Otvoreno pismo Miloradu Pupovcu

Poštovani,

U nedavnom ste se javnom istupu u listu Danas zauzeli za povlačenje hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid. Svoje ste mišljenje pokušali potkrijepiti argumentima koji su netočni.

U prvom redu, genocid u Hrvatskoj Srbija je nedvojbeno počinila. Od 1991. do 1995. napravila je u Hrvatskoj većinu radnji koje međunarodni propisi određuju sastavnim elementima genocida; djela počinjena s namjerom da uništi, potpuno ili djelomično, jednu nacionalnu, etničku, rasnu ili religijsku grupu. Srbija je to učinila na potpuno određenom teritoriju, koji su ranije odredili za okupaciju i uništavanje druge skupine stanovništva. Na tome, hrvatskom i okupiranom, teritoriju ubijeni su ili odatle prognani građani koji su bili pripadnici svih nesrpskih nacionalnih skupina – hrvatske, mađarske, albanske i drugih. Na tome, dakle, prostoru mogla je živjeti samo srpska nacionalna skupina. Nadalje, ubijeni su ili protjerani gotovo svi Hrvati, Mađari, Albanci i drugi. Dakle, nisu trebale nestati samo grupe već i zadnji pripadnik neke druge, nesrpske, etničke pripadnosti. Također, ubijeni su ili prognani gotovo svi katolici i muslimani, život je dopušten samo pravoslavcima. Možemo zaključiti samo jedno; Srbija je počinila niz djela s namjerom da uništi jednu nacionalnu, etničku i religijsku skupinu. I to u neprekinutom četverogodišnjem razdoblju, a ne u nekoliko nepromišljenih vojnih akcija. Što je to ako nije genocid?

Hoće li Međunarodni sud pravde u Haagu prihvatiti argumente hrvatske strane i donijeti presudu u našu korist, međutim, danas nitko ne može tvrditi s potpunom sigurnošću. No isto tako nitko ne može tvrditi ni suprotno. To ne mogu ni oni koji iznose primjer presude u tužbi BiH protiv Srbije kojom ona nije osuđena za genocid u BiH. Ali u toj presudi ipak stoji da je Srbija odgovorna za nesprečavanje genocida počinjena u Srebrenici. Znači Srbija je mogla spriječiti taj genocid, a nije. Sud je dakle u toj presudi potvrdio da je genocid nedvojbeno počinjen, ali nije našao dovoljno dokaza da Srbiju i osudi. No taj slučaj nije gotov jer su nakon presude pronađeni dokumenti koji dokazuju da je vojska Republike Srbije imala izravan i stalan zapovjedni utjecaj na vojsku Srba u BiH. S tim u vezi, sve je više informacija o tome da BiH priprema obnovu tužbe. Ali nije li već i sama sudska potvrda o genocidu u Srebrenici epohalno važna? Pravda žrtvama srpske agresije na BiH zasada nije ispunjena u potpunosti, no, htjela to ona ili ne, Srbija će u budućnosti nositi teret države koja je mogla spriječiti a nije spriječila genocid. Time je ona postala pripadnikom skupine onih koji su počinili najstrašnije zločine u povijesti u koje pripadaju genocid u Armeniji i Ukrajini, Holokaust te genocid u Kampućiji i Ruandi. Svjetske enciklopedije u nastajanju to uostalom već i bilježe.

Zato, tko s hrvatske političke strane ima pravo spriječiti Sud da raspravi temeljito i o našoj tužbi i donese svoju odluku? Tko ima pravo Hrvatskoj onemogućiti iznošenje dokaza o počinjenju genocida? Tko ima pravo izjednačavati hrvatsku tužbu i srpsku protutužbu, kada je Hrvatska izgubila oko petnaest tisuća građana na svome teritoriju, a Srbija na svome nijednoga? Tko ima pravo na to kada smo rat završili s oko trideset pet tisuća osoba s invaliditetom? Tko ima pravo na to kada nam taje podatke o mjestu pokopa tisuću nestalih? Tko ima pravo na to kada su nam napravili ratnu štetu od četrdesetak milijardi eura, a mi njima u njihovoj državi nismo srušili nijedan krov? Tko ima pravo na to kada su mine nakon rata pobile stotine naših građana, kada je prije samo nekoliko dana poginuo i šezdeseti hrvatski pirotehničar, a s druge strane čizma hrvatskoga vojnika nije ni zagazila u Srbiju kako bi neku minu postavila? Tko u tim okolnostima ima pravo i obraz spominjati troškove sudskoga postupka?

Pa nije to pitanje nekakve privatne građanske parnice, to je pitanje od svjetskoga značenja, i nije samo zbog Hrvata i Hrvatske, nego i zbog budućnosti u kojoj će nove žrtve genocida na primjeru hrvatske tužbe (možda i uspješne) lakše dokazivati istinu o svojoj sudbini. A možda neki budući Staljin, Hitler, Pol Pot ili Milošević ipak razmisle o tome hoće li genocid počiniti ili ne. Zašto zanemariti i tu, idealističku, komponentu?

Povlačenje naše tužbe u interesu je jedino Srbije. Ona je uostalom svoju protutužbu podnijela tek nakon što se Međunarodni sud proglasio nadležnim za tužbu, deset godina od podnošenja naše tužbe, nakon mukotrpna argumentiranja naših pravnika. Srbija je činila sve da se Sud proglasi nenadležnim. Mnogi su nas s njihove strane i tada uvjeravali da su u pravu i najavljivali da će se Sud sigurno proglasiti nenadležnim. Da bespotrebno trošimo veliki novac, da nema pobjednika jer svi gube, da je vrijeme za dogovor, i slično. Pokazalo se, ipak, da smo bili u pravu.

Osim toga, povlačenjem tužbe odustali bismo od najjačeg instrumenta za pronalaženje grobova naših nestalih. Naša tužba važna je i zbog zahtjeva za naknadu ratne štete koji sadrži. Kako namiriti štetu ako ne presudom Međunarodnoga suda pravde?

Ostavite, stoga, gospodine Pupovac, politikantske i nestručne procjene o unaprijed izgubljenu procesu. Ostavite na miru i naše pravne stručnjake koji su jednu tešku bitku već dobili, trebaju mir i za ovu, konačnu. Jer, nije istina da će politika rata završiti kada tužba i protutužba budu povučene, kako tvrdite; završit će kada Sud donese pravomoćnu odluku. Osim toga, nemojte nas tjerati da - u slučaju povlačenja tužbe, u što ne vjerujem - moramo organizirati referendum na kojem će Vam građani pokazati što o tome misle.

Pozdrav

                     

 Zagrebu, 13. siječnja 2012.                   Zorislav Lukić

Komunizam - krvava filozofija

ODGOVOR NA PRIMJEDBE VINKA GRGUREVA

Komunizam – krvava filozofija

Nasilje je program zapisan u temeljnom komunističkom programskom dokumentu, a svi komunistički tirani doslovno su ga provodili u djelo. U čemu je onda razlika između komunizma i titoizma?

Vinko Grgurev u svome pismu Vijencu postavio je Matici hrvatskoj nekoliko desetaka pitanja u vezi s njezinim pozivom Hrvatskom saboru na provođenje Deklaracije (iz 2006) o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. Osim što ima pravo dobiti odgovore na svoja pitanja, Grgurev treba znati i to da je jedini pojedinac ili tijelo u Hrvatskoj koji je osporio pravo Matici hrvatskoj da se pozivom obrati Hrvatskom saboru.

Titoizam, staljinizam i drugi komunistički totalitarni režimi ostavili su iza sebe desetke milijuna ubijenih

Prije svega, Matica hrvatska u upućivanju Poziva nije zaobišla svoje članstvo, kao što on to tvrdi. Poziv je upućen na više tisuća adresa članova, suradnika, novinara i ostalih. Negativno se o njemu izjasnio samo jedan član.

Nadalje, u Pozivu Matice hrvatske nigdje nema „poistovjećivanja komunizma s najgorim oblicima staljinističke političke pragmatike, kako bi se ljevica dotukla“. Nije li Matica hrvatska ipak premala da bi planirala dotući ljevicu? Osim toga, stranke ljevice Deklaraciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 2006. o osudi komunističkih zločina prihvatile su.

Također, Matica hrvatska ne poistovjećuje komunizam ni sa Staljinom ni s Rosom Luxemburg. Tek, komunizam – ili ako Grgurev tako želi – titoizam, staljinizam, polpotizam, enverhodžizam i drugi komunistički totalitarni režimi ostavili su iza sebe desetke milijuna ubijenih. Više tih zločina ide u red genocida: Gladomor, zločin u Katynskoj šumi, pokolj pod vodstvom Crvenih Kmera…

Vinko Grgurev izjednačava „Isusove ideje o jednakosti ljudi u Bogu“ i komunizam, spominje problem Inkvizicije te tako dolazi do nevjerojatne analogije: Isus je preživio Inkviziciju pa će tako i komunizam Staljina, Tita i ostale. No da bi se to dogodilo, komunizam bi se morao uklopiti u norme demokratskoga sustava kao (samo) jedna od političkih opcija, čime bi zapravo prestao biti komunizmom, jer komunizam ne poznaje političke stranke. Ako, pak, Grgurev poznaje bolji demokratski sustav od višestranačkog, bilo bi dobro da nas upozna s time.

Pokušavajući, pak, naglasiti navodne vrijednosti komunizma, Grgurev je kao dokaz dao dio rečenice iz Manifesta komunističke partije Marxa i Engelsa iz 1848. koji glasi: „komunizam… podrazumijeva slobodu svakoga pojedinca ograničenu samo slobodom drugoga pojedinca“. Propustio je, međutim, navesti neke druge dijelove Manifesta kao što su, primjerice, konkretni koraci proletarijata kada nasilno dođe na vlast:

– razvlašćivanje zemljišnog vlasništva,

– ukidanje prava nasljedstva,

– konfiskacija imovine svih emigranata i pobunjenika,

– državna centralizacija transporta, bankarstva…,

– obveza rada za sve,

– ukidanje razlika između sela i grada.

Dakle, nasilje je kao program zapisano već u temeljnom komunističkom programskom dokumentu, a svi komunistički tirani, Lenjin, Staljin, Tito, Ceauşescu, Pol Pot, doslovno su ga provodili u djelo. Pa u čemu je onda razlika između komunizma i titoizma?

Ako je bilo „progresivnih komunističkih orijentacija, primjerice, eurokomunizam“, kako tvrdi Grgurev, one su djelovale u okvirima zapadnoeuropskih, demokratski uređenih država i sudjelovale su u demokratskim izborima. Samim time one nisu bile totalitarne komunističke stranke kojima se Matica hrvatska u Pozivu bavi. No, kakve god bile, njihovo postojanje ne može značiti da komunističkih zločina nije bilo.

Nadalje, fašisti i nacisti sukobili su se s komunistima zbog obostranih imperijalističkih ciljeva, a iz istih razloga potpisali su, kada je to odgovaralo jednima i drugima, i sporazum o nenapadanju. Razlika između Hitlerove i politike današnjih predvodnika demokracije neusporediva je. Ne misli Grgurev, valjda, da je cilj suvremenih intervencija u Afganistanu i Iraku, bez obzira na neke ne sasvim jasne motive, pretvaranje te dvije države u sastavni dio nekog suvremenog Trećeg Reicha s plinskim komorama za sve osim pripadnika plavooke rase?

Suprotno tvrdnjama Vinka Grgureva, Matica hrvatska u Pozivu ne raspravlja o filozofskim parametrima komunizma. U Pozivu je riječ o totalitarnom komunističkom poretku od 1945. do 1990. te o totalitarnom komunizmu. Nisu nas, dakle, zanimali filozofski aspekti komunizma, nego sasvim konkretna iskustva i posljedice višedesetljetne vladavine Komunističke partije / Saveza komunista u Hrvatskoj.

Ocjenjujući, pak, ulogu komunista u otporu nacifašizmu, treba reći da je na prostoru cijele bivše Jugoslavije 1941. bilo samo nekoliko tisuća članova Partije. Dakle, u borbi protiv nacifašizma sudjelovali su u velikoj većini nepartijci. Hrvatska bi se, prema tome, od nacifašizma oslobodila i bez jugokomunističkih političkih i vojnih snaga. Kako su se to, uostalom, bez neke veće uloge komunista oslobodile Belgija, Nizozemska, Francuska…?

Tko je za Grgureva mjerodavan u tumačenju komunizma ako to nisu Litva, Latvija, Bugarska, Mađarska, Rumunjska i Češka, koje su ga proživljavale na stvaran i strašan način? Nazivati, pak, njihove ministre vazalima netočno je i neprimjereno, čak i skandalozno.

Nije istina, kako Grgurev kaže, da se danas ne govori o zločinima nad komunistima. O nacifašističkim zločinima govorilo se već od sama kraja Drugoga svjetskog rata, a govori se i piše i danas. Te su žrtve većinom poimence zabilježene, i dostojno su smještene u opću ljudsku memoriju. Komunističke žrtve, s druge strane, nisu dobile primjeren status. Zbog toga, uostalom, Matica hrvatska i reagira. A u izjašnjavanju o načinu obilježavanja komunističkih žrtava ključnu ulogu trebaju imati znanstvenici; povjesničari, muzejski stručnjaci…

Nadalje, šesnaest godina od završetka rata bilo je dovoljno da se pripadnici nekadašnjih jugoslavenskih obavještajnih služba povuku s javnih funkcija. Ako se ne povuku, neće snositi neku zakonsku odgovornost, no Matici hrvatskoj mora biti dopušteno izraziti kako bi njihovo povlačenje iz javnoga života bilo dobro za društvo.

Pozivanje na Tuđmana i želja da pripadnici bivših jugoslavenskih obavještajnih služba otiđu iz javnog života nisu u proturječnosti, kako to Grgurev tvrdi. Tuđman, naime, nije pripadao tim službama, a politiku hrvatskoga nacionalnog osamostaljenja započeo je praktično zastupati već početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, dakle trideset godina prije propasti komunizma.

Matica hrvatska ilirsko je ime nosila od 1842. do 1874, ali nije ga nosila zbog neke sklonosti jugoslavenskom političkom programu. Pod hrvatskim imenom ne bi joj, naime, bilo dopušteno osnivanje ni djelovanje. Treba znati da su prije 1842. već bile osnovane Matica češka i Matica srpska te nije bilo nikakva govora o nekoj (jugo)slavenskoj Matici. Ilirsko ime Matičini utemeljitelji uzeli su isključivo kao zamjensko za hrvatsko.

Hrvatska pak nacionalna samostalnost i državni suverenitet ustavne su kategorije, a izražene su, između ostaloga, u potpunoj vlasti nad državnim teritorijem, slobodnim izborima predstavničkih tijela, vlastitom vojskom, policijom, državnom upravom… Pitanje, pak, udjela nacionalnog vlasništva u telekomunikacijskim, farmaceutskim i naftnim kompanijama različito je riješeno od države do države, ovisno o njihovoj realnoj snazi i politici. Jasno je da manje države kao Hrvatska, pa čak i mnoge veće, teško svojim snagama mogu zadržati većinsko vlasništvo u kompanijama koje su dio općeg svjetskog trenda multinacionalnog povezivanja takvih gospodarskih divova. No ako državna tijela nad njima provode zakonsku kontrolu, Hrvatska ne mora imati štete od stranoga vlasnika. Međutim, prodaju bogatstava kao što su voda, šume i energetski sustav trebali bismo spriječiti i za tu se opciju zauzimamo.

I na kraju, ako Vinko Grgurev želi reći da Hrvatska ne bi smjela biti u NATO-paktu nego samo u Pokretu nesvrstanih, griješi. Naime, u nedavnom smo ratu pobijedili sami, ali što s mogućim budućim ratovima širih razmjera? Pokret nesvrstanih u tome slučaju bio bi nam od slabe koristi. No kakve to veze ima s temom osude komunističkih zločina? 

Zorislav Lukić, Vijenac, 6. listopada 2011.

Mini-Srebrenica Denisa Kuljiša

EPH d.o.o.

Zagreb, Koranska 2

Jutarnji list

Glavni urednik Mladen Pleše

Poštovani gospodine Pleše,

Pozivam Vas da, u skladu s odredbama Zakona o medijima (članci 40. do 55.) objavite ispravak članka Denisa Kuljiša pod naslovom Ratni zločini u Sisku idu na njegovu dušu koji je u Jutarnjem listu objavljen 16. srpnja 2011.

Denis Kuljiš u članku pod naslovom Ratni zločini u Sisku idu na njegovu dušu niz svojih napisanih laži počinje tvrdnjom da je Đuro Brodarac bio …gospodar života i smrti u hrvatsko-srpskoj krajini iz koje je u deset godina između dva popisa na početku i na kraju devedesetih godina protjerano oko sedamdeset tisuća ljudi.  Pri tom je lažnim i izmišljenim pojmom hrvatsko-srpska krajina  imenovao teritorij Republike Hrvatske koji je u vrijeme Domovinskog rata bio okupiran. Naime, taj teritorij nikako ne može biti hrvatsko-srpski jer je on, kao i svaki drugi teritorij u okviru Republike Hrvatske, hrvatski. I tijekom rata on je bio hrvatski, što su potvrdili svi mjerodavni hrvatski i međunarodni dokumenti, ali je bio pod okupacijom Srba koji su tvrdili da je njihov, srpski, što im, međutim, nijedna država nije priznala.

Laž je, nadalje, da je s tog područja protjerano oko sedamdeset tisuća ljudi, pri čemu Kuljiš misli isključivo na Srbe, što je vidljivo iz rečenica koje slijede. Istina je, međutim, da danas na tom području, osim izbjeglih Srba, nema ni više tisuća ubijenih Hrvata.

Sljedeća je njegova laž  tvrdnja da je navodno protjerivanje sedamdeset tisuća Srba iz Hrvatske rekord u suvremenim balkanskim genocidnim ratovima…Broj izbjeglih Srba iz Hrvatske tek na je četvrtom mjestu u  ratovima koje su Srbi sami pokrenuli devedesetih, iza Bošnjaka-muslimana, Albanaca i Hrvata. Sve žalosne "rekorde" u protjerivanjima civilnog stanovništva drže Srbi. I nisu to bili neki opći genocidni ratovi  svih zaraćenih strana. U svim tim ratovima jedini koji su vodili genocidnu politiku bili su Srbi, ostali su se branili i toj politici suprotstavljali, u skladu s mogućnostima. Nadalje, u Hrvatsku se već vratilo više desetaka tisuća Srba povratnika, ali zato u Republici Srpskoj - u kojoj Kuljiš radi za Miroslava Dodika - nema povratka ni Hrvatima ni Bošnjacima-muslimanima.

No, ono što Kuljišev članak čini posebnim, njegova je tvrdnja o Sisku kao hrvatskoj mini-Srebrenici. Tom tvrdnjom  Kuljiš je dostigao vrhunac svoje mržnje prema Hrvatima i udvorništva velikosrbima.

Pogledajmo, prije svega, činjenice o slučaju u Sisku. Osumnjičeni za zločine pritvoreni su, jedan od njih umro je, ali postupak protiv ostale dvojice nastavlja se. I završit će. Njihovim oslobađanjem ili osuđivanjem. Kada postupak završi, svi ćemo ga moći komentirati, pa tako i Kuljiš, na temelju utvrđenih činjenica. Nije to Kuljišu zabranjeno ni sada, ali kako on to radi?

Između ostaloga, u tekstu navodi da je tada u Sisku ubijeno 611 osoba, a od toga 595 Srba. Tu je brojku preuzeo iz kaznene prijave koju je uime Zajednice Srba u Hrvatskoj 25. travnja 2007. protiv gotovo cijele hrvatske Vlade demokratskog jedinstva iz 1991. podnio Milovan Škorić. Sud je prijavu odbacio, za što je sigurno imao razloge. No, da bi se vidjelo kakve je vrste i kvalitete ta prijava bila, dovoljno je iz nje navesti nekoliko redaka: …dok je ostalo prestrašeno stanovništvo-civili protjerano iz navedenih sela, a poslije toga kada su započeli neviđenu akciju u Brđanima, i u tom selu ubili civila Stevana Simića, kako bi nastavili etničko čišćenje u srpskim selima na području Novske jedan Srbin je u Brđanima, pošto je čuo vikanje i zapomaganje civila Srba, te pucnjavu iz mitraljeza i gorenje kuća, ispalio je iz puškomitraljeza u pripadnike specijalne jedinice Gromovi i ubio 5 gardista. Prijava je  nesuvisla i nerazumljiva pa bi je teško prihvatio bilo koji sud. No i takva kakva je otkriva da je u selima bilo Srba koji su bili naoružani čak i puškomitraljezima - naravno, uz ogradu da je podnositelj i tu priču mogao izmisliti. U svakom slučaju Srbin koji bi ubio pet hrvatskih vojnika nije mogao biti običan civil. Tko je, međutim, stvarno poginuo, tko su od poginulih bili civili a tko naoružani Srbi, otkrit će istraga koja je u tijeku.

Što god, međutim, istraga otkrila o događajima u Sisku i okolnim selima, usporedba sa Srebrenicom neodrživa je. Prije svega, Sisak kojeg su hrvatski vojnici tada branili nalazi se u Hrvatskoj, a u vrijeme na koje se odnosi navedena kaznena prijava, kolovoz 1991., rat je već bjesnio diljem Hrvatske, vojarne JNA bile su pune srpskih rezervista pristiglih iz Srbije, a mnogi krajevi pod nadzorom srpskih snaga. Ratni okršaji između dviju zaraćenih strana, hrvatskih branitelja i okupatora, vođeni su svakodnevno, pa tako i na sisačkom području. Žrtve su padale s obje strane. Što se Siska tiče, novinari zasada navode brojku od tridesetak stradalih Srba. Pravu istinu utvrdit će sud.

Srebrenički se pak genocid u srpnju 1995. dogodio na teritoriju Bosne i Hercegovine nad civilnim stanovništvom i zarobljenim, razoružanim vojnicima Armije BiH. Zajednički su ga na području Zaštićene UN-zone počinile srpske vojne postrojbe iz BiH i Srbije. Naime, mjerodavni dokumenti spominju "Škorpione", postrojbu MUP-a Srbije – dakle stranu okupatorsku vojnu silu. Nadalje, Međunarodni sud pravde u Haagu nedvojbeno je srebrenički pokolj proglasio genocidom a Srbiju odgovornom jer ga nije spriječila, a mogla je. Čak i srpska strana priznaje da su njihove vojne postrojbe tada, u samo nekoliko dana, ubile oko 8000 osoba. Također, svjetska opća i stručna javnost davno je taj pokolj definirala genocidom, a u svjetskim enciklopedijama genocid u Srebrenici smješten je u neslavno društvo najvećih svjetskih genocida. Osim toga, pojam i sadržaj genocida čvrsto je određen i prihvaćen pa je njegova primjena na ratna događanja koja nemaju takav karakter, kao što to Kuljiš čini sa slučajem Siska, ujedno i umanjivanje težine i tragedije stvarnih genocida. Zna se, pak, kome takva nakazna logika ide u prilog; upravo počiniteljima genocida.

Odlučnost srpske strane u provođenju srebreničkoga genocida dobro oslikava i njihovo postupanje prema međunarodnim snagama na dan početka završnih operacija oko Srebrenice, 11. srpnja 1995. Naime, zrakoplovi NATO-a bombardirali su dva srpska vozila koja su se približavala Srebrenici, a Srbi su na to, prema svjedočenju tadašnjeg glavnog tajnika UN reagirali ovako: Neposredno nakon toga Vojska Republike Srpske je poslala radio poruku Nizozemskom bataljunu. Prijetili su da će granatirati grad i bazu u kojoj su se skupljale tisuće stanovnika te da će ubiti nizozemske vojnike koje drže kao taoce ako NATO nastavi korištenje zračnih snaga. Posebni izaslanik Glavnog tajnika dobio je poziv nizozemskog ministra obrane koji je zatražio da se prekine bliska podrška iz zraka jer su srpski vojnici na terenu bili preblizu nizozemskim trupama pa njihova sigurnost može biti ugrožena. Posebni izaslanik je smatrao da nema izbora nego postupiti po ovom zahtjevu.

Da bi se Kuljišu trajno oduzelo moralno pravo na pisanje o genocidu, dobro je navesti još i nekoliko konkretnih podataka o presudama srpskim vojnim zapovjednicima osuđenim za srebrenički genocid. Tako je, primjerice, prvi Europljanin osuđen za genocid poslije Nürnberškog procesa  Radislav Krstić kažnjen na 35 godina zatvora; dvije (zasada jedine) doživotne kazne dobili su Vujadin Popović i Ljubiša Beara za genocid, istrebljenje, progon i ubojstva; Drago Nikolić za sudjelovanje i pomaganje u genocidu 35 godina, Vidoje Blagojević 15, Ljubomir Borovčanin 17, Vinko Pandurević 13 i Radivoje Miletić 19 godina; Milorad Trbić optužen je da je odgovoran za pogubljenje oko tisuću ljudi, a predmet je prepušten Sudu BiH gdje je osuđen na 30 godina. U tijeku su, pak, suđenja Radovanu Karadžiću, Zdravku Tolimiru i Ratku Mladiću. Ukupno je za genocid u Srebrenici optužena 21 osoba. U obrazloženjima tih presuda stoji i sljedeće: Opseg i priroda ubilačke operacije, stravičan broj ubojstava, jasna namjera – vidljiva iz dokaza – da se eliminira svaki bosanski musliman koji je uhićen ili koji se predao pokazuje izvan razumne sumnje da je riječ o genocidu.

U presudi Radislavu Krstiću nalazimo i ovakvu, dramatično iskrenu konstataciju: Zbog nasilnog karaktera događaja, zbog gotovo nepodnošljivih prizora koji su mu pokazani, zbog boli koju su izrazili svjedoci-žrtve, Vijeće je moralo uložiti veliki trud da zadrži nužnu distancu kako bi zadatak vršenja pravde obavilo nepristrano i što objektivnije. Jedan od završnih zaključaka u toj presudi pak glasi: Naime, ne radi se samo o tome da se počine ubojstva iz političkih, rasnih ili vjerskih razloga, koji već sami po sebi tvore zločin progona. Ne radi se ni samo o istrebljenju vojno sposobnih muškaraca bosanskih Muslimana. Radi se o smišljenoj odluci da se ti muškarci ubiju, koja je donijeta uz punu svijest o tome kakve posljedice će ta ubojstva neizbježno imati po tu grupu u cjelini. Odlukom da se ubiju vojno sposobni muškarci u Srebrenici, odlučeno je da se onemogući opstanak bosansko-muslimanskog stanovništva Srebrenice. Drugim riječima, s etničkog čišćenja prešlo se na genocid.

Može li, na temelju iznesenoga i drugih općepoznatih činjenica, itko osim Kuljiša pronaći ijednu sličnost između srebreničkog genocida i događanja u Sisku? Je li moguće da Kuljiš vidi nešto što nitko drugi na svijetu ne vidi?

Na kraju,  Kuljiševi bi poslodavci u Jutarnjem morali ozbiljno razmisliti o problemima u koje ih on svojim lažima može dovesti, kao što je, primjerice, Rebeka Brooks dovela Ruperta Murdocha. Laži koje on iznosi nisu ništa lakši grijeh od onoga što se događalo u ugašenome listu  News of the World.

14. kolovoza 2011.                                                            Zorislav Lukić, Zagreb, Podvršje 29a

 Jutarnji list odbio objaviti

   

Glavni tajnik Matice hrvatske predlaže Milanu Bandiću

Zorislav Lukić: Cijelu Teslinu treba pretvoriti u ulicu knjižara

Glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić predlaže zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću da Teslina ulica postane ulica knjižara. Knjižare bi uselile u prazne poslovne prostore

Foto: arhiv vl

Vezani članci

• Osnovan ogranak Matice Hrvatske u glavnome gradu EU
• U Beču predstavljen dokumentarni film "Matica Hrvatska 2010."
• Zorislav Lukić: Ni Pavičić neće biti izbačen iz Matice
• Matica hrvatska darovala stotinjak knjiga gradišćanskim Hrvatima

Tagovi

zorislav lukić, knjižare u teslinoj

Piše: Denis Derk

povećaj slova normalna slova manja slova Ispravi greške

Ponukan napisima u Večernjem listu o zatvaranju i propasti knjižarske mreže u samom središtu Zagreba, glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić ima spasonosno rješenje: cijelu Teslinu ulicu treba pretvoriti u ulicu knjižara.
– U svijetu nije ništa neobično da se pojedine ulice u gradskim središtima prepuste knjižarama. I specijaliziraju za prodaju knjiga! Zagrebačka Teslina ulica za takvo što upravo je idealna. Već sada u toj ulici postoje tri knjižare, ona zagrebačkog AGM-a, splitskog Verbuma i naklade Vuković i Runjić. Kako su knjižare nestale s obližnjeg Cvjetnog trga i iz dobrog dijela Ilice, Teslina bi mogla dobiti još nekoliko knjižara i onda bi zagrebačka ponuda knjiga za građane Zagreba, ali i njihove goste bila puno bogatija i na neki način kompletirana – siguran je Lukić.
I predlaže, i to vrlo konkretno, da se gradski, sada već četiri ili pet godina prazan prostor u Teslinoj 6 prepusti zagrebačkim i hrvatskim kulturnim i znanstvenim institucijama, i to za znanstvenu i knjižaru vrijedne knjige koja Zagrebu i te kako nedostaje.
– U Teslinoj 6, koja je vrlo atraktivan prostor u najužem središtu grada, mogle bi knjižaru imati najvažnije institucije i udruge kao što su Matica hrvatska, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagrebačko sveučilište, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko društvo pisaca... Tu je riječ o neprofitnim udrugama i institucijama koje u sadašnjim uvjetima nemaju gdje prodavati knjige, a imaju bogatu izdavačku ponudu. Knjižara u Teslinoj velika je potreba Matice hrvatske i pomogla bi nam da naše vrijedne i nagrađivane knjige lakše nađu svoje kupce, kojih i u ovo recesijsko vrijeme u Hrvatskoj ima – uvjeren je Lukić.
Osim prostora u Teslinoj 6, koji je svojedobno funkcionirao kao raskošna parfumerija, slobodan je i podjednako atraktivan prostor u Teslinoj 10. Riječ je prostoru u prizemlju koji je sada također izvan svrhe, a ima 180 četvornih metara. Navodno je tu riječ o prostoru u državnom vlasništvu kojim raspolaže Središnji državni ured za upravljanje imovinom i u tijeku je natječaj za prodaju tog prostora, a šuška se da je cijena čak jedanaest milijuna kuna. No, zar ne bi za Zagreb i njegovu kulturnu ponudu bilo svrsishodnije da se i taj prostor iznajmi kulturnjačkim udrugama koje bi onda mogle građanima pružiti na ogled svoj izdavački program.
– Nije tragično samo to da su iz središta Zagreba nestale brojne knjižare nego i činjenica da institucije poput Matice hrvatske nemaju gdje prodavati svoje knjige. Ili da naše knjige koje prodajemo pomoću tuđih knjižara u tim istim knjižarama nisu prezentirane na vidljivom mjestu. Velika je iznimka knjižara Naklade Ljevak na samom Trgu bana Jelačića, jer voditelji te posjećene knjižare u izlog dućana stavljaju i knjige drugih izdavača, pa tako i Matice hrvatske. Matica u tom dućanu proda više naslova nego u drugih dvadeset knjižara koje su u vlasništvu pojedinih nakladnika i koje u izlozima forsiraju samo vlastiti izdavački program. I inače je veliki problem hrvatskog tržišta knjiga što veliki nakladnici u svojim rukama drže i velike knjižare i tako stvaraju monopol – kaže Lukić.
Smeta ga i što na već spomenutom Trgu bana Jelačića već mjesecima zjapi zatvorena knjižara Tamaris, koja je također u gradskom prostoru. A manji ili srednji izdavači nemaju gdje prodavati knjige.

Zašto politika ignorira institucije?

13.03.2011 - Glas koncila

Zašto politika ignorira institucije? Glavni tajnik MH Zorislav Lukić o izboru članova programskoga vijeća HRT-a

Izvor: Glas koncila, 13.3.2011, str. 15.

Tko je kriv za početak Domovinskog rata?

Jesu li (i) Hrvatska i Tuđman krivi za početak Domovinskog rata?

Zorislav Lukić

U hrvatskoj se javnosti od završetka Domovinskog rata često pojavljuju teze koje na hrvatsku stranu stavljaju odgovornost za njegov početak. Posebno razočaranje izaziva to da su takve teze iznosili i iznose čak i dvojica nasljednika dr. Franje Tuđmana na mjestu predsjednika Republike Hrvatske, bivši predsjednik Stjepan Mesić i sadašnji dr. Ivo Josipović. U posljednjoj u tome nizu Ivo Josipović kaže da »za ratove na području bivše Jugoslavije nije kriva jedna država ili jedan narod već je to uzrokovao konglomerat različitih politika«. Dakle, za rat ne može biti kriva samo Srbija i srpski narod već i drugi, a iako to nije izrekao, jasno je da je mislio i na Hrvatsku i Hrvate.

Teze koje ću iznijeti u velikoj mjeri nalaze se u knjizi Ozrena Žuneca Goli život, pa mu u ovoj prigodi zahvaljujem što mi je dopustio da se njima koristim, kao i izvorima koje je u tome kapitalnom djelu skupio.

Tezu da ni Hrvatska ni Tuđman nemaju ni najmanju odgovornost za ovaj rat pokušat ću dokazati, u najvećoj mjeri, izvorima – izvatcima dokumenata, izjavama političara itd. – nastalima na srpskoj strani u godinama prije rata. Prvi, a svakako i jedan od najvažnijih, jest Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. godine, koji je prihvaćen sa samo dva glasa protiv. Budući da ga je poslije Akademije prihvatila gotovo cjelokupna srpska javnost, taj dokument – iako nikad objavljen u nekoj završnoj varijanti – dobio je sve oznake nacionalnoga programa.

Početne dokaze da je za rat i agresiju na Hrvatsku odgovorna isključivo Srbija, te da je rat isplaniran najmanje pet godina prije njegova izbijanja nalazimo na više mjesta u Memorandumu SANU:

»Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su danas. Rešenje njihovog nacionalnog položaja nameće se kao prvorazredno političko pitanje. Ukoliko se rešenja ne pronađu, posledice mogu biti višestruko štetne, ne samo za odnose u Hrvatskoj već i za čitavu Jugoslaviju.

(...) konstituiranje zasebnog hrvatskog jezika što se izgrađuje u suprotnosti prema svakoj ideji o zajedničkom jeziku Hrvata i Srba ne ostavlja dugoročno mnogo izgleda srpskom narodu u Hrvatskoj da očuva svoj nacionalni identitet.

Bitnu težinu pitanja položaja srpskog naroda daje okolnost da izvan Srbije, a pogotovo izvan Uže Srbije, živi veoma veliki broj Srba... 40% ukupnog njihovog broja.

Uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog integriteta srpskog naroda, neovisno od toga u kojoj se republici ili pokrajini nalazio, njegovo je povijesno i demokratsko pravo.«

Tu već imamo sasvim jasan politički program koji rješenje srpskog pitanja vidi u tome da okupi sve Srbe iz tadašnje Jugoslavije u novoj državnoj zajednici, jer je već i tadašnji sastav SANU pretpostavio da će se Jugoslavija najvjerojatnije raspasti. To je zapravo srpski politički program koji je već ranije dobio naziv Svi Srbi u jednoj državi i kojim su se kao parolom koristili mnogi srpski političari, a kojega su morali biti svjesni i svi drugi narodi, znači i Hrvati, koji su se morali pripremati na srpske pretenzije. Dakle, ako Jugoslavija u kojoj Srbi žive nestane, mora biti stvorena nova država u kojoj će ti isti Srbi i nadalje živjeti zajedno, tj. trebat će granice s Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom pomaknuti prema zapadu (crta: Virovitica, Karlovac, Zadar) i povećati Srbiju.

Nakon što je još i Slobodan Milošević 1989. izgovorio i svoju poznatu prijetnju o tome da oružane bitke nisu isključene – nijedan hrvatski (ozbiljan) političar nije mogao ni smio reagirati drukčije nego kreiranjem političkoga programa zasnovanog na očuvanju hrvatskih granica. Da je Tuđman potkraj 80-ih godina postavio neki drugi cilj osim osnivanja samostalne države i obrane hrvatskih granica, da Hrvatska nije bila pripremljena za rat koji je uslijedio, on bi snosio punu odgovornost za najvjerojatniji nestanak hrvatskoga pučanstva s ovih prostora.

Bilo je reakcija i drukčijih od Tuđmanove, primjerice u Bosni i Hercegovini, gdje je vodstvo Bošnjaka-muslimana mislilo i postupilo drukčije. Vjerovali su da ih Srbi neće napasti. A kako je muslimanski narod prošao u ratu? Ubijeno ih je najmanje stotinu tisuća, a broj žrtava bio bi i višestruko veći da Hrvatska vojska nije intervenirala u BiH. Dakle, ni Tuđman ni Hrvatska nisu mogli ni smjeli postupiti drukčije nego što su postupili u zadanim političkim i povijesnim okolnostima.

Nadalje, Smilja Abramov zapisala je 1997. izjavu Slobodana Miloševića sa sjednice Predsjedništva SFRJ od 10. listopada 1990. godine, kada je Milošević kazao da ne može biti riječi o tome da bi srpski narod živio podijeljen u više država. U Beogradu je 10. siječnja 1991. upozorio da će Srbija, ukoliko Jugoslavija postane konfederacija neovisnih država, od susjednih republika zatražiti dijelove njihova teritorija kako bi svih osam i pol milijuna Srba živjelo u jednoj državi. »Srpski narod ima legitimno pravo i interes da živi u jednoj državi. To je početak i kraj«. Također, važan je i citat Slobodana Miloševića iz 1991. godine: »O sudbini Jugoslavije mogu odlučivati samo narodi Jugoslavije, jer su oni stvarali Jugoslaviju, nisu je stvarale republike. Prema jugoslavenskom Ustavu, suverenitet imaju narodi, a ne republike«. Evo, još jedan pokušaj dokazivanja kako je zapravo legitimno promijeniti granice i povećati Republiku Srbiju.

Relevantni su i vrlo važni izvori i izjave srpskih političara iz Hrvatske. Tako je Milan Babić 1992. godine izjavio: »Pred izbore u Srbiji 1990. godine Milošević je izašao sa programskim stavom ‘svi Srbi u jednoj državi’. To je odgovaralo svim Srbima na prostoru bivše Jugoslavije. Pogotovo je to odgovaralo nama koji smo se nalazili na rubu srpskog prostora i koji smo prvi bili izloženi udaru«. Drugi srpski političar iz Hrvatske, Mile Paspalj, 1992. pak ističe: »Svima je cilj isti. Ostvariti jednu zajedničku državu svih Srba iz sada već umiruće Jugoslavije«.

Spomenuti treba još i tvrdnju koja je tih godina bila u svakodnevnoj uporabi, a to je stalno ponavljanje srpskih političara kako su granice republika bivše Jugoslavije administrativne, a ne političke. Zašto su to tvrdili? Vrlo je važno zašto, iz aspekta teza koje ovdje iznosimo. Naime, državne granice ne mogu se lako mijenjati. Kad bi bile »samo« administrativne – što zapravo u stručnom smislu ne znači ništa – bilo bi ih, po mišljenju srpske politike, lakše mijenjati, a sve sa svrhom onoga prvoga, da Srbi žive u jednoj novoj državi s novim granicama. Dobrica Čosić o tome pitanju kaže: »(...) administrativne granice nisu legitimne ni u državno-pravnom smislu, te su granice određene političkim ciljevima i kriterijima Komunističke partije Jugoslavije pa samim rušenjem komunističkog režima one gube povijesnu zasnovanost, a nemaju nikakvu međunarodno-pravnu regularnost«.

Važno je, što je također uočio Ozren Žunec, da je takav srpski politički program imao potporu velikog dijela srpskog pučanstva. Koncem 80-ih godina, tijekom tzv. antibirokratske revolucije, na mitinzima potpore Miloševiću i njegovoj politici sudjelovalo je ukupno barem pet milijuna ljudi.

I kako su hrvatski narod i hrvatska politika na to mogli odgovoriti drukčije nego kreiranjem programa otpora toj politici? Dakle, hrvatska politika nikako ne može biti za to kriva, jer je postupila samo onako kako je mogla i trebala. Jer, da nije tako postupila, jedina alternativa bila bi da prihvati srpske zahtjeve, a oni bi značili odricanje trećine nacionalnog teritorija. I, naravno, etničko čišćenje od Hrvata i svih drugih ne-Srba s tog teritorija.

Ovim političkim aspektima treba dodati nekoliko vojnih. Samo nekoliko dana prije preuzimanja vlasti od strane HDZ-a u Hrvatskoj tzv. JNA je oduzela sve oružje Teritorijalnoj obrani Hrvatske. Također, povećala je brojno stanje svojih postrojba, a u garnizonima u Hrvatskoj povećan je i broj različitih oklopnih vozila. Nadalje, Veljko Kadijević 8. lipnja 1990. Borislavu Joviću kaže da je donesena odluka o formiranju posebnih motoriziranih korpusa na području Zagreba, Knina, Banje Luke i Hercegovine koji će biti sposobni funkcionirati kao na Kosovu. A tijekom ljeta 1990. godine JNA, odnosno njezino zapovjedništvo Pete vojne oblasti, na ovom prostoru razradilo je i planove djelovanja protiv nove hrvatske vlasti.

Na osnovi svega iznesenog, mislim da je svakomu tko želi biti imalo objektivan jasno da hrvatska politika i dr. Franjo Tuđman na njezinu čelu nije imala alternative nego voditi politiku kakvu je vodila, ne bi li hrvatskom narodu omogućila očuvanje integriteta i teritorija.

Kolo,  3-4, 2010.

Financial Times o Hrvatskoj

Hrvatski put i težnja prema članstvu u Europskoj Uniji dug je već više od dvadeset godina. Sve su, naime, važne hrvatske demokratske stranke u svoje programe taj cilj uvrstile već 1989. godine, kada su uglavnom i započele djelovati. Gotovo isto toliko, međutim, traju i nastojanja da se Hrvatskoj kao samostalnoj državi ta nastojanja onemoguće ili barem otežaju.

Naime, u vezi sa zatvaranjem dodatna tri poglavlja u pregovorima Hrvatske s EU i nedavnim uhićenjem Ive Sanadera  Financial Times poziva da Hrvatska ne bude primljena u EU sve dok "Zagreb uvjerljivo ne dokaže da je čvrsto odlučio razriješiti problem raširene kulture korupcije i nekažnjavanja". Kažu, nadalje, kako je probleme korupcije "najbolje riješiti prije negoli se postane članom Europske Unije". Osim toga, "najveća opasnost od preranog prijema Hrvatske je moguće okretanje EU protiv politike daljnjeg proširenja, što bi bila sramota za EU." Europska demokratska "načela treba proširiti po cijelom Balkanu. Ovaj širi cilj ne bi smio biti ugrožen požurivanjem članstva Hrvatske."  

Evo nam i opet jasno formulirane politike odlaganja ulaska Hrvatske u EU do nekog krajnje neodređenog trenutka u bogzna kako dalekoj budućnosti. Naravno, i ovaj put radi se o izmišljenoj zapreci koju je vrlo lako raskrinkati, ali puno teže preskočiti.

Zašto s toliko sigurnosti mogu tvrditi da se ponovno radi o neutemeljenim argumentima?

Prije svega, ako je osumnjičenje i/ili uhićenje bivšeg premijera dokaz  o krajnjoj korupciji nekoga društva, što ćemo s primjerima iz nekih drugih članica EU? Nije mi ni nakraj pameti zbog dokazane korupcije nekadašnjih premijera predložiti izbacivanje, primjerice, Italije ili Francuske iz EU. Bilo bi pošteno i od Financial Timesa  kada ne bi osuđivali cijelo hrvatsko društvo zbog grijeha jednog ili nekoliko političara.

Drugo, ako u Hrvatskoj vlada korupcija većih razmjera, kako s tom nevoljom stoje neke sadašnje članice EU, i kakve posljedice snose zbog toga? Uzmimo za primjer Veliku Britaniju u kojoj Financial Times izlazi. Nakon ne tako opsežne pretrage po internetskim izdanjima nekih britanskih novina zabilježio sam zanimljive naslove.

The Guardian (6. rujna 2006) donosi članak Britain is 'as corrupt as worst African states' u kojem Duncan Campbell predstavlja analizu po kojoj bi Britanija – uz SAD i Švicarsku – zbog odnosa prema poreznim oazama trebala biti uvrštena među najkorumpiranije svjetske države. Isti list 24. rujna 2008. donosi članak Scandals worsen Britain's image in corruption league table u kojem Rob Evans pad Britanije na svjetskoj ljestvici indeksa korupcije obrazlaže, između ostaloga, propuštanjem progona menadžera koji su podmićivali strane političare te aferom "cash for honours" u kojoj ste za novac mogli kupiti titulu lorda.  

U svjetskim razmjerima poznata je i afera u kojoj je skoro dvije stotine zastupnika Britanskog parlamenta – pa i članovi Vlade, uključujući i bivšeg premijera – naplaćivalo novac za vlastite privatne troškove. The Telegraph koji je aferu otkrio objavio je desetke članaka u kojima je detaljno prikazao kako su britanski zastupnici novcem poreznih obveznika plaćali troškove održavanja vlastitih kuća, prijavljivali svoje nepostojeće  druge domove i uzimali novac za lažne stanarine i njihovo uređivanje, financirali uređivanje tuđih nekretnina, kupovali stvari za osobnu upotrebu, plaćali honorare vlastitoj djeci i radili najrazličitije porezne prijevare.

Vjerojatno najveća otkrivena korupcijska afera dosad ona je u kojoj je britanski proizvođač oružja BAE Systems podmitio kupce vojne opreme u Tanzaniji te zbog toga bio prisiljen platiti 30 milijuna funti odštete. BAE  je također  optužen za podmićivanja u Češkoj, Rumunjskoj i Južnoafričkoj Republici, a ovih mu je dana naloženo da plati i 750 000 funti za troškove postupka istrage!

Kada bismo, poslije svega, mjerilo Financial Timesa  za hrvatski  slučaj primijenili na Veliku Britaniju, ona bi zbog korupcijskih grijeha trebala bi biti prognana iz EU na stotinu godina. To, međutim, ne bi bilo pravedno prema Britancima, koji se, kao i Hrvati s korupcijom kao velikim zlom ipak bore, s više ili manje uspjeha. Hrvatskoj bi znatno bolje od prijekora i zapreka u tome došla pomoć.

S druge strane, oštri pravni postupci koje hrvatske vlasti  poduzimaju prema, u prvom redu, članovima vladajuće stranke, primjer su zrelosti Hrvatske i dokaz pripadanja europskom krugu nacija. Uvođenje reda u Hrvatskoj trebalo bi biti razlog za ubrzanje, a ne za zaustavljanje pregovora s EU.

   prosinac 2010. - Financial Times odbio objaviti                                                                           Zorislav Lukić, glavni tajnik Matice hrvatske