslovno su ga provodili u djelo. Pa u čemu je onda razlika između komunizma i titoizma?

Ako je bilo „progresivnih komunističkih orijentacija, primjerice, eurokomunizam“, kako tvrdi Grgurev, one su djelovale u okvirima zapadnoeuropskih, demokratski uređenih država i sudjelovale su u demokratskim izborima. Samim time one nisu bile totalitarne komunističke stranke kojima se Matica hrvatska u Pozivu bavi. No, kakve god bile, njihovo postojanje ne može značiti da komunističkih zločina nije bilo.

Nadalje, fašisti i nacisti sukobili su se s komunistima zbog obostranih imperijalističkih ciljeva, a iz istih razloga potpisali su, kada je to odgovaralo jednima i drugima, i sporazum o nenapadanju. Razlika između Hitlerove i politike današnjih predvodnika demokracije neusporediva je. Ne misli Grgurev, valjda, da je cilj suvremenih intervencija u Afganistanu i Iraku, bez obzira na neke ne sasvim jasne motive, pretvaranje te dvije države u sastavni dio nekog suvremenog Trećeg Reicha s plinskim komorama za sve osim pripadnika plavooke rase?

Suprotno tvrdnjama Vinka Grgureva, Matica hrvatska u Pozivu ne raspravlja o filozofskim parametrima komunizma. U Pozivu je riječ o totalitarnom komunističkom poretku od 1945. do 1990. te o totalitarnom komunizmu. Nisu nas, dakle, zanimali filozofski aspekti komunizma, nego sasvim konkretna iskustva i posljedice višedesetljetne vladavine Komunističke partije / Saveza komunista u Hrvatskoj.

Ocjenjujući, pak, ulogu komunista u otporu nacifašizmu, treba reći da je na prostoru cijele bivše Jugoslavije 1941. bilo samo nekoliko tisuća članova Partije. Dakle, u borbi protiv nacifašizma sudjelovali su u velikoj većini nepartijci. Hrvatska bi se, prema tome, od nacifašizma oslobodila i bez jugokomunističkih političkih i vojnih snaga. Kako su se to, uostalom, bez neke veće uloge komunista oslobodile Belgija, Nizozemska, Francuska…?

Tko je za Grgureva mjerodavan u tumačenju komunizma ako to nisu Litva, Latvija, Bugarska, Mađarska, Rumunjska i Češka, koje su ga proživljavale na stvaran i strašan način? Nazivati, pak, njihove ministre vazalima netočno je i neprimjereno, čak i skandalozno.

Nije istina, kako Grgurev kaže, da se danas ne govori o zločinima nad komunistima. O nacifašističkim zločinima govorilo se već od sama kraja Drugoga svjetskog rata, a govori se i piše i danas. Te su žrtve većinom poimence zabilježene, i dostojno su smještene u opću ljudsku memoriju. Komunističke žrtve, s druge strane, nisu dobile primjeren status. Zbog toga, uostalom, Matica hrvatska i reagira. A u izjašnjavanju o načinu obilježavanja komunističkih žrtava ključnu ulogu trebaju imati znanstvenici; povjesničari, muzejski stručnjaci…

Nadalje, šesnaest godina od završetka rata bilo je dovoljno da se pripadnici nekadašnjih jugoslavenskih obavještajnih služba povuku s javnih funkcija. Ako se ne povuku, neće snositi neku zakonsku odgovornost, no Matici hrvatskoj mora biti dopušteno izraziti kako bi njihovo povlačenje iz javnoga života bilo dobro za društvo.

Pozivanje na Tuđmana i želja da pripadnici bivših jugoslavenskih obavještajnih služba otiđu iz javnog života nisu u proturječnosti, kako to Grgurev tvrdi. Tuđman, naime, nije pripadao tim službama, a politiku hrvatskoga nacionalnog osamostaljenja započeo je praktično zastupati već početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, dakle trideset godina prije propasti komunizma.

Matica hrvatska ilirsko je ime nosila od 1842. do 1874, ali nije ga nosila zbog neke sklonosti jugoslavenskom političkom programu. Pod hrvatskim imenom ne bi joj, naime, bilo dopušteno osnivanje ni djelovanje. Treba znati da su prije 1842. već bile osnovane Matica češka i Matica srpska te nije bilo nikakva govora o nekoj (jugo)slavenskoj Matici. Ilirsko ime Matičini utemeljitelji uzeli su isključivo kao zamjensko za hrvatsko.

Hrvatska pak nacionalna samostalnost i državni suverenitet ustavne su kategorije, a izražene su, između ostaloga, u potpunoj vlasti nad državnim teritorijem, slobodnim izborima predstavničkih tijela, vlastitom vojskom, policijom, državnom upravom… Pitanje, pak, udjela nacionalnog vlasništva u telekomunikacijskim, farmaceutskim i naftnim kompanijama različito je riješeno od države do države, ovisno o njihovoj realnoj snazi i politici. Jasno je da manje države kao Hrvatska, pa čak i mnoge veće, teško svojim snagama mogu zadržati većinsko vlasništvo u kompanijama koje su dio općeg svjetskog trenda multinacionalnog povezivanja takvih gospodarskih divova. No ako državna tijela nad njima provode zakonsku kontrolu, Hrvatska ne mora imati štete od stranoga vlasnika. Međutim, prodaju bogatstava kao što su voda, šume i energetski sustav trebali bismo spriječiti i za tu se opciju zauzimamo.

I na kraju, ako Vinko Grgurev želi reći da Hrvatska ne bi smjela biti u NATO-paktu nego samo u Pokretu nesvrstanih, griješi. Naime, u nedavnom smo ratu pobijedili sami, ali što s mogućim budućim ratovima širih razmjera? Pokret nesvrstanih u tome slučaju bio bi nam od slabe koristi. No kakve to veze ima s temom osude komunističkih zločina? 

Zorislav Lukić, Vijenac, 6. listopada 2011.

Mini-Srebrenica Denisa Kuljiša

EPH d.o.o.

Zagreb, Koranska 2

Jutarnji list

Glavni urednik Mladen Pleše

Poštovani gospodine Pleše,

Pozivam Vas da, u skladu s odredbama Zakona o medijima (članci 40. do 55.) objavite ispravak članka Denisa Kuljiša pod naslovom Ratni zločini u Sisku idu na njegovu dušu koji je u Jutarnjem listu objavljen 16. srpnja 2011.

Denis Kuljiš u članku pod naslovom Ratni zločini u Sisku idu na njegovu dušu niz svojih napisanih laži počinje tvrdnjom da je Đuro Brodarac bio …gospodar života i smrti u hrvatsko-srpskoj krajini iz koje je u deset godina između dva popisa na početku i na kraju devedesetih godina protjerano oko sedamdeset tisuća ljudi.  Pri tom je lažnim i izmišljenim pojmom hrvatsko-srpska krajina  imenovao teritorij Republike Hrvatske koji je u vrijeme Domovinskog rata bio okupiran. Naime, taj teritorij nikako ne može biti hrvatsko-srpski jer je on, kao i svaki drugi teritorij u okviru Republike Hrvatske, hrvatski. I tijekom rata on je bio hrvatski, što su potvrdili svi mjerodavni hrvatski i međunarodni dokumenti, ali je bio pod okupacijom Srba koji su tvrdili da je njihov, srpski, što im, međutim, nijedna država nije priznala.

Laž je, nadalje, da je s tog područja protjerano oko sedamdeset tisuća ljudi, pri čemu Kuljiš misli isključivo na Srbe, što je vidljivo iz rečenica koje slijede. Istina je, međutim, da danas na tom području, osim izbjeglih Srba, nema ni više tisuća ubijenih Hrvata.

Sljedeća je njegova laž  tvrdnja da je navodno protjerivanje sedamdeset tisuća Srba iz Hrvatske rekord u suvremenim balkanskim genocidnim ratovima…Broj izbjeglih Srba iz Hrvatske tek na je četvrtom mjestu u  ratovima koje su Srbi sami pokrenuli devedesetih, iza Bošnjaka-muslimana, Albanaca i Hrvata. Sve žalosne "rekorde" u protjerivanjima civilnog stanovništva drže Srbi. I nisu to bili neki opći genocidni ratovi  svih zaraćenih strana. U svim tim ratovima jedini koji su vodili genocidnu politiku bili su Srbi, ostali su se branili i toj politici suprotstavljali, u skladu s mogućnostima. Nadalje, u Hrvatsku se već vratilo više desetaka tisuća Srba povratnika, ali zato u Republici Srpskoj - u kojoj Kuljiš radi za Miroslava Dodika - nema povratka ni Hrvatima ni Bošnjacima-muslimanima.

No, ono što Kuljišev članak čini posebnim, njegova je tvrdnja o Sisku kao hrvatskoj mini-Srebrenici. Tom tvrdnjom  Kuljiš je dostigao vrhunac svoje mržnje prema Hrvatima i udvorništva velikosrbima.

Pogledajmo, prije svega, činjenice o slučaju u Sisku. Osumnjičeni za zločine pritvoreni su, jedan od njih umro je, ali postupak protiv ostale dvojice nastavlja se. I završit će. Njihovim oslobađanjem ili osuđivanjem. Kada postupak završi, svi ćemo ga moći komentirati, pa tako i Kuljiš, na temelju utvrđenih činjenica. Nije to Kuljišu zabranjeno ni sada, ali kako on to radi?

Između ostaloga, u tekstu navodi da je tada u Sisku ubijeno 611 osoba, a od toga 595 Srba. Tu je brojku preuzeo iz kaznene prijave koju je uime Zajednice Srba u Hrvatskoj 25. travnja 2007. protiv gotovo cijele hrvatske Vlade demokratskog jedinstva iz 1991. podnio Milovan Škorić. Sud je prijavu odbacio, za što je sigurno imao razloge. No, da bi se vidjelo kakve je vrste i kvalitete ta prijava bila, dovoljno je iz nje navesti nekoliko redaka: …dok je ostalo prestrašeno stanovništvo-civili protjerano iz navedenih sela, a poslije toga kada su započeli neviđenu akciju u Brđanima, i u tom selu ubili civila Stevana Simića, kako bi nastavili etničko čišćenje u srpskim selima na području Novske jedan Srbin je u Brđanima, pošto je čuo vikanje i zapomaganje civila Srba, te pucnjavu iz mitraljeza i gorenje kuća, ispalio je iz puškomitraljeza u pripadnike specijalne jedinice Gromovi i ubio 5 gardista. Prijava je  nesuvisla i nerazumljiva pa bi je teško prihvatio bilo koji sud. No i takva kakva je otkriva da je u selima bilo Srba koji su bili naoružani čak i puškomitraljezima - naravno, uz ogradu da je podnositelj i tu priču mogao izmisliti. U svakom slučaju Srbin koji bi ubio pet hrvatskih vojnika nije mogao biti običan civil. Tko je, međutim, stvarno poginuo, tko su od poginulih bili civili a tko naoružani Srbi, otkrit će istraga koja je u tijeku.

Što god, međutim, istraga otkrila o događajima u Sisku i okolnim selima, usporedba sa Srebrenicom neodrživa je. Prije svega, Sisak kojeg su hrvatski vojnici tada branili nalazi se u Hrvatskoj, a u vrijeme na koje se odnosi navedena kaznena prijava, kolovoz 1991., rat je već bjesnio diljem Hrvatske, vojarne JNA bile su pune srpskih rezervista pristiglih iz Srbije, a mnogi krajevi pod nadzorom srpskih snaga. Ratni okršaji između dviju zaraćenih strana, hrvatskih branitelja i okupatora, vođeni su svakodnevno, pa tako i na sisačkom području. Žrtve su padale s obje strane. Što se Siska tiče, novinari zasada navode brojku od tridesetak stradalih Srba. Pravu istinu utvrdit će sud.

Srebrenički se pak genocid u srpnju 1995. dogodio na teritoriju Bosne i Hercegovine nad civilnim stanovništvom i zarobljenim, razoružanim vojnicima Armije BiH. Zajednički su ga na području Zaštićene UN-zone počinile srpske vojne postrojbe iz BiH i Srbije. Naime, mjerodavni dokumenti spominju "Škorpione", postrojbu MUP-a Srbije – dakle stranu okupatorsku vojnu silu. Nadalje, Međunarodni sud pravde u Haagu nedvojbeno je srebrenički pokolj proglasio genocidom a Srbiju odgovornom jer ga nije spriječila, a mogla je. Čak i srpska strana priznaje da su njihove vojne postrojbe tada, u samo nekoliko dana, ubile oko 8000 osoba. Također, svjetska opća i stručna javnost davno je taj pokolj definirala genocidom, a u svjetskim enciklopedijama genocid u Srebrenici smješten je u neslavno društvo najvećih svjetskih genocida. Osim toga, pojam i sadržaj genocida čvrsto je određen i prihvaćen pa je njegova primjena na ratna događanja koja nemaju takav karakter, kao što to Kuljiš čini sa slučajem Siska, ujedno i umanjivanje težine i tragedije stvarnih genocida. Zna se, pak, kome takva nakazna logika ide u prilog; upravo počiniteljima genocida.

Odlučnost srpske strane u provođenju srebreničkoga genocida dobro oslikava i njihovo postupanje prema međunarodnim snagama na dan početka završnih operacija oko Srebrenice, 11. srpnja 1995. Naime, zrakoplovi NATO-a bombardirali su dva srpska vozila koja su se približavala Srebrenici, a Srbi su na to, prema svjedočenju tadašnjeg glavnog tajnika UN reagirali ovako: Neposredno nakon toga Vojska Republike Srpske je poslala radio poruku Nizozemskom bataljunu. Prijetili su da će granatirati grad i bazu u kojoj su se skupljale tisuće stanovnika te da će ubiti nizozemske vojnike koje drže kao taoce ako NATO nastavi korištenje zračnih snaga. Posebni izaslanik Glavnog tajnika dobio je poziv nizozemskog ministra obrane koji je zatražio da se prekine bliska podrška iz zraka jer su srpski vojnici na terenu bili preblizu nizozemskim trupama pa njihova sigurnost može biti ugrožena. Posebni izaslanik je smatrao da nema izbora nego postupiti po ovom zahtjevu.

Da bi se Kuljišu trajno oduzelo moralno pravo na pisanje o genocidu, dobro je navesti još i nekoliko konkretnih podataka o presudama srpskim vojnim zapovjednicima osuđenim za srebrenički genocid. Tako je, primjerice, prvi Europljanin osuđen za genocid poslije Nürnberškog procesa  Radislav Krstić kažnjen na 35 godina zatvora; dvije (zasada jedine) doživotne kazne dobili su Vujadin Popović i Ljubiša Beara za genocid, istrebljenje, progon i ubojstva; Drago Nikolić za sudjelovanje i pomaganje u genocidu 35 godina, Vidoje Blagojević 15, Ljubomir Borovčanin 17, Vinko Pandurević 13 i Radivoje Miletić 19 godina; Milorad Trbić optužen je da je odgovoran za pogubljenje oko tisuću ljudi, a predmet je prepušten Sudu BiH gdje je osuđen na 30 godina. U tijeku su, pak, suđenja Radovanu Karadžiću, Zdravku Tolimiru i Ratku Mladiću. Ukupno je za genocid u Srebrenici optužena 21 osoba. U obrazloženjima tih presuda stoji i sljedeće: Opseg i priroda ubilačke operacije, stravičan broj ubojstava, jasna namjera – vidljiva iz dokaza – da se eliminira svaki bosanski musliman koji je uhićen ili koji se predao pokazuje izvan razumne sumnje da je riječ o genocidu.

U presudi Radislavu Krstiću nalazimo i ovakvu, dramatično iskrenu konstataciju: Zbog nasilnog karaktera događaja, zbog gotovo nepodnošljivih prizora koji su mu pokazani, zbog boli koju su izrazili svjedoci-žrtve, Vijeće je moralo uložiti veliki trud da zadrži nužnu distancu kako bi zadatak vršenja pravde obavilo nepristrano i što objektivnije. Jedan od završnih zaključaka u toj presudi pak glasi: Naime, ne radi se samo o tome da se počine ubojstva iz političkih, rasnih ili vjerskih razloga, koji već sami po sebi tvore zločin progona. Ne radi se ni samo o istrebljenju vojno sposobnih muškaraca bosanskih Muslimana. Radi se o smišljenoj odluci da se ti muškarci ubiju, koja je donijeta uz punu svijest o tome kakve posljedice će ta ubojstva neizbježno imati po tu grupu u cjelini. Odlukom da se ubiju vojno sposobni muškarci u Srebrenici, odlučeno je da se onemogući opstanak bosansko-muslimanskog stanovništva Srebrenice. Drugim riječima, s etničkog čišćenja prešlo se na genocid.

Može li, na temelju iznesenoga i drugih općepoznatih činjenica, itko osim Kuljiša pronaći ijednu sličnost između srebreničkog genocida i događanja u Sisku? Je li moguće da Kuljiš vidi nešto što nitko drugi na svijetu ne vidi?

Na kraju,  Kuljiševi bi poslodavci u Jutarnjem morali ozbiljno razmisliti o problemima u koje ih on svojim lažima može dovesti, kao što je, primjerice, Rebeka Brooks dovela Ruperta Murdocha. Laži koje on iznosi nisu ništa lakši grijeh od onoga što se događalo u ugašenome listu  News of the World.

14. kolovoza 2011.                                                            Zorislav Lukić, Zagreb, Podvršje 29a

 Jutarnji list odbio objaviti